Trenutno svira: Baby Bird - You're Gorgeous



Anđela nema već treći dan, umjesto nje sladoled prodaje neka žena meni nepoznata. Izgubljen sam. Kao da mi fali dio mene. Uzimam olovku. Pišem.

More. Sjedim satima sam uz njega, gledam ga dugo, dugo, slušam ga pažljivo svaki šum , osjećam ga, istodobno i hladno i slano i toplo i slatko.
Gledam ga, plavog , prozirnog, dubokog, mirnog, valovitog, gledam ga dugo, u stvari ne gledam njega, gledam tebe, gledam Tvoje oči tako plave i duboke i bistre i valovite, ako i nisu pusti me da ih zamišljam takvima, jer samo sam zamišljati mogao, a toliko sam ih silno želio vidjeti, bar malo, bar na tren, sekundu, mrvicu....

Želio sam vidjeti onaj topli pogled pun sreće i tuge istodobno, vidjeti onaj sjaj u njima koji kaže sve, osjetiti toplinu kojom zrače, osjetiti blagost kojom me gledaju, tako sam ih želio gledati i gledati i gledati ih kako me gledaju.
No ostalo je samo more, da gledam u njega, da probam njegovim valovima i strujama donijeti svoj pogled do Tebe, da ti svaki put kad pogledaš ga vidiš mene.

More, katkada plavo, katkada sivo, katkada mirno, katkada valovito, katkada blještavo od sunca što izvire ili uranja u njega. I svaki put, svaki dan kada bi vidio sunce kako izlazi iz mora, kako baca po njemu bijele sjajne blještave trake, koje tako bodu u oči i koje kao da žele reći ne gledaj me sam, mislio bih evo nove prilike, novog dana, čuti ću je bar malo, čuti ću bar na tren najljepši glas na svijetu. I slušao sam ga stalno, u jutarnjem pjevu ptica, podnevnom cvrku cvrčaka, večernjem šumu borova, čuo sam Te u svakom šumu mora, u svakom udaru vala o kamen, u svakom pa i onom najmanjem, čuo sam Te i u jutarnjoj tišini kada je more glatko i mirno kao staklo, i molio sam Boga da i Tebi svaka ptičica svojim cvrkutom ujutro šapne, da Ti svaki cvrčak izriče, da Ti svaki šum bora, da Ti svaki val koji lupi o kamen, da Ti more kaže koliko Te volim i koliko mi je teško biti bez Tebe.

I tako budim se rano jutrom, odlazim do mora, gledam Te, slušam Te, osjetim Te u svakom mirisu jutarnje svježine, u svakom mirisu mora, morske trave koju je more te noći izbacilo na obalu, u svakom mirisu soli ostale na kamenu, koji je more plimom poklopilo te noći, vidim te u svakoj zraci jutarnjeg sunca, čujem Te u svakom cvrkutu ptica, ali i ta njihova naizgled vesela pjesma za mene je tužna, jako tužna, ustvari čujem plač, jer nisi tu kraj mene, jer te ne mogu uzeti za ruku, zagrliti, poljubiti, gledati te, gledati te kako te sunce kupa svojim prvim zrakama, prošetati s tobom, osjetiti hladne mokre kamenčiće pod bosim nogama.

I kavu pijem sam, odhodam obalom do mog restorančića, sjednem, napravim kavu s mlijekom i mineralnu vodu (o kako me svaka jebena kapljica te vode sjeća na tebe), i još kad vidim limunčić kako pliva, ne mogu da se ne sjetim svakog od naših malobrojnih susreta, i tebe i mineralne vode i plivajućeg limunčića i tvog i mog nervozno-uplašenog pogleda okolo sebe, 'hoće li nas netko vidjeti?', 'hoće li naići neko dovoljno poznat?', 'hoćemo li nekome biti sumnjivi?'. Mislim, hoće li doći taj dan da možemo negdje mirno sjesti, bez straha kao da smo upravo opljačkali obližnju banku. (Usput pada mi na pamet da kada do toga dođe, da bi pored tvog kioska mogli staviti spomen ploču 'ovdje su se našli nekoliko puta i izgledali su smrtno uplašeni i nervozni, stalno su nešto preturali po rukama, vjerojatno zbog toga da ne bi slučajno se uzeli za ruke.....).

Pijem tu kavu, bez obzira na to koliko god šećera stavio u nju, gorka je bez Tebe. Sa zvučnika se čuje tip kako pjeva:

Because you're gorgeous I'd do anything for you.
Because you're gorgeous our love will see us through.
Because you're gorgeous I'd do anything for you.
Because you're gorgeous I know you'll get me through.

Teško gutam, tražim po džepu nekakvu maramicu, ne nalazim, uzimam salvetu, kao brišem nos, usput i oči, kao prehlađen na 400 , Joe gleda, šuti ništa ne pita, samo usput kao čisti pepeljaru, donosi novu salvetu, a tip sa zvučnika i dalje plače;

Because you're gorgeous I'd do anything for you.
Because you're gorgeous our love will see us through.
Because you're gorgeous I'd do anything for you.
Because you're gorgeous our love will see us through.
Because you're gorgeous I know you'll get me through. I know you'll get me through.

nastavlja se.....

Trenutno svira: Marc Anthony - You Sang To Me


PHOTOART by Simpson


Slijedeći dani su bili posebni dani moga života, ustajao sam se puno ranije nego prije, možda čak i ranije od pjevaca, da ih je kojim slučajem bilo. S prvim zrakama sunca koje su me dodirivale, zorom kroz otvoreni prozor i s prvim dodirima jutarnje svježine napuštao sam krevet, sretan što sunce sja, sretan što će biti lijep dan, sretan što će ona biti preko puta sa svojim sladoledom.

Izlazio sam van, ne mogavši dočekati da dan počne, u jutarnjoj tišini dok sve još spava, zajedno s galebovima, koji su svojom pjesmom pozdravljali novi dan, bos sam šetao plažom, osjećao vlažan pijesak pod prstima, udisao mirise mora i trava koje je ono noćnom plimom iznjelo na površinu, divio se zrcaljenu prvih zraka sunca koje su činile prava umjetnička djela, onako iskrena i lijepa kakva samo priroda neiskvarena dodirom ljudske ruke može učiniti, na mirnoj površini vode.

Sretan što je novi dan, sretan što će ona biti tu, sretan što ću je moći gledati, sretan što ću moći uhvatiti onaj njen posebni pogled upućen meni, sretan što ću vidjeti onaj njen smiješak koji me čitavog ispuni nečim, ne znam čime ali nečim tako lijepim tako velikim da katkada pomislim da ću popucati od ugode, sretan što ću moći čuti njen glas, otvarao sam svoj restorančić ranije, pažljivo slagao raznobojne stoljnake, i norvežaninove podmetače i kada je sve bilo sređeno sjedao sam na svoju stolicu i slušao tihu glazbu koju sam izabrao i gledao u nebo ispunjen predivnim osjećajima. Mir su mi ometali samo kamioni jutarnje dostave koji su katkada prolazili ulicom ispred restorančića, čekao sam onaj dobro poznati zvuk pouzdanog četverotaktnog motora, koji nju dovozi do njenog kioska.

Moj Anđeo je također počeo dolaziti ranije do svoga kioska, velikom kao tvrđava je to objasnila time da preko noći vjetar nanese i smeća i pijeska okolo kioska pa da to treba očistiti prije nego ljudi nahrle na sladoled. I to je bila istina, stvarno je bilo dosta pijeska i papira okolo, koje sam joj pomagao očistiti dok smo zajedno pili jutarnju kavu, da jutarnju kavu, jer sam onoga trenutka kada su moje uši prepoznale zvuk dobro poznatog motora počinjao pripremati kavu za nas dvoje, a čim bi se taj zvuk počeo udaljavati sa dvije kave i čašom mineralne vode s malo limuna, trčao sam prema njenom kiosku.

Nisam vjerovao o koliko običnih, naizgled bezveznih stvari dvoje ljudi može pričati, dvoje ljudi koji se znaju svega par dana, ali dvoje ljudi koji kao da su čitav život proveli jedno pored drugoga, toliko zajedničkih razmišljanja, toliko istih pogleda na iste stvari, toliko slaganja, toliko istoga u glavi.

Ja sam ju kroz priče o svakodnevnom upoznavao sa svojim životom, kroz kakva sam mora i luke prolazio dok napokon nisam došao ovdje pred nju, o ljudima koje sam sretao, o ženama koje sam poznavao, ali i o tome da tako nekoga kao nju nisam nikada sreo. Slušala me pažljivo, bio sam dosta stariji od nje, ne previše, ali ipak dovoljno da u meni vidi nekoga tko je dosta toga prošao, nekoga kome može bez straha reći svoja razmišljanja , nekoga s kim može razgovarati kao s nikim do tada.
Naše jutarnje kave su postajali mali, kratki, ali predivni trenutci u kojima kao da nije postojalo ništa drugo osim nas dvoje, slučajni (da li baš sada skroz slučajni) dodiri rukama bili su nešto posebno, nešto ranije nikada ne doživljeno, da mi je netko ranije pričao da dodir rukom može biti tako divan, da može toliku prijatnu, posebnu uznemirenost čitavog tebe proizvesti, ne bi mu vjerovao. Da može biti slađi i prijatniji od bilo kakvog ranije doživljenog kontakta, da uzbuđenje u tebi može toliko narasti, da osjećaji koji te obuzmu mogu biti toliko intenzivni i veličanstveni, veličanstveniji od bilo kakvog ranije doživljenog seksa, nisam znao, ali sam brzo učio.

Iako je naše vrijeme kada smo mogli biti sasvim sami, u potpunosti jedno za drugo, bilo jako kratko, vrlo brzo sam znao da je to žena, moj Anđeo s kojom želim provesti svo vrijeme svijeta, jer živeći život čovjek neke stvari odmah shvati.

Prolazeći kroz njega, nekada lebdeći lakoćom, nekada kopajući kroz blato, čovjek uči, svaki događaj bio on lijep ili ružan, je tu da nas nauči nečemu, da nas pripremi, možda u tome trenutku nevidimo nikakve svrhe ničemu i ne znamo čemu nas uči, za što nas priprema, pa budemo i ljuti na njega, jer nam dijeli karte s kojima se ne može igrati, karte s kojima se može samo gubiti. Nekada nam ostavlja širom otvorena vrata, nekada pred nas stavlja i prepreke za koje mislimo da ih je nemoguće prijeći, ali NAS SVAKAKO VOLI.

Nastavlja se

Ostatak dana sam proveo lebdeći poput hovercrafta mojim restorančićem, iako mi do tada nikada nije bilo jasno na koju foru hovercraft lebdi nad površinom, toga dana sam to skužio, ima neku strašnu energiju u sebi, nešto tako jako jako, nešto tako divno u sebi, nešto kao što sam i ja imao u sebi nakon susreta s mojim Anđelom.

Koristio sam svaku priliku da pogledom potražim onaj divan osmijeh, onu divnu igru sunca koje prolazeći zrakama kroz njenu kosu, svezanu u mali repić, stvara takve preljeve boja kakve teško da bi i najbolji slikar mogao naslikati, a kamoli ja riječima opisati. Nije to bilo ništa novo, radio sam to i do sada svaki dan od kada je ona sa svojim kioskom za sladoled bila preko puta, ali danas sam vjerovao da je jedan dio njenih osmjeha i to onaj najiskreniji, upućen meni, da su pogledi prema mom restorančiću, pogledi kojima traži mene, a kada bi nam se pogledi susreli i kada bi njen osmijeh zasjao još jače u meni je sve prštalo kao da su se moji svi organi i sve stanice udružili u proslavi kineske nove godine sa dotada neviđenom količinom pirotehničkih sredstava stvarajući u meni doživljaj nikada ranije ne doživljen.

Sve mi je bilo lijepo, sve sam uspijevao napraviti s lakoćom, smiješak mi nije silazio s usana, a bogme i svi gosti moga restorančića su bili neobično lijepi, neobično nasmijani, ništa mi nije smetalo, pa ni zanovijetanje jedne poprilično isfrustrirane, pretoplo obučene (za ovakav dan) u nekakav poluposlovni kompletić, gospođe (primijetio sam prsten) srednjih godina, oko količine leda u njenoj čaši. Možda je primjerak 'Vodiča kroz restorane Mauricijusa' jasno istaknut na njenom stolu, uz poluposlovno odijelo i otvorenu bilježnicu u koju je stalno nešto zapisivala, trebao meni sugerirati da se radi o nekome tko takve vodiče i pravi, ali meni je to bilo sasvim svejedno, jer nikada u nikakvom vodiču za restorane moje restorančić neće biti, samim tim što on i nije restoran, jer osim sladoleda ovdje kod mene se nije moglo ništa drugo pojesti. Gospođa se žalila na premalo leda u čaši prvi puta, a nakon što sam u njenu čašu stavio još jednu kockicu, uz negodovanje je primijetila da će to sada sasvim sigurno dodatno razrijediti napitak koji želi popiti. Obično mi u takvim situacijama, a znalo ih je biti, kroz glavu lete pitanja tko je ovdje lud? ili tko koga jebe u zdrav mozak? jer normalno je da se led topi plivajući u čaši , no ovaj put sam se samo nasmiješio, frustriranoj gospođi donijeo novo piće bez leda, posebnu posudu s ledom, nasjajniji primjerak hvataljke za led i zamolio ju da se sama posluži onako kako ona to najviše voli i naravno napomenuo da je sve na račun kuće. Poslije toga je naručila još nešto puno ljuće od osvježavajućeg pića, na brzinu to pospremila u svoje grlo , pokupila svoju bilježnicu i primjerak 'Vodiča kroz restorane' i nestala.

Dan se polako bližio svom kraju a ja sam i dalje cvrkutao u sebi kao da su sve svjetske ptice pjevice napravile svoj godišnji skup u meni. Povremeni susreti pogledom s mojim Anđelom su taj cvrkut samo još pojačavali.
Kroz glazbu koja je svirala u restorančiću, začuo sam i zvuk dobro poznatog pouzdanog četverotaktnog motora crvenog kombija koji je dolazio po nju. Ovaj put nisam po svome običaju počeo tražiti nešto ispod šanka, nego sam izašao pred restoran, kao odnjeti smeće u obližni kontejner. Veliki kao tvrđava je ubacivao prazne kutije od sladoleda u kombi, a ona je već sjedila u njemu i na retrovizoru od vrata sam uhvatio njen pogled i smiješak upućen meni. O Bože kako sam sretan.

Dan je odavno već završio i ja sam i zadnje goste ispratio, Norvežaninu koji je došao po mene da zajedno idemo na turneju po mjestima za zabavu rekao da bih danas radije ostao kod kuće, na što je on samo slegnuo ramenima i otišao. Spremio sam stolice i stolove, zaključao restorančić i otišao na plažu.

Legao sam na klupu, gledao milijarde zvijezda na nebu kako svaka svojim sjajem sjaji, slušao šum mora, jedini zvuk koji se mogao čuti, razmišljao o danu koji je bio iza mene, bio sam sretan.

Eh, sreća, svuda je okolo, lebdi oko nas u milijardama sitnih komadića, naše je samo da skinemo štitove i da pustimo tim malim komadićima sreće da se lijepe na nas, jer oni su kao mali magnetići, imaju ludu želju da se zalijepe za nekoga i da zajedno sa ostalim komadićima čine čovjeku jednu predivnu stvar. Baš kao što su se milijarde sitnih treptavih zvjezdica, koje pojedinačno svaku za sebe ne bi ni primijetili, skupile na večernjem nebu čineći veličanstvenu sliku, tako i ti mali komadići sreće skupljeni u nama čine našu sreću, veliku onoliko koliko dopustimo tim sitnicama da nas vesele, onoliko veliku koliko dopustimo sebi da uživamo u njima…..

Nastavlja se….

Skamenjen kao mramorni kip konobara u prirodnoj veličini, kao da je sunce umjesto zlatnih zraka na mene poslalo komadiće svoje lave, stajao sam pred njom ne mičući se, vjerojatno nisam ni disao, samo sam gledao u nju ne trepćući. Govorila je nešto, ali ja ju nisam ništa razumio. Čuo sam samo melodiju, njene riječi nisu u mojoj glavi ostavljale nikakva značenja, samo glazba, samo predivan zvuk njenog glasa, koji izlazi iz njenih prelijepih, nikakvom šminkom ne pokvarenih, nasmiješenih usana. Njene riječi strujile su kroz mene kao što vjetrić struji kroz krošnje drveća noseći sa sobom nekakav poseban mir, mogla se derati, mogla je šaptati, mogla mi je sve svetce u psovkama skidati (mada iz takvih divnih usta takvo nešto i u najgorim noćnim morama ne bi se moglo zamisli) ja to nisam razaznavao, samo mir, prekrasan mir sam slušao.

- «Hej! Čuješ li? Da probam na Francuskom?»

Odjednom čujem sebe kako i dalje u pozi okamenjena konobara oslobodioca, s izrazom lica kakvog sasvim sigurno nikada ne bi pred ogledalom namjestio kao ono najbolje iz ustiju ispuštam priču o tome kako je francuski za mene poseban jezik, jezik kojim ljubav govori i kako sam dok i nisam ni riječ francuskog poznavao, znao po milijun puta neke filmove si puštati, žmiriti i samo slušati.

- «Aha zato Betty Blue» - progovorila je ovaj puta na francuskom.

Onako okamenjen okamenio sam se još više, zna za Betty Blue, zna francuski, O Bože! Stvarno, čime sam te tako zadužio?

- «Mogu li sada napokon dobiti odgovor?»

Kakav odgovor, ajme kakav ću tupan ispasti , što da joj kažem, kako joj reći da ništa nisam čuo što je govorila, mislim da je kameni kip konobara počeo kapljice znoja ispuštati.

- «Znači ipak moram sama izabrati, bez tvoje pomoći, jedan od ovih šarenih koktelčića, jer čekajući tebe i tvoju pomoć mogli bi se u tople čajeve pretvoriti» - nastavila je smiješeći se na francuskom.

Aha u to me je stvar, e pa sada kako reći da su svi posebni, samo za nju pravljeni, s toliko ljubavi i sa svim mojim znanjem, da sam si dao truda i želje, kao nikada u za ničim u životu, kako sada preporučiti bilo što, nešto s ananasom ili možda višnjom što bi se fantastično stapalo s njenim predivnim usnama, koje bi tako žarko želio poljubiti, uh nemoguće je to baš sada reći.

- «Pa…» - počeo sam mucajući (opet mucam) - «možeš izabrati između okusa ananasa…. višnje…jagode….narandže…limuna…»

- «E to! Uzeti ću cithrončić, on najbolje odgovara na ovu vrućinu, znaš ne volim baš previše šarolike napitke, ali ako je cithrončić u pitanju, ne mogu odbiti»

Tada sam prvi puta u životu čuo kako ona to prelijepo sa svojim pokvarenim r izgovara citron i citrončić i od tada je u mome životu limun postao nepoznata riječ, zamijenio ju je taj njen predivni cithrončić.

- «Znaš već dugo gledam tvoj restorančić i gledam kako ljudi piju te šarene napitke i često sam poželjela i sama popiti nešto takvo, ali evo kod mene stalno gužva, a i sama sam ovdje pa nikako ne stignem, tako da si me jako obradovao s ovim. Ali zašto toliko niih i zašto su složeni u obliku srca?»

Oduševljen s onim što sam čuo, oduševljen što i ona moj mali restorančić koji to baš i nije, naziva restorančićem, odgovorio sam nešto u stilu da je serviranje u obliku srca nešto kao poslovna politika kuće (u to ni sam nisam baš vjerovao, ali katkada čovjek govori i stvari u koje ne vjeruje, pogotovo ako one dobro zvuče), a toliko puno ih je zbog toga što sam želio biti siguran da se ne može dogoditi da joj se baš niti jedan ne sviđa.

- «Ahaaa» - klimala je glavom dok je prinosila usnama čašu i usput prstom sklanjala narančasto žuti suncobran koji je iz nje virio – «dobar ti je ovaj cithrončić, a i ovaj suncobrančić ugodno škaklja po nosu» - nastavila je smijući se.

Kako ne možemo baš uvijek birati u životu što će se dogoditi u kojem trenutku i kako neke stvari ne dolaze u najbolje vrijeme ili se nama samo čini da to vrijeme kada dolaze nije najbolje, tako je i toga trenutka grupica djece željne sladoleda okupirala prostor ispred njenog kioska.

Slegnula je ramenima rekla: - «Izvini, imam osjećaj da bi s tobom mogla o puno toga pričati, ali eto vidiš posao zove…». Nasmiješila se onim svojim divnim osmijehom, vratila čašu, rekla hvala, pomilovala me onim svojim divnim pogledom.

Još malo sam je gledao kako vješto ubacuje kuglice u fišeke, tako spretno kao da je i godinama prije rođenja samo to vježbala, okrenuo se i lagan, kao mjehurićima zraka koji me čitavog ispunjavaju, odlepršao do svog restorančića, s velikim osmjehom na licu (ne brinući o tome da li je to jedan od onih izraza kada dobro izgledam), počastio čitav restoran pićem koje su željeli (ovaj put mi nije smetalo što u takvim situacijama kada gazda časti svi kao da se trude izmisliti što skuplje piće koje će na račun kuće dobiti), sjeo u svoju stolicu, pružio pogled prema nebu, duboko zadovoljno uzdahnuo i uz nemalo čuđenje ostalih oko mene glasno rekao:

«Eeee… što je život lijep…».

nastavlja se

Sunce je i dalje neumoljivo pržilo, podižući temperaturu zraka na toliko da je već svejedno koliko je to, jer je ionako previše. Skrivao sam se u debelom hladu iza šanka, poprilično zaposlen, jer vrućina i sunce uvijek prave gužvu u hladovini, pogotovo onoj u kojoj se možeš osvježiti nečim hladnim. No koliko god gužva bila velika, koliko god bio zaposlen traženjem, otvaranjem, donošenjem raznih pića na raznobojne stolove mog restorančića, još uvijek sam imao i više nego dovoljno vremena da pogledom tražim mog Anđela, koji je također bio poprilično zaposlen, jer kada je vruće, što bolje prija nego hladan sladak, dobro može i kiselkasti tko više voli, sladoled.
Uh previše mi se nastanila u glavi i da imam najveću glavu na svijetu, da mi je glava kao onaj veliki balon kojim neki ljudi vole letjeti, a neki bogme i pokušavaju svijet obletjeti, opet bi u njoj ostalo malo mjesta za bilo što. Svaku moj tren, svaku moju misao zauzela je ona, krhka, svijetle kose, Anđeo bez krila, što prodaje sladoled preko puta…

Čovjek jednostavno u životu dođe do nekih trenutaka kada je svjestan da nešto mora učiniti sa sobom, jer trenutno stanje u kojem se nalazi nije nimalo ugodno, ne mazi nas uvijek svo vrijeme život paunovim perjem, ponekad nam za ručak da žičanu četku da pojedemo, pa nas ta četka grebe i dere iznutra. No nije život taj što bira što će biti paunovo pero, a što žičana četka, on nam nudi sve u najboljoj namjeri, a mi sami od ponuđenog pravimo ili pera ili četke. Ponekad neke stvari ili događaje koji grebu i stružu u nama uspijemo zaboraviti, istjerati iz glave, ali neki bogme ni uz pomoć čudotvornih napitaka, raznoraznih zaboravaka nikako ne mogu iz glave.

Moj Anđeo je bio i moje pero i moja četka. Svaki pogled u njenom smijeru donosio je neopisivu milinu, one trnce što se razlijevaju tobom, ono ludo, ushićeno kucanje srca, ono širenje grudi kada misliš da si malen da izdržiš sve to. Svako razmišljanje o njoj, o sebi i njoj donosilo bi mi umjesto onog divnog paunovog pera, onu ružnu grubu žičanu četku koja me dere, jer ona je udana (četka gore i dole dva puta)… pa dobro to što je udana ne znači da je zaleđena na minus 532 i tako sačuvana od života, pokušavam sa samotješenjem, no četka opet struže jer ako i nije zaleđena na 532 tko ti kaže da si baš ti onaj kojeg je čitav život čekala, jebiga tko će znati, četka i dalje struže….

Gužva je pomalo jenjavala jer se vrijeme kada većina ljudi ruča približavalo, i ona je usput grickala nekakav sendvič, poželio sam tada biti taj sendvič da me bar drži u ruci, pregrmio bi to što bi me pojela, ali samo neka joj malo budem u ruci. U stvari imao sam jednu jako čudnu želju vezanu za nju, htio sam da sam njena potkošulja ili majica da stalno budem uz nju, da stalno mogu osjetiti njenu kožu pod sobom (možda su stvarno one količine popijenog zaboravka ispremiješale neke spojeve u mojoj glavi).
Baltazar u mojoj glavi je prohodao, gore, dole, počeo sam praviti najbolje koktele koje znam, plave, crvene, žute, bezbojne, zelene, s puno leda s malo leda sa voćem, bez voća, sa slamkama, bez slamki, sa ručno izrezanim ukrasima i bez njih radio sam ono što najbolje znam. Joe me je gledao i ništa mu nije bilo jasno jer niti jedne takve narudžbe nije bilo. Uzeo sam tacnu za služenje pića i počeo na nju u obliku srca slagati sve te koktele koje sam napravio, pogledao se u ogledalo, kao popravio frizuru, namjestio onaj izraz lica za koji sam mislio da mi najbolje stoji (svako od nas pred ogledalom ima bar jedan takav), pogledao majicu da nije flekava, šlic da nije otkopčan, tenisice da ne vuku kakav komad papira za sobom, stavio tu tacnu na ruku, teška je, ali mi zato bar ocrtava ne baš jake mišiće na rukama, slalomom zaobišao sve stolove u restoranu, izašao na ulicu, ne gledajući previše lijevo ni desno (što je uzrokovalo kočenja i psovanja) prešao tih desetak metara koliko me je dijelilo od nje, stao pred nju malo zamucao (jebiga uvijek zamucam kada ne trebam), rekao: «Vruće je… posluži se… nisam znao što bi ti odgovaralo….»
Pogledala me onim svojim divnim plavim očima, nasmiješila se najljepšim osmijehom koji sam ja ikada vidio i poluglasno, polutiho predivnim glasom koji je meni zazvučao kao najdivnija simfonija ikada odsvirana rekla: «Napokon!»

Nastasvlja se

Danas je na mom blogu ostavljen 1000 komentar, ni u najvećem napadu optimizma nisam se nadao da će moje piskarije naići na ovakav odjek, da će mojih pedesetak postova komenirati preko 200 ljudi, da će te ostavljati prosiječno 20 komentara po postu.... što reći ....HVALA VAM!!!

Pjesma i slika su moja mala skromna nagradica piscu tisućitog komentara

dragoj didi (nadam se da sam sa sinatrom pogodio)

a i svima vama ostalima ..trill, plejadablue, pegy, lil fish, tanja, maslackica, Cookie, dama s bauštele, sunfire, sound of silence, Mysteries, nemiri, nixi, Domaćica iz pakla, Lu, mlada mamica 24, zaratustra, poisonce, spidernet , Tempora, ivva, carolija, collisioncourse, freethinker, GoLdEnGiRl, mayday, samantha:), inner smile, Katya, chainfire, postorgasmic micek, suzette, tija, black lady, blentafa, dorja..... i mnogim drugima koje nepravedno zaboravih...


HVALA VAM!!!!

Prve zrake sunca su se nebom probijale, od noći činile dan, onaj njegov početak, onaj njegov najhladniji dio, netko će reći onaj najdivniji, najsvježiji, najmirisniji, onaj kada snovi dobivaju svjetlo, kada dobivaju veličanstvenu pomoć sunca najjačeg saveznika za svoje ostvarenje. Možda bi ja slično rekao da se nisam baš u tom trenutku (neko bi rekao u praskozorje, ja osobno nisam siguran da znam što to točno znači, ali sam negdje pročitao da se taj dio dana jednom riječju tako zove), da se nisam budio promrzao na jednoj od stolica mog restorančića. Da me probudila hladnoća a ne naspavanost, saznao sam po tome jer sam se tresao, drhtao kao čaša ostavljena na velikom bas zvučniku dok isti svojim zavojnicama i membranama titra Billie Jean i to u dijelovima najupečatljivije bas dionice. Svaka dlačica na mome tijelu, a imam ih podosta i to posvuda, se digla u visine, kao da svaki atom moga tijela koristi dlaku kao antenu za hvatanje tv signala, a baš u tom trenutku se na svim televizorima mojih atoma odvijao direktan prijenos prvog putovanja vremeplovom jednog atoma u povijesti. Čovjeku svakakve gluposti baš u svakom trenutku mogu pasti na pamet, no ja sam svoj mozak u tom trenutku mučio jednim sasvim, kako se to meni tada činilo, običnim pitanjem: - Što radim ovdje?
No kako su odgovori na najjednostavnija pitanja u pravilu i najkompliciraniji i ovo moje naoko obično pitanje lebdjelo je bez odgovora u prostranstvima moje glave, koja se ovog jutra uz neopisivu bol, činila bar tri puta veća i teža no obično. Drhtavim sam rukama opipao glavu, da vidim da li je na mjestu, jer po količini informacija koje sam dobivao iz nje, prije bi se moglo zaključiti da se kotrlja ulicom poput prazne limenke nošene vjetrom, nego da stoji na vratu gdje joj je i inače mjesto. Prstima sam pokušao trljanjem očiju pogledati jasnije i napokon kao saznati što ja radom ovdje. Miris nikotina na prstima me nije nimalo smetao, nego me natjerao da istim tim drhtavim prstima po džepovima potražim cigarete i sav okupan srećom nađem i čak zapalim jednu. Sjedeći tako na stolici mog restorančića, koji u stvari i nije pravi restoran, u praskozorje (eto i ja počeh koristiti praskozorje), pridržavajući tu stvarno jutros nenormalno tešku glavu rukama, pušeći, pokušavao sam složiti neke slike, kao odgovore. Pelinkovac (preostali zaostali okus u ustima mi je nedvojbeno ukazivao da je to on bio), Crvena i Plava, pelinkovac, Norvežanin, pelinkovac, Norvežanin i Crvena, pelinkovac, Plava i ja, pelinkovac, pelinkovac, pelinkovac, fotelja, mrak, svjetlo, moj Anđeo….Slike su se mutno pojavljivale, nejasna sjećanja ugrožavala njihovu vjerodostojnost, jebote nemam pojma što se dogodilo, što je stvarno bilo, a što san, što ako sam stvarno sreo Anđela? Više nisam ni sam znao da li sam više želio da je to bio samo san ili da se stvarno dogodilo. Jedino u što sam bio i više nego siguran je to da sam popio znatno više nego je dovoljno da se propisno napiješ i ne znaš za sebe. Što ako je Anđeo stvarno bio tamo i vidjela me takvog polumrtvog, a jojjjj grozno….Što ako sam samo sanjao, zašto se sjećam samo njenog dolaska… Zašto su snovi takvi da ono što ne želiš u njima te muči do kraja, zašto kada padaš sa stijene ne budiš se do kraja, nego te strah i jeza jebu sve do samog udara o tlo… Zašto kada i počneš sanjati nešto fino, majstor za snove na brzinu navuče zastore i kaže 'buđenje, gotovo…'
Uhhh previše zašto za ovo jutro….
Teturavim nestabilnim koracima, koji su definitivno dokazivali da mi je glava ovo jutro stvarno puno teža no inače, pronalazio sam put između stolova svog restorana, ovaj put ne poput vrhunskog slalom skijaša, nego poput oslijepljelog starog psa, ka svome stančiću, bježeći prije nego li se iz treće ulice začuje dobro poznati zvuk pouzdanog četverotaktnog motora….





nadam se nastavku....

Djevojke su došle baš kako je bilo dogovoreno, sat vremena prije zatvaranja mog restorančića, koji to u stvari i nije bio, obasjane večernjim svjetlima, namazane bojama za večernji izlazak, odjevene brižno odabranim komadima odjeće koje su naglašavale ono što se na svakoj trebalo naglasiti, ona malo krupnija ugurala je tijelo u nekakvu dovoljno usku crvenu haljinu koja je njene ionako malo veće grudi još dodatno naglašavala otvarajući željnom oku besprijekoran pogled na njih, ona mršavija svjesna svojih dugih i vitkih nogu odjenula je prozračno lepršavu plavu kombinaciju koja je pri njenim pokretima na tren pružala, na tren skrivala znatiželjnom pogledu ljepotu njenih skladno oblikovanih, još od sunca ne potamnjelih nogu.

Moram priznati da su ovako večernje sređene izgledale puno privlačnije nego pri dnevnom susretu, a prolazeći do slobodnog stola u blizini šanka, uzrokovale su pomake glava za pogled u njihovom smjeru većine muških, ali i konkurentski kritičnih ženskih pogleda. Praveći koktele, objasnio sam Norvežaninu koji je došao dosta ranije, i koji je u svojoj večernjoizlazećoj košulji s motivom rascvale magnolije za šankom ispijao već ne znam koju po redu votku, da su to naše večerašnje družice, na što se on s velikim osmjehom obliznuo po usnama i rukama mi pokazivao da je ona s većim sisama njegov izbor večeras, što poznavajući ga i nije bilo teško ne zaključiti. Donijeo sam Crvenoj crveni, Plavoj plavi koktel, bogato natopljen alkoholom, brižno skrivenim u voćnim okusima koji su dominirali visokim ljevkastim čašama u kojima sam ih poslužio i zaključio da bi ovo mogla biti naporna večer, jer je Plava izgleda na sebe stavila koju kap parfema više, koji da budem iskren i nije tako loš, ali je za moj nos i moj želudac osjetljiv na mirise bio pomalo prejak, no što je tu je, ne može baš uvijek u životu biti sve onako kako želiš i ne može ti baš sve apsolutno odgovarati. Upitao sam djevojke da li bi im smetalo da nam se pridruži i Norvežanin, naravno nisu imale ništa protiv i ubrzo je, kao nehajno raskopčane košulje, usporenim lelujavim korakom koji je negdje u nekom filmu vidio, zapamtio i poslije učestalo prakticirao, prišao, sjeo za njihov stol i ranije popijenim votkama razlepršalim jezikom zabavljao djevojke, koje su, kako sam to završavajući poslove u restoranu gledao, veselo prihvatile priču i očigledno uživale da li zbog već trećeg bogato alkoholom natopljenog crvenog i plavog koktela ili zbog same njegove priče to više i nije bilo bitno.

Kako ne bi bio u zaostatku, što se veselosti tiče, za društvom i ja sam iza šanka ubacio u sebe nekoliko pelinkovaca i ne znam ni sam zašto, možda sam to tada baš najmanje želio, pogledao u smjeru kioska za sladoled koji je u mraku pust stajao obasjan tek tragovima nedaleke ulične lampe. Niti sam primjećivao okolo sebe koga niti sam na išta drugo u tom trenutku mogao misliti, samo mi je moj Anđeo bio u glavi, i milijun pitanja, tko zna gdje je sada, da li je već svog malog Anđela spremila na spavanje, što li radi sada, da li je možda negdje s onim velikim kao tvrđava izašla van, kako ustvari izgleda kada nije u onoj laganoj bijeloj uniformi u kojoj prodaje sladoled, možda spava već, možda s onim velikim radi nešto... NEEE NEEE... ubacio sam brzinom pilota koji probija zvučni zid u sebe još nekoliko pelinkovaca, za zaborav, pospremio sve, na brzinu otišao, tuširao se, obukao na sebe nešto svježe, vratio se nazad, spustio u sebe još nekoliko pelinkovaca, kao preventivu za ne povratak Anđela u misli i pridružio se već poprilično dobro raspoloženom društvu Crvene, Norvežanina, koji je već dobrano naslanjao onu svoju veliku kao lopata ruku na njeno rame i Plave čiji trunčicu prejaki parfem nisam više osjećao.

Sjeli smo u Norvežaninov žuti mercedes iz 1980 koji je svoje zadnje kilometre ugodne vožnje odvezao još kao taksi prije desetak godina i koji je Norvežanin za ne baš male novce kupio od lokalnog prodavača rabljenih automobila. Sjedeći odzada sa Plavom, dok je naprijed ne gubeći vrijeme Norvežanin ruku umjesto na volanu držao na bedru Crvene, potezao sam iz boce 'zaboravka' koji sam ponio sa sobom i na glas razmišljao, možda se ne znam kome, ne znam zašto opravdavao, o tome kako nemam auto jer smatram da je 64 kilometra ceste koja postoji na otoku i suviše malo da bi ja uživao u vožnji, a osim toga i Norvežanin je tu sa svojim 'Žućom' kad god zatreba.

Diskoteke su se nizale jedna za drugom, šarena svjetla su nas kupala svojim snopovima, bili smo plavi, žuti, zeleni...'zaboravak' je mljeo sve u mojoj glavi poput betonske miješalice za neboder od milijun katova, miješajući sve, čineći me otpornim na sve, na muziku koju više nisam ni razumijevao, na gužvu koju više nisam ni osjećao, na par kapi viška parfema koji mi više nije nimalo smetao. Norvežanin i Crvena su bili sve bliže i bliže jedno drugome, njegove ruke na njenim leđima i na guzi, njene ruke njemu ispod košulje s rascvjetalim magnolijama...

Sa mnom i sa Plavom i sa 'zaboravkom' nešto nije bilo uredu, taman kada je 'zaboravak' djelovao i kada sam Plavu privukao bliže sebi i osjetio njeno tijelo na svom, u trenu je zaborav nestao i jedino što sam vidio je onaj mali kiosk, onaj divan osmjeh, one vesele plave oči....i svaki daljnji dodir s Plavom bio je nemoguć. Unosio sam sve više zaborava u sebe, zaborav je suviše sporo djelovao, pojačavao sam doze, zvukovi su postajali sve jednoličniji, pokreti sve usporeniji, noge sve nestabilnije, potražio sam mjesto za sjesti, našao ga pored dvoje mladih zagrljenih poljupcem, pokušao im objasniti, nisu razumjeli ni slušali, ni obraćali pažnju na mene, nisam ih smetao, nisu oni ni meni smetali, zažmirio sam, nestala su svjetla, nestao je zvuk, samo tišina, samo mrak i nekim čudnim, nikad ranije viđenim svjetlom obasjan moj Anđeo s osmijehom u očima korača prema meni.....
nastavlja se...

Stajao sam naslonjen na ulazna vrata svog restorana, kratkim pogledom pregledao stolove, pokušao primijetiti treba li tko štogod, a onda pogled pustio tamo gdje već nekoliko dana sam odlazi i gdje se neobično dugo zadržava. Povelika gužva oko kioska, nije mi omogućavala da ju vidim baš onako kako bih ja to želio, ali ipak onaj predivan osmijeh u očima, lakoća kojom je u fišeke stavljala raznobojne kuglice sladoleda potpuno su me tjerali na duboke uzdahe. Uzdahnuo sam i pomislio da bi vjerojatno i rudnik kopala s istom lakoćom i otišao do plavog stola, zabilježio 'jedan osvježavajuće hladni voćni bezalkoholni koktel plavi i jedan 'jedan osvježavajuće hladni voćni bezalkoholni koktel žuti ', da baš tako piše u cjeniku, nisam se baš previše trudio s nazivima koktela, a ni opisima njihovog sadržaja, jer ako napišeš od čega se što sastoji izgubiš onu neizvjesnost prvog kušanja, a osim toga moraš se onda i držati toga što si napisao, a nemaš baš uvijek sve što trebaš.
Kao i stolnjaci u mome restoranu i kokteli su bili nazvani samo po boji koja je dominirala njima, tako sam imao plave, žute, zelene, crvene pa i bezbojne bezalkoholne, ali isto tako i istim bojama obojane i alkoholne koktele. Katkada znam svašta raditi pa sam tako znao i razmišljati o tome tko što naručuje za piti. Pokazalo se da su žene puno hrabrije u istraživanju nepoznatog, puno lakše će se odvažiti i odlučiti na avanturu nepoznatog obojanog koktela od muškaraca koji su skloniji dobro poznatim pićima prepoznatljivog imena i okusa. Da li žene time kompenziraju svoju opreznost u nekim drugim za život puno bitnijim stvarima, ostavio sam za neko drugo razmišljanje.
Tek sam birajući ručno rađene ukrase za koktele, pogledao kome ustvari trebam donijeti koktele, bile su to dvije djevojke. Nosio sam piće, usput pogledavajući prema kiosku za sladoled, tražeći pogledom onaj osmijeh u očima, manirom pobjednika svjetskog kupa u slalomu zaobilazio stolove i djevojkama za plavim stolom isporučio čekani napitak plave i žute boje. Tek kada su me zapitale da li znam kakvo dobro mjesto za večernju zabavu, zamijetio sam da su zgodne i da su nepotamnjele od sunca i da su vrlovjerojatno tek jutros došle.
Eh da sam ja onaj ja od prije nekoliko dana iz onih vremena dok onaj kiosk za sladoled nije stajao preko puta, sjeo bih pored njih i raspričao se o neograničenim mogućnostima večernjeg provoda, ali isto tako i o neograničenoj mogućnosti lutanja ako se ne zna točno gdje se želi ići i što se želi doživjeti, te se naposljetku i sam skromno ponudio (ako se to već iz priče nije razumjelo) kao najbolji vodič za upoznavanje noćnog carstva zabave. Ako sam dovoljno interesantan i uvjerljiv bio i ako je ponuda prihvaćena, obično bi dogovorili sastanak sat vremena prije zatvaranja moga lokala, gospođicama, a nekada bogme i gospođama koje su na odmor došle željne zabave i bez muževa s kojima se zabavljaju čitavu godinu, bih ponudio nešto kao specijalitet kuće naravno o mom trošku, naravno dovoljno pitko da lako klizi kroz grlo, dovoljno alkoholično da mozak dodatno otpusti, a ako ih je bilo više, onda su kao slučajno navraćali ili Norvežanin ili tenis majstor Mickey, pa bi nakon popijenog pića ili dva krenuli u obilaske noćnoizlaznih znamenitosti sa u većini slučajeva obostrano željenim završetkom u obliku seksa u ranojutarnjim satima u nekoj hotelskoj sobi ili mome stanu ili ponekad čak romantike radi na nekoj od plaža, što baš nisam pretjerano volio jer ma koliko pijesak bio sitan i mekan uvijek me je smetao i i žuljao, ali što ćeš ne možeš uvijek birati. Ne kažem da je svaki dan bilo tako, ali nisam se žalio, odgovaralo mi je tako, bez pretjeranih emocija, bez pretjerane brige, bez uzimanja stvari k srcu, bez bolnih rastanaka tek s pokojom razglednicom iz nekih mjesta za koje u životu nisam čuo.
Pogledavši opet na tren ka kiosku udahnuo sam duboko i s ne baš pretjeranim žarom i voljom počeo objašnjavati curama gdje je provod najbolji, kako riječi nisu bile dovoljne, kako moj pokušaj crtanja po papiru kojeg je mršavija (pila je plavi hladni voćni bezalkoholni koktel) djevojka izvadila iz svoje torbe platnene torbe s naslikanim uzorkom (mislim) zmaja, prihvatio sam ideju djevojaka (ovaj put je to stvarno njihova ideja bila) da m budem vodič ovo večer.
Nešto kasnije sam nazvao Norvežanina i rekao mu da imam nešto možda i za njega, jer ona koja je pila crveni hladni voćni bezalkoholni koktel, je baš bila po njegovoj mjeri baš onakva kakve on voli, pa ako želi da nam se pridruži, što je Norvežanin koji isto tako kao i ja živi sam rado i prihvatio.
Do kraja dana sam još dosta vremena proveo pogleda uprtog ka kiosku sa sladoledom, ka plavoj kosi, ka smiješku u očima, ka Anđelu mom, s tim da sam u trenutku kada je crveni kombi s onim velikim kao tvrđava dolazio po nju, kao nešto hitno morao zamijeniti nekakav ventil ispod šanka. Neke stvari jednostavno nisam želio vidjeti.

Nastavlja se