Marketing
Dio XIII
Djevojke su došle baš kako je bilo dogovoreno, sat vremena prije zatvaranja mog restorančića, koji to u stvari i nije bio, obasjane večernjim svjetlima, namazane bojama za večernji izlazak, odjevene brižno odabranim komadima odjeće koje su naglašavale ono što se na svakoj trebalo naglasiti, ona malo krupnija ugurala je tijelo u nekakvu dovoljno usku crvenu haljinu koja je njene ionako malo veće grudi još dodatno naglašavala otvarajući željnom oku besprijekoran pogled na njih, ona mršavija svjesna svojih dugih i vitkih nogu odjenula je prozračno lepršavu plavu kombinaciju koja je pri njenim pokretima na tren pružala, na tren skrivala znatiželjnom pogledu ljepotu njenih skladno oblikovanih, još od sunca ne potamnjelih nogu.
Moram priznati da su ovako večernje sređene izgledale puno privlačnije nego pri dnevnom susretu, a prolazeći do slobodnog stola u blizini šanka, uzrokovale su pomake glava za pogled u njihovom smjeru većine muških, ali i konkurentski kritičnih ženskih pogleda. Praveći koktele, objasnio sam Norvežaninu koji je došao dosta ranije, i koji je u svojoj večernjoizlazećoj košulji s motivom rascvale magnolije za šankom ispijao već ne znam koju po redu votku, da su to naše večerašnje družice, na što se on s velikim osmjehom obliznuo po usnama i rukama mi pokazivao da je ona s većim sisama njegov izbor večeras, što poznavajući ga i nije bilo teško ne zaključiti. Donijeo sam Crvenoj crveni, Plavoj plavi koktel, bogato natopljen alkoholom, brižno skrivenim u voćnim okusima koji su dominirali visokim ljevkastim čašama u kojima sam ih poslužio i zaključio da bi ovo mogla biti naporna večer, jer je Plava izgleda na sebe stavila koju kap parfema više, koji da budem iskren i nije tako loš, ali je za moj nos i moj želudac osjetljiv na mirise bio pomalo prejak, no što je tu je, ne može baš uvijek u životu biti sve onako kako želiš i ne može ti baš sve apsolutno odgovarati. Upitao sam djevojke da li bi im smetalo da nam se pridruži i Norvežanin, naravno nisu imale ništa protiv i ubrzo je, kao nehajno raskopčane košulje, usporenim lelujavim korakom koji je negdje u nekom filmu vidio, zapamtio i poslije učestalo prakticirao, prišao, sjeo za njihov stol i ranije popijenim votkama razlepršalim jezikom zabavljao djevojke, koje su, kako sam to završavajući poslove u restoranu gledao, veselo prihvatile priču i očigledno uživale da li zbog već trećeg bogato alkoholom natopljenog crvenog i plavog koktela ili zbog same njegove priče to više i nije bilo bitno.
Kako ne bi bio u zaostatku, što se veselosti tiče, za društvom i ja sam iza šanka ubacio u sebe nekoliko pelinkovaca i ne znam ni sam zašto, možda sam to tada baš najmanje želio, pogledao u smjeru kioska za sladoled koji je u mraku pust stajao obasjan tek tragovima nedaleke ulične lampe. Niti sam primjećivao okolo sebe koga niti sam na išta drugo u tom trenutku mogao misliti, samo mi je moj Anđeo bio u glavi, i milijun pitanja, tko zna gdje je sada, da li je već svog malog Anđela spremila na spavanje, što li radi sada, da li je možda negdje s onim velikim kao tvrđava izašla van, kako ustvari izgleda kada nije u onoj laganoj bijeloj uniformi u kojoj prodaje sladoled, možda spava već, možda s onim velikim radi nešto... NEEE NEEE... ubacio sam brzinom pilota koji probija zvučni zid u sebe još nekoliko pelinkovaca, za zaborav, pospremio sve, na brzinu otišao, tuširao se, obukao na sebe nešto svježe, vratio se nazad, spustio u sebe još nekoliko pelinkovaca, kao preventivu za ne povratak Anđela u misli i pridružio se već poprilično dobro raspoloženom društvu Crvene, Norvežanina, koji je već dobrano naslanjao onu svoju veliku kao lopata ruku na njeno rame i Plave čiji trunčicu prejaki parfem nisam više osjećao.
Sjeli smo u Norvežaninov žuti mercedes iz 1980 koji je svoje zadnje kilometre ugodne vožnje odvezao još kao taksi prije desetak godina i koji je Norvežanin za ne baš male novce kupio od lokalnog prodavača rabljenih automobila. Sjedeći odzada sa Plavom, dok je naprijed ne gubeći vrijeme Norvežanin ruku umjesto na volanu držao na bedru Crvene, potezao sam iz boce 'zaboravka' koji sam ponio sa sobom i na glas razmišljao, možda se ne znam kome, ne znam zašto opravdavao, o tome kako nemam auto jer smatram da je 64 kilometra ceste koja postoji na otoku i suviše malo da bi ja uživao u vožnji, a osim toga i Norvežanin je tu sa svojim 'Žućom' kad god zatreba.
Diskoteke su se nizale jedna za drugom, šarena svjetla su nas kupala svojim snopovima, bili smo plavi, žuti, zeleni...'zaboravak' je mljeo sve u mojoj glavi poput betonske miješalice za neboder od milijun katova, miješajući sve, čineći me otpornim na sve, na muziku koju više nisam ni razumijevao, na gužvu koju više nisam ni osjećao, na par kapi viška parfema koji mi više nije nimalo smetao. Norvežanin i Crvena su bili sve bliže i bliže jedno drugome, njegove ruke na njenim leđima i na guzi, njene ruke njemu ispod košulje s rascvjetalim magnolijama...
Sa mnom i sa Plavom i sa 'zaboravkom' nešto nije bilo uredu, taman kada je 'zaboravak' djelovao i kada sam Plavu privukao bliže sebi i osjetio njeno tijelo na svom, u trenu je zaborav nestao i jedino što sam vidio je onaj mali kiosk, onaj divan osmjeh, one vesele plave oči....i svaki daljnji dodir s Plavom bio je nemoguć. Unosio sam sve više zaborava u sebe, zaborav je suviše sporo djelovao, pojačavao sam doze, zvukovi su postajali sve jednoličniji, pokreti sve usporeniji, noge sve nestabilnije, potražio sam mjesto za sjesti, našao ga pored dvoje mladih zagrljenih poljupcem, pokušao im objasniti, nisu razumjeli ni slušali, ni obraćali pažnju na mene, nisam ih smetao, nisu oni ni meni smetali, zažmirio sam, nestala su svjetla, nestao je zvuk, samo tišina, samo mrak i nekim čudnim, nikad ranije viđenim svjetlom obasjan moj Anđeo s osmijehom u očima korača prema meni.....
nastavlja se...
Post je objavljen 03.05.2005. u 23:19 sati.