Marketing
Dio IVX
Prve zrake sunca su se nebom probijale, od noći činile dan, onaj njegov početak, onaj njegov najhladniji dio, netko će reći onaj najdivniji, najsvježiji, najmirisniji, onaj kada snovi dobivaju svjetlo, kada dobivaju veličanstvenu pomoć sunca najjačeg saveznika za svoje ostvarenje. Možda bi ja slično rekao da se nisam baš u tom trenutku (neko bi rekao u praskozorje, ja osobno nisam siguran da znam što to točno znači, ali sam negdje pročitao da se taj dio dana jednom riječju tako zove), da se nisam budio promrzao na jednoj od stolica mog restorančića. Da me probudila hladnoća a ne naspavanost, saznao sam po tome jer sam se tresao, drhtao kao čaša ostavljena na velikom bas zvučniku dok isti svojim zavojnicama i membranama titra Billie Jean i to u dijelovima najupečatljivije bas dionice. Svaka dlačica na mome tijelu, a imam ih podosta i to posvuda, se digla u visine, kao da svaki atom moga tijela koristi dlaku kao antenu za hvatanje tv signala, a baš u tom trenutku se na svim televizorima mojih atoma odvijao direktan prijenos prvog putovanja vremeplovom jednog atoma u povijesti. Čovjeku svakakve gluposti baš u svakom trenutku mogu pasti na pamet, no ja sam svoj mozak u tom trenutku mučio jednim sasvim, kako se to meni tada činilo, običnim pitanjem: - Što radim ovdje?
No kako su odgovori na najjednostavnija pitanja u pravilu i najkompliciraniji i ovo moje naoko obično pitanje lebdjelo je bez odgovora u prostranstvima moje glave, koja se ovog jutra uz neopisivu bol, činila bar tri puta veća i teža no obično. Drhtavim sam rukama opipao glavu, da vidim da li je na mjestu, jer po količini informacija koje sam dobivao iz nje, prije bi se moglo zaključiti da se kotrlja ulicom poput prazne limenke nošene vjetrom, nego da stoji na vratu gdje joj je i inače mjesto. Prstima sam pokušao trljanjem očiju pogledati jasnije i napokon kao saznati što ja radom ovdje. Miris nikotina na prstima me nije nimalo smetao, nego me natjerao da istim tim drhtavim prstima po džepovima potražim cigarete i sav okupan srećom nađem i čak zapalim jednu. Sjedeći tako na stolici mog restorančića, koji u stvari i nije pravi restoran, u praskozorje (eto i ja počeh koristiti praskozorje), pridržavajući tu stvarno jutros nenormalno tešku glavu rukama, pušeći, pokušavao sam složiti neke slike, kao odgovore. Pelinkovac (preostali zaostali okus u ustima mi je nedvojbeno ukazivao da je to on bio), Crvena i Plava, pelinkovac, Norvežanin, pelinkovac, Norvežanin i Crvena, pelinkovac, Plava i ja, pelinkovac, pelinkovac, pelinkovac, fotelja, mrak, svjetlo, moj Anđeo….Slike su se mutno pojavljivale, nejasna sjećanja ugrožavala njihovu vjerodostojnost, jebote nemam pojma što se dogodilo, što je stvarno bilo, a što san, što ako sam stvarno sreo Anđela? Više nisam ni sam znao da li sam više želio da je to bio samo san ili da se stvarno dogodilo. Jedino u što sam bio i više nego siguran je to da sam popio znatno više nego je dovoljno da se propisno napiješ i ne znaš za sebe. Što ako je Anđeo stvarno bio tamo i vidjela me takvog polumrtvog, a jojjjj grozno….Što ako sam samo sanjao, zašto se sjećam samo njenog dolaska… Zašto su snovi takvi da ono što ne želiš u njima te muči do kraja, zašto kada padaš sa stijene ne budiš se do kraja, nego te strah i jeza jebu sve do samog udara o tlo… Zašto kada i počneš sanjati nešto fino, majstor za snove na brzinu navuče zastore i kaže 'buđenje, gotovo…'
Uhhh previše zašto za ovo jutro….
Teturavim nestabilnim koracima, koji su definitivno dokazivali da mi je glava ovo jutro stvarno puno teža no inače, pronalazio sam put između stolova svog restorana, ovaj put ne poput vrhunskog slalom skijaša, nego poput oslijepljelog starog psa, ka svome stančiću, bježeći prije nego li se iz treće ulice začuje dobro poznati zvuk pouzdanog četverotaktnog motora….
nadam se nastavku....
Post je objavljen 07.05.2005. u 20:14 sati.