Prvih nekoliko zraka, koje je Sunce tog jutra poslalo na točno određeni dio Zemlje, završavale su svoj milijardama kilometara daleki put na mom licu iscrtavajući nekakve kozmičke simbole koji bi prevedeni na nekakav ljudskom rodu poznati jezik značili vrlo-vjerojatno samo jedno: ... probudi se ... vrijeme je ... danas je novi dan ....sve što je bilo, prošlo je .... sve što će doći, tko zna kada, kako i dali će uopće doći... imaš samo ovaj tren .... iskoristi ga...

Najbolje za buđenje.

Da bi sve bilo u stilu kakvog dobrog priručnika za samopomoć, kojeg je samo Sunce napisalo, slijedeća grupa zraka završavajući svoje putovanje na mojim očima me baš u trenutku kada ih zaželjeh širom otvoriti i udahnuti čitavim sobom novo jurto, novi dan, novi početak, upozorila da ipak u životu i ne ide sve tako baš glatko, tako baš kako mi to hoćemo i zasigurno ne baš u onom trenutku kada mi to zaželimo.

Zažmirio sam na tren, mogao sam odustati, nastaviti žmiriti, čekati, čekati da kakav oblak zakrije sunce, čekati ... čekati da možda sunce zađe. No kako odustajanje sa sobom ne nosi baš nešto previše dobrih stvari, nego više u razmišljanjima kao u kamen uklesano ostavlja "što bi bilo da sam tada ....", okrenuo sam glavu drugu stranu zaključivši da je čekanje možda opravdano u trenutku kada čekaš u redu za recimo kuglicu ili dvije kakvog slasnog sladoleda, čokolada ili vanilija možda, no kako ovo nije bio red za sladoled, otvorio sam oči, rastegnuo ruke i noge i uhvatio novi dan.

Tvrda brodska paluba kao ležaj, narančasti pojas za spašavanje kao jastuk, brodska užad kao nešto čime si se želio pokriti u naletima hladnoće, galeb Sebastijan kojeg vjerojatno samo ja tako zovem, sa pola metra nijemo zuri u tebe i nisu nešto što bi čovjek baš tako rado poželio kao scenarij idealnog buđenja, no kako je buđenje samo po sebi veličanstveni događaj, sitnice gdje, kako i zašto si ga baš tu dočekao spadaju u one malo manje važne.

Prvi pokreti snom ukočenog i obamrlog tijela kao posljedicu za sobom su vukli određeni nivo boli u svim njegovim dijelovima, no poput kakvog motora koji malo zakašlje pri paljenju, pa onda s vremenom počne presti kao kakav stari mačak pored vatre, tako sam i ja vrlo brzo dostigao pokretljivost razmjernu broju mojih godina, a bol je sasvim nestala u trenutku kada sam naslonjen na ogradu broda pogledom obuhvaćao beskrajno plavetnilo ispred sebe, plućima do maksimuma napunjenim jutarnjom svježinom kakvu samo more može dati.

Ponekad, poželim da taj tren potraje vječnost. Poželim na kratko, jer ne možeš vječno stajati naslonjen na ogradu broda zagledan u nepreglednu daljinu dok ti lagani vjetrić prolazi kroz kosu, ustvari možeš ali si onda najvjerojatnije na nekakvom plakatu kao oni dvoje u onome nekom filmu o onom nekom brodu, a onda si najvjerojatnije skupa s tim plakatom zaljepljen ili obješen na nekakav komad zida koji je poprilično daleko i od mora i od vjetrića i od svega onoga zbog čega bi taj trenutak pretvorio u vječnost.

Stajanje na mjestu je stajanje na mjestu i možda je dobro za kakav garderobni ormar koji nikada ni u primisli nije ni pokušao razmišljati o tome kako bi mu možda na primjer bilo u drugom kutu nekakve spavaće sobe, ili možda za kakvu uličnu svjetiljku koja bi svojom šetnjom po gradu kuda poželi definitivno izgubila svrhu svog postojanja, no stajanje na mjestu definitivno nije za čovjeka, pa nije čovjek ormar, lampa ili drvo, kako jednom dosta davno reče jedan mudri pisac, pa da pusti korijenje i njima veže uz sebe sve ono što mu se u tom trenutku čini ili idealnim ili jedino mogućim. Toliko čvrsti čvor koji bi vječno vezanim držao nešto još nije izmišljen, a i najnoviji zaključci sa sedamnaestog tradicionalnog internacionalnoga simpozija o vezivanju održanom u kalifornijskom gradići Nodus, pod pokroviteljstvom Svjetske Akademije Znanosti i Umjetnosti, koje okuplja najveće živuće, a bogme i poneke mrtve (u citatima) autoritete s područja vezivanja čvorova, jasno govore o tome da ni suvremena tehnologija, a ni motoričko psiholiški stupanj razvoja čovjeka još dugi, dugi niz godina, a neki su spremni reći i stoljeća, neće donijeti bitne pomake u tome pravcu.

Zbog svega toga ali i zbog nesavladive želje da vidim kako izgleda nastavak života s nekog drugog mjesta ili nekog drugog kamenčića, odvojih se od ograde broda i prekrasnog trenutka buđenja dana. Trebalo je pospremiti moj noćašnji krevet, vratiti pojas za spašavanje na svoje mjesto, složiti užad, pripremiti brod za putnike, pripremiti brod za plovidbu, jer nije ni brod iako drven, drvo da stoji na jednom mjestu.

nastavak slijedi....