petak, 20.05.2005.
Dio XVIII
Ostatak dana sam proveo lebdeći poput hovercrafta mojim restorančićem, iako mi do tada nikada nije bilo jasno na koju foru hovercraft lebdi nad površinom, toga dana sam to skužio, ima neku strašnu energiju u sebi, nešto tako jako jako, nešto tako divno u sebi, nešto kao što sam i ja imao u sebi nakon susreta s mojim Anđelom.
Koristio sam svaku priliku da pogledom potražim onaj divan osmijeh, onu divnu igru sunca koje prolazeći zrakama kroz njenu kosu, svezanu u mali repić, stvara takve preljeve boja kakve teško da bi i najbolji slikar mogao naslikati, a kamoli ja riječima opisati. Nije to bilo ništa novo, radio sam to i do sada svaki dan od kada je ona sa svojim kioskom za sladoled bila preko puta, ali danas sam vjerovao da je jedan dio njenih osmjeha i to onaj najiskreniji, upućen meni, da su pogledi prema mom restorančiću, pogledi kojima traži mene, a kada bi nam se pogledi susreli i kada bi njen osmijeh zasjao još jače u meni je sve prštalo kao da su se moji svi organi i sve stanice udružili u proslavi kineske nove godine sa dotada neviđenom količinom pirotehničkih sredstava stvarajući u meni doživljaj nikada ranije ne doživljen.
Sve mi je bilo lijepo, sve sam uspijevao napraviti s lakoćom, smiješak mi nije silazio s usana, a bogme i svi gosti moga restorančića su bili neobično lijepi, neobično nasmijani, ništa mi nije smetalo, pa ni zanovijetanje jedne poprilično isfrustrirane, pretoplo obučene (za ovakav dan) u nekakav poluposlovni kompletić, gospođe (primijetio sam prsten) srednjih godina, oko količine leda u njenoj čaši. Možda je primjerak 'Vodiča kroz restorane Mauricijusa' jasno istaknut na njenom stolu, uz poluposlovno odijelo i otvorenu bilježnicu u koju je stalno nešto zapisivala, trebao meni sugerirati da se radi o nekome tko takve vodiče i pravi, ali meni je to bilo sasvim svejedno, jer nikada u nikakvom vodiču za restorane moje restorančić neće biti, samim tim što on i nije restoran, jer osim sladoleda ovdje kod mene se nije moglo ništa drugo pojesti. Gospođa se žalila na premalo leda u čaši prvi puta, a nakon što sam u njenu čašu stavio još jednu kockicu, uz negodovanje je primijetila da će to sada sasvim sigurno dodatno razrijediti napitak koji želi popiti. Obično mi u takvim situacijama, a znalo ih je biti, kroz glavu lete pitanja tko je ovdje lud? ili tko koga jebe u zdrav mozak? jer normalno je da se led topi plivajući u čaši , no ovaj put sam se samo nasmiješio, frustriranoj gospođi donijeo novo piće bez leda, posebnu posudu s ledom, nasjajniji primjerak hvataljke za led i zamolio ju da se sama posluži onako kako ona to najviše voli i naravno napomenuo da je sve na račun kuće. Poslije toga je naručila još nešto puno ljuće od osvježavajućeg pića, na brzinu to pospremila u svoje grlo , pokupila svoju bilježnicu i primjerak 'Vodiča kroz restorane' i nestala.
Dan se polako bližio svom kraju a ja sam i dalje cvrkutao u sebi kao da su sve svjetske ptice pjevice napravile svoj godišnji skup u meni. Povremeni susreti pogledom s mojim Anđelom su taj cvrkut samo još pojačavali.
Kroz glazbu koja je svirala u restorančiću, začuo sam i zvuk dobro poznatog pouzdanog četverotaktnog motora crvenog kombija koji je dolazio po nju. Ovaj put nisam po svome običaju počeo tražiti nešto ispod šanka, nego sam izašao pred restoran, kao odnjeti smeće u obližni kontejner. Veliki kao tvrđava je ubacivao prazne kutije od sladoleda u kombi, a ona je već sjedila u njemu i na retrovizoru od vrata sam uhvatio njen pogled i smiješak upućen meni. O Bože kako sam sretan.
Dan je odavno već završio i ja sam i zadnje goste ispratio, Norvežaninu koji je došao po mene da zajedno idemo na turneju po mjestima za zabavu rekao da bih danas radije ostao kod kuće, na što je on samo slegnuo ramenima i otišao. Spremio sam stolice i stolove, zaključao restorančić i otišao na plažu.
Legao sam na klupu, gledao milijarde zvijezda na nebu kako svaka svojim sjajem sjaji, slušao šum mora, jedini zvuk koji se mogao čuti, razmišljao o danu koji je bio iza mene, bio sam sretan.
Eh, sreća, svuda je okolo, lebdi oko nas u milijardama sitnih komadića, naše je samo da skinemo štitove i da pustimo tim malim komadićima sreće da se lijepe na nas, jer oni su kao mali magnetići, imaju ludu želju da se zalijepe za nekoga i da zajedno sa ostalim komadićima čine čovjeku jednu predivnu stvar. Baš kao što su se milijarde sitnih treptavih zvjezdica, koje pojedinačno svaku za sebe ne bi ni primijetili, skupile na večernjem nebu čineći veličanstvenu sliku, tako i ti mali komadići sreće skupljeni u nama čine našu sreću, veliku onoliko koliko dopustimo tim sitnicama da nas vesele, onoliko veliku koliko dopustimo sebi da uživamo u njima…..
Nastavlja se….