Marketing
Priča o Anđelu (Dio 47)
Gledao sam u nju i razmišljao, kroz glavu su letjele slike, sjećao sam se što se događalo prije par dana. Sjedili smo na terasi jedno pored drugoga, zagrljeni u jednoj stolici, što i nije bilo teško, obzirom na veličinu stolice, njeno krhko tijelo i obostranu želju da si budemo što bliže, dodirujući se što više. Nebo je dnevnu plavu lagano mijenjalo za tamniju noćnu, a prve zvijezde su krenule u svoju šetnju zavodljivo trepereći. Mjesec je večeras malo kasnio, vjerojatno je negdje drugdje imao nekih važnijih poslova, možda se negdje na nekom drugom kraju zadržao kao svjedok kakvog strastvenog susreta, skrivenog, dugo željenog i čekanog, tko zna možda je se negdje zadržao da bi osvijetlio put kakvom malom đaku koji putuje daleko u školu, tko zna, uglavnom znali smo da nešto bitno radi i iskreno nije nam nedostajao.
- Misliš li da je njemu dosadno, onako samom na nebu? – upitala me milujući me svojim dugim, mekim prstima po obrazu. Nisam baš pretjerano volio dodirivanje po licu, ali njeni dodiri su mi predstavljali poseban užitak, onako lagani i nježni kao stvoreni za sviranje nježnih melodija na klaviru, svirali su na mome obrazu predivnu minijaturu blagosti i prisutnosti.
- Svirala si kada klavir? Imaš predivne ruke i prste kao stvorene za tako nešto. – upitao sam zamišljajući je kako sijedi za klavirom, malena u odnosu na njegovu veličinu, u nekakvoj svečanoj crnoj haljini otvorenih leđa, koja u kontrastu s bijelom puti naglašava predivna leđa, crno i bijelo, kao tipke na klaviru, kao polja na šahu, kao noć i dan, kao dvije krajnosti iste stvari, koje se dotiču.
- Kako ne, samo nisam znala gdje ću nastaviti karijeru, da li u Beču, Parizu ili New Yorku, Moskvu sam odmah odbacila, jer kažu da je tamo jako hladno i ljeti. – nasmijala se, pa zatim nešto ozbiljnije nastavila – Znaš ovdje klaviri ne rastu na drveću, niti ih stavljaju u parkove ili na dječija igrališta da svira na njima tko poželi. U kući gdje sam odrasla, radio je samo stari i uglavnom je on brinuo o tome što i kako s novcem kojeg je donosio kući. Johnny Walkera njegovog najboljeg prijatelja nikada nije falilo i nije ga smijelo nikada faliti, bez mlijeka i kruha se moglo preživjeti, ali bez Johnnya nikako. Da, često su Johnny i stari razmišljali o klaviru i općenito o tome što bi mama i ja htijele. Kakav klavir....
- Znaš, strahovito boli kada je neko uvjeren da zna što je za nekoga drugoga najbolje, kada nitko drugi o ničemu nema pojma, kada je on najpametniji na svijetu, kada zna koje su ti cipele najudobnije, koja haljina najbolje stoji i kolika dužina je najbolja, kada netko zna puno bolje od tebe što voliš jesti ili što ti je najpametnije u životu raditi. Mamu je to jako bolilo, trudila se ponašati kao da je sve u redu, ali znala je često skrivrena i plakati ali nikada predamnom, uvjek bi nalazila nekakav način za ulijepšati stvarnost.
- Hoćeš li da ti još pričam o svojima? - upitala je namještajući glavu na moje rame.
Naravno – odgovorio sam.
nastavlja se ....
* u novom jukeboxu (koji se sada cuje i na firefox-u) svira The Cranberries - Dreams
Post je objavljen 06.02.2006. u 08:04 sati.