Mom Maxu (14.01.2003. – 30.08.2005)

Život su i sastanci i rastanci i pokušati ću ne biti tužan, mada suze same krenu i kada ih nitko ne zove, ali valjda tako mora biti kada postanemo premaleni za osjećaje skupljene u nama.

Postoje i oni trenutci između, kada nam se putovi susretnu pa neko vrijeme skupa istim smjerom gazimo ovom divnom avanturom zvanom život. Postoje ti zajednički trenutci koji ostaju zauvijek u sjećanjima, ostaju slike jasnije od fotografije, osjećaji trajni, neizbrisivi.

Imali smo te trenutke, imati ćemo vječna sjećanja na njih. Nećemo žaliti što ih više nema, jer onaj koji brine o svemu sasvim sigurno brine i o nama i ima dobar plan za nas obojicu.

Radovati ćemo se i biti sretni što nam je pružio priliku da bar dio naših života, da bar dio našeg vremena provedemo skupa, da učimo jedan od drugoga, da dajemo jedan drugome, da se veselimo, da budemo sretni, da osjetimo ono nešto što smo samo skupa mogli osjetiti. Zahvaliti ću mu na svemu i zahvaljujem jer dao mi je tebe da ne ostanem isti.

Nećemo razmišljati o tome da li je to moglo duže trajati, nećemo tugovati, jer što bi sve jedan vilin konjic dao za naše vrijeme.

Sresti ćemo se možda opet negdje, tko zna gdje, tko zna kada, možda ti onda više nećeš biti mala crna slatka pudla, a ni ja ovo što jesam ali prepoznati ćemo se.

Do tada Max, prijatelju, uživaj, budi slobodan …..

Trenutno svira: David Bowie - Changes

Promjene, nekada nužne, nekada potrebne, nekada i sasvim bezvezne, tko zna....

U iščekivanju raspleta stanja vezanog za mog psa koji već dvadesetak dana ne može hodati, u stanju potpune nemoći da mu ikako pomognem (osim da ga mazim i budem s njim koliko mogu i da vjerujem u njegov oporavak), dadoh si posao sređivanja ovog bloga, da otjeram misli u trenutcima kada ne mogu biti uz njega.

Prijedlozi, sugestije, pokude i pohvale Vas koji čitate moj blog biti će mi jako drage, jer ipak Vi ste oni kojima treba biti lijepo ovdje.

Nakon što Vam pokažem još nekoliko slika s ovogodišnjeg ljetovanja u narednim postovima, vraćam se na pričanje priče, koje je stalo negdje tamo početkom ljeta.

A što da Vam kažem, iskoristitie dan ili da ponovim glavnu misao na ovome blogu

Udišem i smirujem tijelo,
Izdišem i smiješim se,
U ovom sam trenutku
i znam da je prekrasan!

Uživajte :)

Slapovi Krke - snaga vode

David Morales with Lea-Lorien - How Would You Feel

"Volim napraviti putovanje za ljude, kao krstarenje. Nikad ne znam što radim, tako da je to kao putovanje i za mene. Početi ću ovdje, završiti ću tamo i wow!"
David Morales

Peti nastup Davida Moralesa u Primoštenskoj Aurori, četvrti zaredom sa mnom među masom zaplesanog svijeta i prvi moj post o ovogodišnjem godišnjem nažalost već završenom odmoru na Jadranu.
Slike su napravljene u jutro nakon što sam četiri puta pokisao i osušio se i kada sam se sjetio da je i fotoaparat tu negdje.

Riječi su opet nedovoljne za opisati bilo što.


Kiša i sunce istodobno su napravili dvije duge.


Iako je odavno svanulo malokome se išlo kući.




Rođendanski poklon slavljenika obožavateljicama.


Otac i sin.


How Would You Feel
by David Morales

Do you feel your in a dream?
Is it real or hardly what it seems?
Can your heart decipher game?
Will you stay or burn me in your flames?

Do you wanna remember?
Will it last forever?
Was it what you imagined?
Or did it feel like magic? Ohhh...

How would you feel?
How would you know?
If it was truly love?

Could you sleep or did you hardly eat?
Could you breathe when you were next to me?
Does a song remind you of my smile?
Or did my sent just linger on for a while?

Do you wanna remember?
Will it last forever?
Was it what you imagined?
Or did it feel like magic? Ohhh...

How would you feel?
How would you know?
If it was truly love?

Planovi valjda postoje da bi se ispunili ili da bi ostali neostvareni. Između nas i naših neostvarenih planova uvijek se uguraju nekakvi neobično veliki i grozno objektivni razlozi koji su nas sprječavali u njihovom ostvarivanju. Većini nas, a i sam spadam u tu većinu, je najlakše na svijetu pronaći dovoljno dobar razlog da nešto planirano i neostvareno objasnimo, da skoro i sami povjerujemo da drugačije nije ni moglo biti, kao da je sam Bog, Svemir, Stvoritelj ili kako Ga god tko zvao umiješao svoje prste i onemogućio nas u planiranom. Možda i je, možda je baš tako trebalo i biti, a ne onako kako smo planirali, zamislili u svojim glavama, projicirali u svojim mislima. Tko zna, ja ne znam, ali znam da ništa nije slučajno, da je sve što nam se događa potrebno, da nas uči.

Moj plan da između ostaloga povremeno ovdje na blogu ostavim kakvo svoje razmišljanje, pokvarila je velika nepomirljiva svađa mog notebooka, mobitela, plavog zuba i mobilnog operatera. Ja naravno nisam ništa kriv, jer previše je tu raznoraznih poprilično kompliciranih i za čovjeka na odmoru potpuno nepotrebnih sitnica koje se moraju složiti da bi sve bilo OK. Tako je poštovano čitateljstvo ovoga bloga bilo pošteđeno mojih ranojutarnjih mudrovanja, a ja počašćen time da mogu mimo plana puštati da mi misli struje glavom, začinjene mirisom soli i borovine, šumovima mora i pjesmom prvih cvrčaka, zatvorenih očiju preslabih za prve odbljeske sunca na mirnoj površini vode, neopterećen ničim, pa ni time kako ta strujanja pretvoriti u riječi. Ja sam uživao.

Pomislih tada, tako valjda mora biti, na brzinu isplanirah da ću neke od zanimljivosti proživljenih tijekom tih ove godine ne baš suncem i toplinom okupanih dvadesetak dana provedenih na moru, ispričati kada se vratim i to čim stignem, planirah da ću odmah pričati o čudnom konobaru koji u svitanje dana uz Bilie Jean pleše moonwalk i kojeg snimam da on pokaže curi kakav je plesač ili o četiri kiše i dvije duge na nebu za vrijeme Moralesovog partya u Primoštenu ili posjetu zanimljivom povijesno crkvenom mjestu iznad Šparadića ili o adrenalinu koji šiklja pri jurnjavi skuterom od 150 konja na uzburkanom moru ili o tome kako su domaće cure i žene daleko najzgodnije na svijetu ili o tome kako je prodavačica riba mislila da ću se u ribu pretvoriti koliko je kupujem ili o ne znam sve čemu što se događalo ……

Planovi opet poremećeni, dolazak kući donio je jedno bolno saznanje. Moj pas, moj skoro trogodišnji pudl je obolio, pri jednom doskoku je izgleda malo pogriješio i nezgodno je pao, ostale su mu nepokretne zadnje noge. To traje već deset dana i jako teško ga je gledati kako se jadnik vuče i muči. Veterinar misli da nije pukla kičma (dio svijeta, zaseok globalnog sela u kome živimo, nema rendgen za životinje) i da ima šanse da prohoda opet, svakodnevne terapije i molitva i nada i vjera da će mu biti bolje.

Eto kako neplanirano može pokvariti planirano, ali i to je život, nije sve onako kako mi to želimo. Ostaju nada i vjera.