Marketing
Dio XII
Stajao sam naslonjen na ulazna vrata svog restorana, kratkim pogledom pregledao stolove, pokušao primijetiti treba li tko štogod, a onda pogled pustio tamo gdje već nekoliko dana sam odlazi i gdje se neobično dugo zadržava. Povelika gužva oko kioska, nije mi omogućavala da ju vidim baš onako kako bih ja to želio, ali ipak onaj predivan osmijeh u očima, lakoća kojom je u fišeke stavljala raznobojne kuglice sladoleda potpuno su me tjerali na duboke uzdahe. Uzdahnuo sam i pomislio da bi vjerojatno i rudnik kopala s istom lakoćom i otišao do plavog stola, zabilježio 'jedan osvježavajuće hladni voćni bezalkoholni koktel plavi i jedan 'jedan osvježavajuće hladni voćni bezalkoholni koktel žuti ', da baš tako piše u cjeniku, nisam se baš previše trudio s nazivima koktela, a ni opisima njihovog sadržaja, jer ako napišeš od čega se što sastoji izgubiš onu neizvjesnost prvog kušanja, a osim toga moraš se onda i držati toga što si napisao, a nemaš baš uvijek sve što trebaš.
Kao i stolnjaci u mome restoranu i kokteli su bili nazvani samo po boji koja je dominirala njima, tako sam imao plave, žute, zelene, crvene pa i bezbojne bezalkoholne, ali isto tako i istim bojama obojane i alkoholne koktele. Katkada znam svašta raditi pa sam tako znao i razmišljati o tome tko što naručuje za piti. Pokazalo se da su žene puno hrabrije u istraživanju nepoznatog, puno lakše će se odvažiti i odlučiti na avanturu nepoznatog obojanog koktela od muškaraca koji su skloniji dobro poznatim pićima prepoznatljivog imena i okusa. Da li žene time kompenziraju svoju opreznost u nekim drugim za život puno bitnijim stvarima, ostavio sam za neko drugo razmišljanje.
Tek sam birajući ručno rađene ukrase za koktele, pogledao kome ustvari trebam donijeti koktele, bile su to dvije djevojke. Nosio sam piće, usput pogledavajući prema kiosku za sladoled, tražeći pogledom onaj osmijeh u očima, manirom pobjednika svjetskog kupa u slalomu zaobilazio stolove i djevojkama za plavim stolom isporučio čekani napitak plave i žute boje. Tek kada su me zapitale da li znam kakvo dobro mjesto za večernju zabavu, zamijetio sam da su zgodne i da su nepotamnjele od sunca i da su vrlovjerojatno tek jutros došle.
Eh da sam ja onaj ja od prije nekoliko dana iz onih vremena dok onaj kiosk za sladoled nije stajao preko puta, sjeo bih pored njih i raspričao se o neograničenim mogućnostima večernjeg provoda, ali isto tako i o neograničenoj mogućnosti lutanja ako se ne zna točno gdje se želi ići i što se želi doživjeti, te se naposljetku i sam skromno ponudio (ako se to već iz priče nije razumjelo) kao najbolji vodič za upoznavanje noćnog carstva zabave. Ako sam dovoljno interesantan i uvjerljiv bio i ako je ponuda prihvaćena, obično bi dogovorili sastanak sat vremena prije zatvaranja moga lokala, gospođicama, a nekada bogme i gospođama koje su na odmor došle željne zabave i bez muževa s kojima se zabavljaju čitavu godinu, bih ponudio nešto kao specijalitet kuće naravno o mom trošku, naravno dovoljno pitko da lako klizi kroz grlo, dovoljno alkoholično da mozak dodatno otpusti, a ako ih je bilo više, onda su kao slučajno navraćali ili Norvežanin ili tenis majstor Mickey, pa bi nakon popijenog pića ili dva krenuli u obilaske noćnoizlaznih znamenitosti sa u većini slučajeva obostrano željenim završetkom u obliku seksa u ranojutarnjim satima u nekoj hotelskoj sobi ili mome stanu ili ponekad čak romantike radi na nekoj od plaža, što baš nisam pretjerano volio jer ma koliko pijesak bio sitan i mekan uvijek me je smetao i i žuljao, ali što ćeš ne možeš uvijek birati. Ne kažem da je svaki dan bilo tako, ali nisam se žalio, odgovaralo mi je tako, bez pretjeranih emocija, bez pretjerane brige, bez uzimanja stvari k srcu, bez bolnih rastanaka tek s pokojom razglednicom iz nekih mjesta za koje u životu nisam čuo.
Pogledavši opet na tren ka kiosku udahnuo sam duboko i s ne baš pretjeranim žarom i voljom počeo objašnjavati curama gdje je provod najbolji, kako riječi nisu bile dovoljne, kako moj pokušaj crtanja po papiru kojeg je mršavija (pila je plavi hladni voćni bezalkoholni koktel) djevojka izvadila iz svoje torbe platnene torbe s naslikanim uzorkom (mislim) zmaja, prihvatio sam ideju djevojaka (ovaj put je to stvarno njihova ideja bila) da m budem vodič ovo večer.
Nešto kasnije sam nazvao Norvežanina i rekao mu da imam nešto možda i za njega, jer ona koja je pila crveni hladni voćni bezalkoholni koktel, je baš bila po njegovoj mjeri baš onakva kakve on voli, pa ako želi da nam se pridruži, što je Norvežanin koji isto tako kao i ja živi sam rado i prihvatio.
Do kraja dana sam još dosta vremena proveo pogleda uprtog ka kiosku sa sladoledom, ka plavoj kosi, ka smiješku u očima, ka Anđelu mom, s tim da sam u trenutku kada je crveni kombi s onim velikim kao tvrđava dolazio po nju, kao nešto hitno morao zamijeniti nekakav ventil ispod šanka. Neke stvari jednostavno nisam želio vidjeti.
Nastavlja se
Post je objavljen 01.05.2005. u 09:18 sati.