Trenutno svira: Marc Anthony - You Sang To Me


PHOTOART by Simpson


Slijedeći dani su bili posebni dani moga života, ustajao sam se puno ranije nego prije, možda čak i ranije od pjevaca, da ih je kojim slučajem bilo. S prvim zrakama sunca koje su me dodirivale, zorom kroz otvoreni prozor i s prvim dodirima jutarnje svježine napuštao sam krevet, sretan što sunce sja, sretan što će biti lijep dan, sretan što će ona biti preko puta sa svojim sladoledom.

Izlazio sam van, ne mogavši dočekati da dan počne, u jutarnjoj tišini dok sve još spava, zajedno s galebovima, koji su svojom pjesmom pozdravljali novi dan, bos sam šetao plažom, osjećao vlažan pijesak pod prstima, udisao mirise mora i trava koje je ono noćnom plimom iznjelo na površinu, divio se zrcaljenu prvih zraka sunca koje su činile prava umjetnička djela, onako iskrena i lijepa kakva samo priroda neiskvarena dodirom ljudske ruke može učiniti, na mirnoj površini vode.

Sretan što je novi dan, sretan što će ona biti tu, sretan što ću je moći gledati, sretan što ću moći uhvatiti onaj njen posebni pogled upućen meni, sretan što ću vidjeti onaj njen smiješak koji me čitavog ispuni nečim, ne znam čime ali nečim tako lijepim tako velikim da katkada pomislim da ću popucati od ugode, sretan što ću moći čuti njen glas, otvarao sam svoj restorančić ranije, pažljivo slagao raznobojne stoljnake, i norvežaninove podmetače i kada je sve bilo sređeno sjedao sam na svoju stolicu i slušao tihu glazbu koju sam izabrao i gledao u nebo ispunjen predivnim osjećajima. Mir su mi ometali samo kamioni jutarnje dostave koji su katkada prolazili ulicom ispred restorančića, čekao sam onaj dobro poznati zvuk pouzdanog četverotaktnog motora, koji nju dovozi do njenog kioska.

Moj Anđeo je također počeo dolaziti ranije do svoga kioska, velikom kao tvrđava je to objasnila time da preko noći vjetar nanese i smeća i pijeska okolo kioska pa da to treba očistiti prije nego ljudi nahrle na sladoled. I to je bila istina, stvarno je bilo dosta pijeska i papira okolo, koje sam joj pomagao očistiti dok smo zajedno pili jutarnju kavu, da jutarnju kavu, jer sam onoga trenutka kada su moje uši prepoznale zvuk dobro poznatog motora počinjao pripremati kavu za nas dvoje, a čim bi se taj zvuk počeo udaljavati sa dvije kave i čašom mineralne vode s malo limuna, trčao sam prema njenom kiosku.

Nisam vjerovao o koliko običnih, naizgled bezveznih stvari dvoje ljudi može pričati, dvoje ljudi koji se znaju svega par dana, ali dvoje ljudi koji kao da su čitav život proveli jedno pored drugoga, toliko zajedničkih razmišljanja, toliko istih pogleda na iste stvari, toliko slaganja, toliko istoga u glavi.

Ja sam ju kroz priče o svakodnevnom upoznavao sa svojim životom, kroz kakva sam mora i luke prolazio dok napokon nisam došao ovdje pred nju, o ljudima koje sam sretao, o ženama koje sam poznavao, ali i o tome da tako nekoga kao nju nisam nikada sreo. Slušala me pažljivo, bio sam dosta stariji od nje, ne previše, ali ipak dovoljno da u meni vidi nekoga tko je dosta toga prošao, nekoga kome može bez straha reći svoja razmišljanja , nekoga s kim može razgovarati kao s nikim do tada.
Naše jutarnje kave su postajali mali, kratki, ali predivni trenutci u kojima kao da nije postojalo ništa drugo osim nas dvoje, slučajni (da li baš sada skroz slučajni) dodiri rukama bili su nešto posebno, nešto ranije nikada ne doživljeno, da mi je netko ranije pričao da dodir rukom može biti tako divan, da može toliku prijatnu, posebnu uznemirenost čitavog tebe proizvesti, ne bi mu vjerovao. Da može biti slađi i prijatniji od bilo kakvog ranije doživljenog kontakta, da uzbuđenje u tebi može toliko narasti, da osjećaji koji te obuzmu mogu biti toliko intenzivni i veličanstveni, veličanstveniji od bilo kakvog ranije doživljenog seksa, nisam znao, ali sam brzo učio.

Iako je naše vrijeme kada smo mogli biti sasvim sami, u potpunosti jedno za drugo, bilo jako kratko, vrlo brzo sam znao da je to žena, moj Anđeo s kojom želim provesti svo vrijeme svijeta, jer živeći život čovjek neke stvari odmah shvati.

Prolazeći kroz njega, nekada lebdeći lakoćom, nekada kopajući kroz blato, čovjek uči, svaki događaj bio on lijep ili ružan, je tu da nas nauči nečemu, da nas pripremi, možda u tome trenutku nevidimo nikakve svrhe ničemu i ne znamo čemu nas uči, za što nas priprema, pa budemo i ljuti na njega, jer nam dijeli karte s kojima se ne može igrati, karte s kojima se može samo gubiti. Nekada nam ostavlja širom otvorena vrata, nekada pred nas stavlja i prepreke za koje mislimo da ih je nemoguće prijeći, ali NAS SVAKAKO VOLI.

Nastavlja se