freestyler

ponedjeljak, 15.01.2007.

Ne znam da li je pet, nisam brojao

Na radiju svira Sade - No Ordinary Love, nisam baš neki velik fan, ali ju mogu poslušati, a osim toga moram nekako i započeti ovu priču pa mi radio i Sade baš nekako i dobro dođu. Još uvijek često slušam radio, barem one postaje gdje ne pričaju puno, biram one gdje se glazbeni urednici ne natječu međusobno u tome tko će više puta zavrtiti nazovi pjesmu, nazovi pjevača iz ovih naših krajeva. Ne znam da li zbog toga što starim (više ne lagano) ili zbog nečeg drugoga, ali mi se čini da danas i nema nešto baš puno dobre domaće glazbe. Pokušavam se sjetiti što sam zadnje dobro čuo, mislim, prevrćem po muzici na disku, među 26965 pjesma koje mi omogućuju da dva i pol mjeseca bez prestanka non-stop, bez ponavljanja ijedne pjesme uživam u glazbi koju sam skupio, teško išta nalazim.

Ipak bezvremenska Tako volim što te znam (Songkillers) je dobar izbor i ugurala bi se negdje na nekakav CD koji bi ponio sa sobom na pusti otok zajedno sa Kiss the rain (Biliie Myers), Creep (Radiohead), Glorious (Andreas Johnson), You´re Gorgeous (Babybird), To Be Free (Mike Oldfield) i još pokoju pjesmicu uz svakako obaveznu Sang To Me, Marc Anthonya za koju me vežu neki druge uspomene i osjećaji koji nisu vezani samo za glazbu. Čudan neki izbor za nekoga tko u zadnje vrijeme, a zadnje vrijeme je meni u ovom slučaju nekoliko godina, uglavnom uši napaja house-om, dobro ipak je to više neki chillout house.

Kada bi mi dali na taj otok ponijeti i koji film, spakovao bi svakako Betty Blue, Vrtlog života (American beauty), Tko je ovdje lud (O Brother, Where Art Thou?), Bez pomaka (Non ti muovere), Maratonce, Tko to tamo peva, nešto od Bigasa Lune i Almadovara, zavisi koliko bi bi mi dali da nosim.

Ponio bih i pokoju knjigu, našlo bi se mjesta za Richarda Bacha, Michala Viewegha, Anthony de Mela, Og Mandina, Paramahansu Yoganandu, mjesto bi našao i Rabindranath Tagore ali i Michell Houellebecq i možda još poneko koga se sada ne mogu sjetiti.

Skupljač sam. Skupljam glazbu, knjige, filmove, slike, mirisne štapiće i aromatična ulja, cipele, čajeve koji se nikada ne popiju, razne uređaje po kući, vina koja se ipak sa društvom popiju, stare telefone, aparate za esspresso iako najradije pijem onaj skuhan u najjeftinijoj posudi za pravljenje istoga. Da, jako volim esspresso. Skupljam to sve u tolikoj mjeri da mnogo od toga skupljenog uglavnom beskorisno skuplja prašinu, čekajući neko vrijeme kada ću, kao naći vremena zato. No vremena sve manje nalazim, ne zato što se nešto pretrgoh od posla (iako zadnjih dana poprilično se pretržem), nego jednostavno zato što me je oduvijek više stvari istodobno obuzimalo, a uvijek sam želio što više toga probati, uživati u svemu. Da uživam u jako puno toga, skoro u svemu.

Ne čitam novine, ne gledam TV, ne zanima me tko je koga ubio, ne zanima me tko je obukao cipele vrijedne 37.548,56 kuna, ne zanima me tko s kim spava, ne zanima me tko krade od naroda, koliko je sati na čijem satu, ne zanima me tko otkriva spomenike, ne zanima me tko je u 37. minuti fantastičnim lažnjakom zadnjom nogom prevario čuvara i manirom rasnog strijelca uputio loptu ka golu, ne zanima me čak ni kome je ispala sisa prilikom velebne ceremonije dodjele godišnjih nagrada za najbolje proštepan lijevi rukav haline bez leđa. Ne zanima me mnogo toga i onda se toga klonim jer me umara i ne uživam u tome. Ne brine me to nimalo.

Ne odgovaram na mailove, ne pišem SMS-ove, ne volim telefonirati, ne pišem razglednice s ljetovanja, ne čestitam nove godine i blagdane, ne pamtim datume i rijetko kada se sjetim nečijeg rođendana, ne sastajem se s nekim samo zato što je prošlo puno vremena od zadnjeg susreta, ne održavam kontakte na silu i to me brine pomalo.

Često radim poslove koje ne moram ili ih ipak možda moram jer ne mogu samo gledati kada neko nešto radi i muči se, a ja znam da to meni nije problem. Volim pomoći, ako mogu, ne štedim svoje vrijeme i uživam u tome.

Volim kuhati, jako volim kuhati, možda zato što ne moram, možda zato što mi nije obaveza. Volim sate provesti u kuhinji smišljajući, miješajući, kombinirajući… Nekada i ne uspije sve po planu, ali dobro vino sve ispere. Uživam kuhajući.

Kao što reče glavni lik filma Mostovi okruga Maddison (vidiš mogao bi i taj film na pusti otok ponijeti) vrlo je teško naći muškarca kojemu je teško i komu dojadi pričati o sebi, pa ni ja nisam neka iznimka, no nekad mora i točka na kraju doći.

Nadam se da sam ovim dobro obavio zadaću koju su mi ostavile Plejadeblue, Iskra, Tinilica i Builderica, uživajući sam napisao eto nekoliko stvari koje ste možda znali, a možda i ne o meni. Nebitno je jer ionako nikada o nekome nećemo moći saznati sve, a i kada budemo mislili da puno toga znamo uvijek će nas ponešto iznenaditi, a nastavak niza pričom o sebi neka nastave prvih pet koji to požele i u komentaru se na to 'obvežu', a da nisu do sada od nikoga prozvani.

Volite i uživajte, jer ljubav je jedini istinski užitak!

četvrtak, 11.01.2007.

“Postoje neki ljudi s kojima provedeš čitav život, živeći s njima iz dana u dan i nikakvog traga na tebi ne ostave. Postoje na svu sreću i oni ljudi s kojima podijeliš možda samo trenutke, trenutke koji te promjene na bolje za čitav život.” (za vas nepoznati autor, za mene žena s kojom sam naučio i još uvijek učim sve najvažnije i najljepše stvari u životu)

Ovdje danas neće biti moja priča. Biti će priča žene s kojom sam u ovom virtualnom svijetu ekrana, žica i modema, krajem prošlog i početkom ovog tisućljeća, podijelio dio zajedničkog vremena. Bilo je to vrijeme debelih monitora, malih ekrana, pištavih modema, vrijeme puno prije bloga, vrijeme nekih zgodnih chat programčića čudnih imena kojima se ubijao višak vremena. Slučajan susret se riječ po riječ pretvorio u prijatno generacijsko druženje, prijateljsku razmjenu misli, nerijetko i u rame za plakanje. Bilo je to vrijeme kada sam ja pisao svoje prve priče. Ona je bila prva koja je poslije one najbitnije, jedine i meni najdraže žene u životu, te priče čitala. Ona je bila ta koja me je poticala da nastavim pisati, što je meni jako puno značilo jer je ona bila profesionalac u toj struci. Čitala je moje priče, ja sam čitao njene. Kako se život pobrine da sve u njemu traje onoliko koliko traje, tako su novi interesi i poslovi naše druženje bez nekog posebnog povoda priveli kraju i izgubili smo svaki međusobni kontakt. Ostala su sjećanja i nada sresti ćemo se opet kada to bude oboma potrebno.

Na žalost s Martinom se u ovome životu više neću moći sresti. Otišla je od nas, svega nekoliko dana pred svoj 40. rođendan, svega nekoliko dana mlađa od mene. Vjerujem u nešto lijepše.
Mediji su javili da je nakon duge i teške bolesti u 40. godini preminula predstojnica odsjeka dramaturgije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Martina Aničić. Autorica je dviju knjiga proze ("Raspukline", AGM, 1995 i "Nebeska košarka", Znanje, 2004), scenarija za TV seriju "Obiteljska stvar (HTV 1996/97), drama ( "Candida", "Don Juan, pas božji"), radio-drama ( "Slava umjetnosti"), kao i mnogobrojnih prijevoda s engleskog jezika.

Ovdje ću vam sada uz zvuke Elle Fitzgerald koju je jako voljela, zahvalan Svemiru, Bogu, Stvoritelju što mi je dao priliku upoznati ju, prepisati jedan dio iz njenog u to vrijeme nastalog, a nikada objavljenog, kako ga je ona sama nazvala romana u komadićima Žudnja iza kapaka.

...Ima jedna stvar koju bih zbilja voljela….pronaći mjesto na kojem počine Sahara, stati tamo i cijeli dan gledati. A onda napraviti prvi korak…pa sljedeći, pa još jedan…i otkoračati u prostor bez granica. Pitam se je li pustinja tiha, ili ako nije, kako diše?
Diše li kao ti i ja na dva kraja grada, dok nam se riječi mimoilaze u beskrajnom prostoru binarnih znakova….? Ili u njoj vlada onakva mrtva tišina koju ja ponekad osjetim u sebi kad znam da je sve u redu i da se ništa ne može zeznuti….Bedasto, ali to bi me baš zanimalo…..

I htjela bih napokon upoznati nekoga tko zna igrati šah i tko bi me tome naučio…ovo s kompjuterskim šahom mi ide sporije nego što bih htjela….glupu mašinu nemreš niš pitati….ona nije programirana da objašnjava, nego samo da pobjeđuje….kakav je to kreten programirao….J

I nikako, nikako ne bih htjela da mi život prođe a da nisam svjesna svake njegove sekunde, da mi prođe bez ljudskih lica, bez riječi, u rutini bez ljubavi, želim da me ljudi pamte po tome kako sam se smijala i kako sam se ljubila….i po tome kako sam barem nekima pola sata njihovog života učinila veselijim. A sve ostalo je kao voda ispod mosta, kao današnje novine koje će sutra biti na dnu mačjeg zahoda….nevažno i sporedno, sve, osim onoga što ide od mene prema drugom čovjeku i vraća se.....