ljubav riječima i slovima pa makar upotrijebili sva slova i sve riječi svih jezika svijeta teško možemo iskazati, ljubav se iskazuje na neke druge načine, zato danas šutim i danas na ovome blogu možete poslušati neke od meni najdražih (nazovimo ih ljubavnim) pjesama ....

volite i uživajte ....

Veljača 14 dan u mjesecu, svake godine u isti dan, nekada, kako to samo Veljača zna, nekada sunčan i topao, kao da je ljeto posudilo zimi koji dan, nekada snijeg do koljena, kao da je nebo istreslo sav snijeg iz sebe, nekada kiša od jutra do sutra, kao da kopno u more želi pretvoriti. Svake godine drugačije, ali svake godine isti problem. Isti problem za Malog muškarca, koji je usput budi rečeno i zaljubljen.

Neko bi rekao Divno, upitao se gdje je tu problem? Ali budi usput rečeno Mali BudiUsputZaljubljeni muškarac je zaljubljen u jednu BudiUsputRečeno udanu Divnu ženu. I sve bi opet bilo divno i krasno da je Divna žena, žena Malog muškarca i da je Mali muškarac muž Divne žene. Ali kako život nekada ne piše samo divne i krasne priče, tako i Divna žena ima svog muža, koji BudiUsputRečeno nije Mali muškarac, pa tako i Mali muškarac BudiUsputRečeno nema za ženu Divnu ženu. I eto problema.

Kao što je svom Svijetu poznato 14. veljače je Dan zaljubljenih ili kako to narod voli reći Valentinovo, dan kada se oni koji se vole u cijelom svijetu, osim na ovom komadu zemlje gdje žive Mali muškarac i Divna žena, daruju malim pisamcima u kojima riječima iskazuju svoju ljubav jedno ka drugome. Kako je ovaj komad zemlje gdje su se igrom slučaja, povjesnih okolnosti i sklonosti njihovih predaka našli Mali muškarac i Divna žena, vrlo čudan komad zemlje koji uvjek želi biti drukčiji od ostatka svijeta i u kojem kada ljudi prave kuće dobro paze za njihova barem za mrvicu (ali toliku mrvicu da se ta mrvica sa ulice može dobro vidjeti) bude višlja od susjedove.

Tako su ljudi na tom komadu zemlje odlučili da ni Valentinovo nemože biti samo Valentinovo i da se ne mogu samo pisamca taj dan razmjenjivati i slati, nego da to mora biti puno više. Kako su ti isti čudni ljudi odlučili isto tako jednog dana da više neće slaviti ono što su nekada rekli da će slaviti, a misli se na dan žena (jedan dan u ožujku kada se iskazivala počast svim ženama i majkama, dan kada su žene primale cvijeće i poklone od muževa, djece, radnih kolega, pa čak su u čast žena i jedne drugima poklanjale nešto, najčešće crveni karanfil ili ružu, dan kada su žene sebi u čast priređivale proslave, pekle kolače, pripremale jelo, a muškarci su im čestitali, jeli, pili, ponapijali se, zaprljali stolnjake, pa su žene i prije nego je taj dan kada se slavilo njih, završio i kada su po svim protokolarnim običajima bile oslobođene poslova, zasukale rukave, prale suđe, skidale i spremale na spavanje pijane muževe i poneke razmišljle da im baš i netreba takav dan u njihovu čast).

Ali kako su čudni ljudi koji odlučuju (a to su na ovome komadu zemlje uglavnom muškarci) odlučili da takav dan više ne postoji, isto tako su uvidjeli da su pogriješili ne zbog toga što im treba dan da slave žene, nego što im fali jedan dan kada se u ime nekog dobrog razloga mogu dobro najesti, dobro napiti i dobro stoljnjake (a oni malo manje vješti i kravate, jer tada su obično u čast žena i svečana odjela oblačili) zaprljati. Onda su oni rekli da na njihovom komadu zemlje i Valentinovo, koje kako rekoh ostatak svijeta slavi kao dan zaljubljenih, neće biti samo dan zaljubljenih nego takodjer dobra prilika za jelo, piće i prljave stolnjake. Kako bi djelomično unaprijed se osigurali za dovoljnu količinu i jela i pića i stoljnjaka počeli su ženama kupovati i poklone i cvijeće za taj dan i to ne samo ženama koje vole ili trebaju ili se piše da ih vole nego i svim ženama koje znaju, pa je u toj čudnoj zemlji Valentinovo, Dan zaljubljenih postao i Dan žena i Majčin dan i Dan baka, Dan radnih kolegica i naravno dan kada se opet moglo s nekim dobrim razlogom dobro jesti slobodno piti i naravno prljati stolnjake. I tako od ljubavi za dan zaljubljenih osta jako malo.

Da li je sada jasno zašto je Dan zaljubljenih postao problem za našeg Malog muškarca i zašto je nebrojeno puta poželio da živi u normalnom svijetu, gdje bi za Dan zaljubljenih mogao svojoj ljubljenoj Divnoj ženi, poslati pisamce u kojem bi joj napisao da ju voli više od ičega na svijetu. Ali to u ovoj čudnoj zemlji nije bilo dovoljno. Ne da to nebi bilo dovoljno Divnoj ženi, nego Mali muškarac kada vidi kome se i kavi sve pokloni kupuju i daruju, on koji voli najviše na svijetu i koji bi naradije da može cijeli svijet svojoj Divnoj ženi poklonio, osjeti se jadno. Ne zato što nebi mogao nešto kupiti svojoj dragoj Divnoj ženi, ne zato što nema novaca, nego zato što BudiUsputRečeno njegova Divna žena BudiUsputRečeno ima muža koji će svoju ženu zapitati otkuda joj to.

Onda naš Mali muškarac, svake godine početkom veljače uzme papir u ruke i na njemu piše moguće poklone za svoju Divnu ženu.

1.Cvijeće
Naš Mali muškarac kaže: neće cvijeće. Svi kupuju cvijeće, kada neznaju što bi onda muški se zalete u cvjećarnu, kupe cvijet ili dva ili kupe i veliki buket, kojekakvog cvijeća, nebitno što je, samo neka izgleda dobro i neka se vidi da su oni to kupili i na taj način ispunili ono što su morali.
Nije da naš Mali muškarac svojoj voljenoj Divnoj ženi nebi volio pokloniti cvijeće, ali kako je on čudniji od čudne zemlje u kojoj živi on kaže: “Cvijet koji želim pokloniti svojoj dragoj Divnoj ženi mora biti mojom rukom ubran, ne kupljen bilo gdje, jer tim cvijetom joj želim reći da ju volim, da je ona meni nešto posebno, da nije ono nešto što se svagdje može naći i što svatko može naći”. Zato naš Mali muškarac nikada neće svojoj Divnoj ženi otići u cvjećarnicu i kupiti joj cvjet, neće joj kupiti ni najveći buket cvijeća na svijetu iako ju voli najviše na svijetu, nego će ako negdje vidi kakv cvijet, pa makar to bio i žuti obični maslačak, svojom rukom će ga ubrati i donjeti ga svojoj dragoj. Neće mu biti teško ni kroz susjedovo dvorište, pored opasnog psa koji grize sve što se kreće prišuljati se i kroz ružino grmlje puno bodlja provući se da bi svojoj Dragoj ženi ubrao tek propupali pup crvene ruže, koji će biti svjež i crven kao niti jedan od onih koji se mogu kupiti.
Ali naš Mali muškarac koliko god želio svojoj Divnoj ženi ne može donjeti cvijet, jer cvijet se vidi, a ono što se vidi, vidi i Divne žene muž, pa onda on pita otkud Divnoj ženi cvijet.
Naš mali muškarac na svojoj listi prekriži cvijeće.

2.Nakit (zato što ga u čudnoj zemlji a i u ostalom svjetu i drugi poklanjaju)
Naš Mali muškarac ne voli kupovati nakit, jer nakit je skup, nije da ga on nevoli kupovati zbog toga što bi za njega potrošio puno novaca, nego naš Mali muškarac kaže: “Ako mojoj najdražoj i najvoljenijoj Dragoj ženi kupim kakav nakit, kakav komad zlata ili kakv dragi kamen, opet joj time ne mogu reći kolko ona vrijedi meni, jer ni svo zlato ni svo drago kamenje čitavog svijeta nema tu vrijednost, ne vrijedi niti mrvicu koliko ona vrijedi meni, a istodobno kupovina i poklanjanje skupog nakita mi izgleda kao i kupovina nekoga, jer ako Dragoj ženi poklonim skupi nakit, osjećao bih se kao da kupujem njenu ljubav, a ni taj osjećaj ne želim, ne želim ni stvarati njoj obavezu da zbog toga što sam joj kupio nešto vrijedno ona mora biti samnom i voljeti me.”
Ali naš Mali muškarac i da želi svojoj Divnoj ženi ne može pokloniti nakit, jer nakit se vidi, a ono što se vidi, vidi i Divne žene muž, pa onda on pita otkud Divnoj ženi nakit.
Naš mali muškarac na svojoj listi prekriži nakit.

3.BiloŠtoDrugo
Kad razmišla o BiloŠtoDrugom što bi mogao pokloniti svojoj Divnoj ženi, naš Mali muškarac vidi puno stvari koje on misli da bi njegovoj dragoj bile drage , ali sto tako ne može nevidjeti da muže njegove Divne žene ima oči i da on isto tako može vidjeti, ne može nevidjeti da muž njegove Divne žene ima i usta i da neće moći neupitati:"A otkuda ovo", i ne može nevidjeti da bi bilo što, što bi on poklonio svojoj Dragoj ženi ne bi izazvalo, noj samoj probleme. A razmišljao je o mnogim stvarima, volio bi da joj može pokloniti porculansku lutkicu, jer zna da ih ona voli, vidjeo je dva mala porculanska slonića kako su se zagrlili surlama i zaželio joj je to pokloniti, vidio je jedan mali satić koji bi joj mogao zazvoniti i reći joj da su jaja kuhana (ali se onda sjetio da njegova Divna žene nevoli kuhana jaja, pa je zaboravio da je to vidio). Vidio je puno zgodnih stvari koje bi joj želio pokloniti.
Ali naš Mali muškarac i da želi svojoj Divnoj ženi ne može pokloniti BiloŠtoDrugo, jer BiloŠtoDrugo se vidi, a ono što se vidi, vidi i Divne žene muž, pa onda on pita otkud Divnoj ženi BiloŠtoDrugo.
Naš mali muškarac na svojoj listi prekriži BiloŠtoDrugo.

Naš Mali muškarac zgužva list papira na kojem je pisao moguće poklone i uvidje da će ipak i on kao i sav ostali svijet osim čudnih ljudi u njegovoj čudnoj zemlji, ipak svojoj dragoj i voljenoj Divnoj ženi u kojiu je zaljubljen i koju voli onako kako nikada nitko nigdje (pa ni u ostalom svijetu, a kamoli u njegovoj čudnoj zemlji) nije volio, morati pokoniti nešto treće.

Uzeo je olovku i papir i počeo....

* u jukeboxu i dalje svira Everybody Martina Solveiga (postoji i tipka stop za one kojima smeta)

Ovaj petak uz Everybody Martina Solveiga u jukeboxu neću puno pisati,samo ću najaviti skoro otvaranje bloga koji će se baviti isključivo i samo glazbom, a na ovome ovdje će ostati samo priče.

Do slušanja i čitanja uživajte....:)))

Gledao sam u nju i razmišljao, kroz glavu su letjele slike, sjećao sam se što se događalo prije par dana. Sjedili smo na terasi jedno pored drugoga, zagrljeni u jednoj stolici, što i nije bilo teško, obzirom na veličinu stolice, njeno krhko tijelo i obostranu želju da si budemo što bliže, dodirujući se što više. Nebo je dnevnu plavu lagano mijenjalo za tamniju noćnu, a prve zvijezde su krenule u svoju šetnju zavodljivo trepereći. Mjesec je večeras malo kasnio, vjerojatno je negdje drugdje imao nekih važnijih poslova, možda se negdje na nekom drugom kraju zadržao kao svjedok kakvog strastvenog susreta, skrivenog, dugo željenog i čekanog, tko zna možda je se negdje zadržao da bi osvijetlio put kakvom malom đaku koji putuje daleko u školu, tko zna, uglavnom znali smo da nešto bitno radi i iskreno nije nam nedostajao.

- Misliš li da je njemu dosadno, onako samom na nebu? – upitala me milujući me svojim dugim, mekim prstima po obrazu. Nisam baš pretjerano volio dodirivanje po licu, ali njeni dodiri su mi predstavljali poseban užitak, onako lagani i nježni kao stvoreni za sviranje nježnih melodija na klaviru, svirali su na mome obrazu predivnu minijaturu blagosti i prisutnosti.

- Svirala si kada klavir? Imaš predivne ruke i prste kao stvorene za tako nešto. – upitao sam zamišljajući je kako sijedi za klavirom, malena u odnosu na njegovu veličinu, u nekakvoj svečanoj crnoj haljini otvorenih leđa, koja u kontrastu s bijelom puti naglašava predivna leđa, crno i bijelo, kao tipke na klaviru, kao polja na šahu, kao noć i dan, kao dvije krajnosti iste stvari, koje se dotiču.

- Kako ne, samo nisam znala gdje ću nastaviti karijeru, da li u Beču, Parizu ili New Yorku, Moskvu sam odmah odbacila, jer kažu da je tamo jako hladno i ljeti. – nasmijala se, pa zatim nešto ozbiljnije nastavila – Znaš ovdje klaviri ne rastu na drveću, niti ih stavljaju u parkove ili na dječija igrališta da svira na njima tko poželi. U kući gdje sam odrasla, radio je samo stari i uglavnom je on brinuo o tome što i kako s novcem kojeg je donosio kući. Johnny Walkera njegovog najboljeg prijatelja nikada nije falilo i nije ga smijelo nikada faliti, bez mlijeka i kruha se moglo preživjeti, ali bez Johnnya nikako. Da, često su Johnny i stari razmišljali o klaviru i općenito o tome što bi mama i ja htijele. Kakav klavir....

- Znaš, strahovito boli kada je neko uvjeren da zna što je za nekoga drugoga najbolje, kada nitko drugi o ničemu nema pojma, kada je on najpametniji na svijetu, kada zna koje su ti cipele najudobnije, koja haljina najbolje stoji i kolika dužina je najbolja, kada netko zna puno bolje od tebe što voliš jesti ili što ti je najpametnije u životu raditi. Mamu je to jako bolilo, trudila se ponašati kao da je sve u redu, ali znala je često skrivrena i plakati ali nikada predamnom, uvjek bi nalazila nekakav način za ulijepšati stvarnost.

- Hoćeš li da ti još pričam o svojima? - upitala je namještajući glavu na moje rame.

Naravno – odgovorio sam.

nastavlja se ....

* u novom jukeboxu (koji se sada cuje i na firefox-u) svira The Cranberries - Dreams

Petak je, poprilično naporan, rokovima uvjetovan, ponekom ljudskom glupošću opterećen tjedan lagano završava. No nije se samo radilo, malo ili možda bolje reći puno više od malo, se i slavilo. Napunila se još jedna puna godina života, Brandnewgirl je pogodila točno koliko je to.

Čini mi se kako ipak pomalo postajem dosljedan bar u nečemu, pa eto opet ovdje ovog petka pjesma koja me čitav prošli tjedan najviše držala. Ovaj puta su to dva Iranca Ali 'Dubfire' Shirazinia i Sharam Tayebi ipak više znani kao Deep Dish (zbog ljubavi prema deep dish pizzi i deep house muzici). Momci su svojevremeno dobili i Grammyja za remix pjesme 'Thank You' (Dido), a u svom zivotu radili su dosta i dobro za Tinu Turner (In Your Wildest Dreams), Depeche Mode (Freelove), Michael Jacksona (Is It Scary), Madonnu (Music), Justin Timberlake (Like I Love You), Pet Shop Boys (That's the Way Life Is), The Rolling Stones (Saint of Me), Beth Orton (Central Reservation) i mnoge druge.

Osim remiksiranja i nastupa u živo od Tokija do Sao Paula ova dva DJ-a uspjela su snimiti dva albuma Junk Science (1999) i George Is On (2005).

Ovaj vikend ovdje uživajte u Sacramentu uz vokal Robert Morela koji pjeva još pokoju pjesmu na zadnjem albumu.

* u jukeboxu svira Deep Dish - Sacramanto

Tražeći nešto više sada i ne znam što među mnogobrojnim diskovima, naletjeh na ovu pričicu koju sam davno mailom dobio od jedne meni jako drage osobe, meni se jako sviđa i danas ju dijelim s vama ….

Priča o veličanstvenoj Ljubavi
autor nepoznat

Jednom davno, postojalo je otok gdje su živjela sva osjećanja:
Sreća, Tuga, Znanje, i mnoga druga uključujući i Ljubav. Jedan dan objavljeno je da će otok na kome žive sva osjećanja biti potopljen, tako da su se oni ukrcali na čamce i otišli.
Ljubav je bila jedina koja je ostala. Željela je da ustraje sve do posljednjeg trenutka.

Kada je otok bio skoro potopljen Ljubav odluči da zatraži pomoć.
Bogatstvo je prolazilo pored ljubavi u velikom čamcu. Ljubav je rekla: "Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?" . Bogatstvo je odgovorilo "Ne, ne mogu. Ima mnogo zlata i srebra na mom čamcu. Za tebe ovdje nema mjesta."

Ljubav je odlučila da upita Sujetu koja je također prolazila u prekrasnom čamcu.
"Sujeto, molim te pomozi mi.", a Sujeta joj je odgovorila "Ne mogu da ti pomognem ljubavi, sva si mokra i uprljati ćeš moj prelijepi čamac".

I Tuga je bila u blizini kada je Ljubav zatražila pomoć: "Tugo, povezi me sa sobom", "O Ljubavi, ja sam sada tako tužna da mi je potrebno da budem sama."

I Sreća je prošla pored Ljubavi, ali je bila toliko sretna da nije ni čula kada je Ljubav dozivala u pomoć.

Odjednom začuo se glas "Dođi ljubavi, ja ću te povesti sa sobom", to je bila neka starica. Ljubav se osjećala tako blagoslovljeno kada se ukrcala na čamac da je i zaboravila pitati staricu za njeno ime. Kada su stigli na kopno starica ode svojim putem.

Kako se Ljubav osjećala da duguje toj starici upitala je Znanje: "Tko je to bio što mi je pomogao?"
"To je bilo Vrijeme," odgovori joj Znanje.
"Vrijeme?", ponovi Ljubav. "Ali zašto mi je Vrijeme pomoglo?"

Na licu Znanja pojavi se duboki mudri osmijeh i odgovori "Zato što je samo Vrijeme sposobno razumjeti koliko je Ljubav veličanstvena."


* u jukeboxu svira Mike Oldfield - Only Time Will Tell (The Songs Of Distant Earth, 1994)