Vidio sam ju jučer, na tren. Ona mene nije. Možda je i bolje tako.

Imala ja osmjeh na licu. Lijepa je kad se smije, predivna kada joj iz očiju cakli sreća, koju poput najsjajnije nebeske zvijezde širi oko sebe, vidio sam to i bio najsretniji čovjek na svijetu.

Žurila je negdje. Kosa joj je narasla, lepršala je oko nje, iako sam bio prilično daleko, mogao sam osjetiti njen miris. Volim miris njene kose, lavanda. Možda i nije lavanda, ali meni će uvijek tako mirisati, mirisati i sjećati na cvjetiće lavande koje sam vezao u vjenčiće ispreplićući ih u njenoj kosi, u snovima, jer java nikada nije nudila dovoljno ukradenih trenutaka, nije ni mogla, ni svo vrijeme svijeta ne bi bilo dovoljno.

Trenuci za koje želiš da su vječni, obraz uz obraz, dodir trepavice koji te miluje, dlan kojeg ne želiš nikada ispustiti iz svoga, dodir usana koji te pretvara u nešto što ni sam ne znaš opisati, u nešto što nisi ni vjerovao da može postojati. Trenuci kada prestaješ biti sve što si bio, trenuci kada ti nije važno ništa, trenuci kada nema misli, trenuci kada ne postoji ništa, ništa osim tog dodira, poljupca, kada ne postoji ništa osim nje upletene vječno u tebe.

Žurila je. Vidio sam ju tek na tren. Na nebu je ostao tek oblačić mali, namignuo sam mu. Jednom davno sakrila je anđela u njega da me čuva i prati.

* ovo je bilo davno objavljeno, čeprkajući nešto po prošlosti naletjeh na to ponovo, digoh pogled prema nebu, namigoh, ništa se nije promjenilo.....