Mom Maxu (14.01.2003. – 30.08.2005)
Život su i sastanci i rastanci i pokušati ću ne biti tužan, mada suze same krenu i kada ih nitko ne zove, ali valjda tako mora biti kada postanemo premaleni za osjećaje skupljene u nama.
Postoje i oni trenutci između, kada nam se putovi susretnu pa neko vrijeme skupa istim smjerom gazimo ovom divnom avanturom zvanom život. Postoje ti zajednički trenutci koji ostaju zauvijek u sjećanjima, ostaju slike jasnije od fotografije, osjećaji trajni, neizbrisivi.
Imali smo te trenutke, imati ćemo vječna sjećanja na njih. Nećemo žaliti što ih više nema, jer onaj koji brine o svemu sasvim sigurno brine i o nama i ima dobar plan za nas obojicu.
Radovati ćemo se i biti sretni što nam je pružio priliku da bar dio naših života, da bar dio našeg vremena provedemo skupa, da učimo jedan od drugoga, da dajemo jedan drugome, da se veselimo, da budemo sretni, da osjetimo ono nešto što smo samo skupa mogli osjetiti. Zahvaliti ću mu na svemu i zahvaljujem jer dao mi je tebe da ne ostanem isti.
Nećemo razmišljati o tome da li je to moglo duže trajati, nećemo tugovati, jer što bi sve jedan vilin konjic dao za naše vrijeme.
Sresti ćemo se možda opet negdje, tko zna gdje, tko zna kada, možda ti onda više nećeš biti mala crna slatka pudla, a ni ja ovo što jesam ali prepoznati ćemo se.
Do tada Max, prijatelju, uživaj, budi slobodan …..
Post je objavljen 31.08.2005. u 09:48 sati.