freestyler

utorak, 19.10.2010.

Utorak

Puhalo je. Puhalo je poprilično.

Kišne kapi, koje su oblaci možda i ispuštali u standardnim veličinama kakvima se već kišne kapi ispuštaju na zemlju, bile su sitne i nošene vjetrom zabijale su se u lice poput iglica, stvarajući bol. Dobro ta bol i nije bila toliko jaka da ne mislite da sam neki osjetljivi, nešto kao puding od vanilije, plačljivac. Ne mogu reći da su me te usitnjene kapljice šibale po licu jer nikada me nitko nije šibao pa iskreno i ne znam kakvu bol šibanje izaziva, no čitajući neke knjige koje su svojim slovima zabilježile neke priče i događaje iz nekih poodavno davnih vremena, kada su učenje i slobodno mišljenje bili jedna od vrlo opasnih stvari i kada je svako tko se bavio tim tada zabranjenim moždanim aktivnostima kao kaznu doživljavao u najmanju ruku, ako već nije završio na lomači potpaljen uz kliktanje okupljene mase, javno šibanje , dajem si zaključiti da je ova bol koju osjetim je neusporedivo manja.

Možeš li zamisliti šibanje, paljenje na lomači, rastezanje na onom nekome drvenom kotaču ili kakvu drugu, ma ne mogu to nazvati ljudskim umom smišljenu, grozotu koja bi kao trebala ljude zaustaviti u razmišljanju, smišljanju nečega novoga, u stjecanju i širenju znanja.

Ja razmišljam i ne mogu to zamisliti, mada, ako si dozvolim da se još malo dublje zamislim,a da pri tome ne pazim da li me iza ugla čeka kakva lomača ili kožni bič, na pamet mi padaju (još uvijek sam u dubokom razmišljanju pa razmišljam i odakle to na pamet padaju stvari) misli o tome kako ni danas takve kazne možda ne bi bile loše, možda čak i ponovo uvesti.

Jebote pa kada upališ televizor, obično ti pred nekakav film koji čekaš zadnje tridesetdvije godine uvale nekakvog političara koji drobi li, drobi i drobi, a ti ne možeš vjerovati da ljudska usta mogu takve gluposti ispričati. Ne vjeruješ pa misliš možda čovjek i ne misli tako, možda je samo krivo riječima interpretirao ono što mu glavom kruži. Onda te on svojim drugim rečenicama ubije, pa takvu pomisao koja bi uz njegovo ime vezala bilokakvu olakotnu okolnost vezanu uz njegove misli i njegove riječi prekrižiš najdebljim prekriživačem kojeg je najbolji svemirski proizvođač prekriživača ikada napravio.

Na žalost previše je takvih prekriženih, toliko puno da se neki i tajno prokrijumčare pa na svu nesreću pustiš njihove riječi da ti ulaze u uho, a u uhu premalo filtrirajuće smole. Onda požališ što nisi sa ekipom iz kvarta ili s bilo kime kog si sreo na ulici završio dopodne u birtiji i napio se kao afričke pustinje ono jednom godišnje kada padne kiša, ma požališ i što nisi solodrinker, pa da se sam napiješ, da ti alkohol uskovitla moždane stanice da ti se jebe za bilo što, ma za sve osim kako sobu zaustaviti da ti se ne vrti.

Najgore od svega ako im dopuštaš da ulaze u tebe, te njihove misli te razgrađuju, ubacuju u tvoj organizam gluposti koje te isprva samo stresaju, zatim se zakukulje, pa se pružaju i na kraju spreme na mjesto gdje nikako ne želiš ići.
Zato je djeci najbolje, ona sve znaju, znaju što je dobro, što je loše, nije ih niko nafilovao ispravnim i neispravnim i oni ne čuju i ne zanimaju ih gluposti. Šteta je što ih odučavamo od toga.

Usprkos kiši koja je tjerala i oči da se skupljaju, nisam mogao ne vidjeti zelene vlati trave nakićene kapljicama kao engleska kraljica biserima kako plešu vjetrom pokretane.

Utorak je.

ponedjeljak, 18.10.2010.

Ponedjeljak

Sviće valjda valjda kao i svakoga dana, kažem valjda jer nisam bio svjedokom.

Nije da nisam budan, budim se puno ranije nego li sunce, dozvole li mu eventualno oblaci nagurani na nekome svome nebeskom tulumu, svojim zrakama pomiluje komadić zemlje gdje živim i kaže 'ej! narode! evo novog dana!'.
Tuširam se i moja pozornost je usmjerena na neke druge stvari praktične prirode kao što su ne smakanje kose koja mi je u zadnje vrijeme poprilično narasla, no dobro ne doseže još do guzice, ali je jedno petnajstak centimetara duža nego što je bila zadnjih godina, pa jutarnji ritual pranja kose ritualno ne upražnjavam baš svakoga jutra, ovoga definitivno ne.

Osim brige o tome da kosa ostane suha, dobar dio pažnje mi je usmjeren i na ne ispuštanje uvijek klizavog sapuna iz ruku, jer svakovrsne, klinički potvrđene, na životinjama ne testirane, mišićavim tijelima (spremnim da bez šale preskoče četrdesetsedamzarezdva metra razmaka koliko dijeli dvije zgrade u nekom visokozgradskom naselju, te usput se još nasmiješe, pokazujući zube bijelije od najbijelijeg kineskog porculana, zgodnoj djevojci zamišlenog pogleda u daljinu, zagrnutoj samo u poprilično debeli, ali mekan kao paperje, bijeli bademantil) izreklamirane pjene ili glelove za kupanje izbjegavam poput, na primjer, razmišljanja o stanju na tekućem računu, jer dok misli vezane uz nepokriveni minus izazivaju ne baš sjajno stanje u predjelu tijela zvanom želudac, tuširanje pjenama ili gelovima mi izaziva ne baš sjajno stanje dijela tijela zvanog koža, koja uprkos oslobađajućem utjecaju srebra ili inovativno rashlađujućem riješenju sadržanom u plastičnoj bočici, se poslije takovog tretmana osjeća iznimno ljigavo i sasvim zrelo za još jedno pošteno pranje.

Kroz prozor i ne gledam tako da stvarno ne svjedočim tom iznimnom trenutku buđenja novoga dana, iako je ponedjeljak.