Pričaj mi nešto – rekla je sjedeći mu u krilu.
Naslonivši glavu uz njezinu, igrao sam se prstima s njenom kosom i počeo priču.

Nekako s početkom proljeća, nedugo nakon što su zadnji ostatci snijega grijani toplim suncem nestali negdje do slijedeće zime, polako se istim tim suncem grijano počelo buditi i drvo kestena. Raslo je u blizini velike rijeke. Nije znalo koliko je staro, ali se sjećalo se vremena kada je rijeka bila plava, vremena kada su žene rublje prale na rijeci, vremena kada su brodovi koji plove rijekom bili manji i kada su puno pare ispuštali kroz dimnjake. Sjećalo se ljudi dok još nisu vozili automobile, sjećalo se kako su često za vrućih ljetnih dana pod njegovom krošnjom tražili hladovinu odmarajući se, sjećalo se kako su se u sumrak parovi ljubili iza njegovog debla skrivajući se. Sjećalo se i mnoštva pasa koji su baš njega izabrali da kraj njega dignu svoju nogu, sjećalo se mnogo toga.

Baš na tom drvu kestena ovoga proljeća prvi put je svijet ugledao jedan mladi, mali listić. Pupao je i rastao i pretvorio se u mali zeleni list koji je s oduševljenjem gledao svijet oko sebe i rijeku koja teče i ljude koji prolaze. Grijan suncem, rastao je u društvu svojih prijatelja ostalih listića provodeći vrijeme u igri ljuljanja vjetrom i kupanja kapima kiše. Veselio se prolasku ptica pored njega, uživao u sunčevim zrakama.
Rastao je i gledao svijet. Jednog dana ugledao je na drugom drvetu, drvetu sličnom njegovom, jedan prekrasan list. Nije mogao pogleda s njega skinuti. Zahvaljivao je Bogu što je izrastao na samom kraju grane i što ima tako divan pogled i nije mu više bila važna rijeka, nisu mu više bili važni ljudi, ništa mu više nije bilo važno. Uživao je u pogledu na taj divan list, gledao ga kako sjaji suncem obasjan, kako blista kapljicama kiše okupan, gledao je kako mjesec srebrne zrake na njega slaže. Bio je sretan, najsretniji list na drvetu.

Imao je želju. Želio je dodirnuti taj list. U igri s vjetrom mogao je dodirivati druge listove oko sebe i tako ih osjetiti na sebi, ali on je tako jako želio dodirnuti baš onaj predivni s drugog drveta, ali koliko god se pokušavao ispružiti, bio mu je predaleko. No nije gubio nadu, nadao se da će njegova grana toliko narasti i da će ga donijeti blizu tog lista. Vjerovao je da se nešto mora dogoditi, silno je vjerovao da će ga dodirnuti.

Vrijeme je prolazilo, on se i dalje divio, grana nije narasla ali ni nada nije nestajala. Primijetio je da onaj divni list mijenja boju i postaje zlatno crven kao sunce kada ga vidi da uranja u rijeku. I on je mijenjao boju, ona divna zelena na njemu bljedila je i pretvarala se u narandžasto smeđu, postajao je lakši, nije više bio tako mekan, savitljiv.

Puhao je vjetar i on je sve slabije se držao za svoje drvo i pogleda još jednom prema onome drugome listu kojeg je čitav život s takvim oduševljenjem gledao i poželi da kada već ne može više ostati na grani i gledati ga da barem onda vjetar ga odnese, da bar na tren dotakne ono o čemu čitav život sanja.

I vjetar puhnu i ponese ga, ponese ga u visine, ali ponese i onaj drugi njegov list, puhnu jako i odnese ih skupa u velike visine i stade. Lagani i krhki lebdjeli su prema tlu, dodirujući se i u isti glas istim riječima rekoše: ‘Cijeli život sam ovo želio, cijeli sam život ovo sanjao, zbog ovoga se isplatilo živjeti.’ Lebdjeli su spuštajući se prema zemlji, plešući predivan ples, pun okreta, dodira, nježnih pogleda.

Prije nego će pasti na zemlju vjetar puhnu još jednom jako i razdvoji ih, odnese svakog na svoju stranu, do nove prilike, do novog proljeća, do novog života i niti jedan od listova nije bio tužan, jer znali su da će se opet sresti, nitko ne zna kada, nitko ne zna kako, ali su bili sigurni da to nije kraj.......


Poljubila me i rekla – Volim tvoje priče.





Svira: James Blunt - You Are Beautiful

nastavlja se....

Kuća uz obalu, koju su mi tako velikodušno za ovaj za mene poseban trenutak, prepustili Ana i Jaques mlađi, bila je okružena velikom natkrivenom terasom koja je pružala prijatan hlad i mogućnost, neopterećenog suncem, odmaranja na velikim, udobnim od bambusa ispletenim naslonjačima. Meni osobno nikada nije bilo jasno kako se mogu od tako nečega krutoga i nesavitljivog, nečega kao što je bambus isplesti takvi naslonjači, koji su istodobno tako čvrsti i tako udobni, ali u ovome trenutku nisam baš time opterećivao svoj mozak, malo mi je bilo važno za bambus, malo mi je bilo važno za bilo kakve naslonjače.

Na najvišoj stepenici koja vodi do terase, s bradom između koljena, rukama obuhvativši noge sjedila je. Moj Anđeo je veselo očima pratio svaki moj korak, odnosno moja nastojanja da okolo kuće i u obližnjem šumarku pronađem dovoljno, dovoljno suhih grančica koje bi iskoristio za zapaliti vatru, jer sam želeći se pokazati u najboljem svjetlu, kao onaj koji zna i nešto za jelo napraviti, našao u podrumu kuće nekakav roštilj i sada sam ga pripremao za upotrebu. Kupujući stvari za koje sam smatrao da će nam ovdje biti potrebne, sjetio sam se jednog našeg razgovora i njene priče kako voli jesti ribu, pogotovo sa roštilja i to ne neke specijalne i skupe ribe, nego običnu plavu skušu. Zamrznuti paketić ribe se lijepo otopio za vrijeme našeg boravka na plaži i bio je spreman. Zajedno smo pripremili marinadu od bijelog luka, ružmarina, peršina i maslinovog ulja ne vodeći previše računa o sklonosti bijelog luka da svoj miris zadržava dugo u ustima. Nije nam to bilo ni najmanje važno. Malo što nam je bilo važno, nismo čak ni gladni bili ali mogućnost i želja da zajedno radimo neke, naoko obične stvari, koje nikada nismo mogli zajedno napraviti bila je veća. Nikada mi čišćenje luka i sjeckanje peršina nije bilo ljepše u životu, ona uz mene, ja uz nju, naučio sam kako luk nasjeckati na male komadiće, bila je stručnjak u tome.

Skupivši dovoljno suhih grančica, vatru sam lagano uspio upaliti i kasnije napraviti dobar žar, ni prejak, ni preslab za peći ribu. Obzirom da nisam baš neki preveliki stručnjak za ribu na žaru, pažljivo sam slušao njene sugestije, upijajući ih i praveći se da to znam od ranije.

Stajala je kraj mene i pričala:
«Znaš često sam se pitala da li je život pravedan, zašto te nisam srela ranije, zašto se jednostavno nisi pojavio u pravo vrijeme, u vrijeme kada sam mogla slobodno, neopterećeno, bez straha ikakvog birati, zašto nisi bio tu da te izaberem. Zašto si se morao pojaviti u vrijeme kada sam svoj život stavila na kolosijek koji ima poznat i siguran smjer i kada sam se već polako na taj smjer privikla, kada sam mislila da sam sve puzzle života složila onako kako trebaju. Zašto si se baš tada pojavio kao ona puzzla koja savršeno odgovara. Zašto si se pojavio baš tada i zašto tako jako želim promijeniti smjer. Zašto mi se s tobom život čini drugačijim, zašto mi se s tobom on čini kao jedna druga priča, zašto mi je opet jako zanimljiv i prekrasan, zašto opet vidim more kako je plavo, zašto mi opet svaki cvijet miriše, zašto mi je i pjesma dosadnog cvrčka divna. Zašto mi sve to tjera osmijeh na lice, čini pluća premalima, smijem se opet, sretna sam opet, možda sretnija nego ikada u životu. Zašto?

Vjerojatno On zna, On zna zašto. Da si se pojavio ranije, možda te ne bi ni primijetila, možda bi prošao pored mene bez ikakvog traga, prošao kao što kroz mozak prođe TV reklama za tablete za skidanje kila a ti imaš savršenu liniju. Tko zna?

On zna……»
Slušao sam, šutio, okretao ribu, ona mi je rekla kada ju trebam okrenuti, razmišljao.

Da, On zna …..

nastavlja se…..



Svira: Kidrock - Only God Knows Why

-Stani!
- Stani, stani, imaš trepavicu na obrazu – veselo je uzviknula dok sam ju nosio prema kući.
Objasnila mi je igru želja i trepavice. Stisneš trepavicu između palca i kažiprsta, tri puta drugim palcem i kažiprstom stisneš, tri puta puhneš, zaželiš želju i odabereš palac ili kažiprst i ako je trepavica ostala na prstu koji si izabrao nema teorije da ti se želja ne ispuni.

Pokazala mi je kako se to radi i zaželjela želju. Na mene je bio red, tri puta sam stisnuo njen palac i kažiprst između kojih je bila trepavica, triput puhnuo, gledao je u oči, te divne oči i želio

želim ti biti najbolji prijatelj kojeg si ikada imala,
želim biti onaj kojemu ćeš moći reći sve, čak i one stvari koje se bojiš sama sebi reći,
želim biti onaj koji će uvijek biti uz tebe i kada ti je lijepo i kada si sretna, želim biti onaj s kojim ćeš tu sreću podijeliti,
želim biti uz tebe da ti pomognem kad ne ide sve onako kako bi se htjelo,
želim tada biti onaj na koga ćeš se uvijek moći osloniti i znati da sam uvijek uz tebe, želim biti onaj uz kojeg ćeš stati, odmoriti se,
želim biti onaj s kojim želiš ići naprijed, želim biti onaj s kojim ti niti jedan put neće biti težak, onaj s kojim ti niti jedan put neće biti nepoznat jer imati ćeš mene, jer imati ću tebe, da jedno drugome budemo svjetlo koje će pokazivati kako dalje,
želim da imam tebe da me vodiš kroz život, želim da imaš mene da te vodim kroz život,
želim biti onaj u čijem ćeš se zagrljaju osjećati najsigurnijom ženom na svijetu,
želim biti onaj koji će ti reci da li ti nova haljina koju probavaš lijepo stoji,
želim biti onaj koji će ti nauljiti kotačiće na rolama, da lakše idu,
želim biti onaj na kojeg se možeš naljutiti kada zaboravim izvaditi veš iz mašine i kada ga zaboravim staviti sušiti, a tebi treba baš ta majica da bi bila lijepa,
želim biti onaj koji će ti milovati kosu i tiho šaptati priče dok ne zaspeš,
želim biti onaj koji će te zadnji poljubiti za laku noć,
želim biti onaj čijim će ti poljupcem započeti dan,
želim biti onaj koji je u svakoj mrvici tvog života, onaj bez kojeg taj život ne može postojati
želim da budem onaj koji će te obradovati pravom pjesmom u pravo vrijeme,

želim ti biti najbolji ljubavnik,
želim biti onaj koji će ti moći pružiti sve užitke koje želiš,
želim biti najpažljiviji,
želim biti najnježniji,
želim biti onaj koji najbolje poznaje tvoje tijelo i koji najbolje zna gdje koji poljubac staviti, koji zna gdje i kada treba nježno pomilovati,
želim biti onaj koji će moći ispuniti sve tvoje maštarije,
želim biti onaj kojeg će tvoje tijelo sa radošću i najvećim užitkom primati,
želim biti onaj čiji će te poljupci i milovanja činiti sretnom,
želim biti onaj s kojim ćeš doživljavati najviše, najljepše vrhunce užitka,
želim biti onaj uz kojeg će se tvoje tijelo osjećati najbolje,
želim biti onaj kojeg želiš svim svojim bićem,
želim biti onaj kojeg želiš svakim komadićem svoga tijela.

toliko toga želim ti biti da zamišljajući sve svoje želje ne bi ništa drugo u životu stigao raditi



Svira: Echo & The Bunnymen - I Want To Be There



nastavlja se ....

Ležimo na toplome pijesku, njena glava na mojim grudima, pramen plave kose nošen vjetrom miluje mi je obraz, uvjeravajući me da ne sanjam. Moj Anđelćić i ja goli na pijesku pod suncem koje nas grije, kraj mora koje nam šumi pjesmu valova i morskih daljina, ispod plavog neba koja nas čuva i ništa više.

Apsolutna sreća, apsolutno zadovoljstvo. Misli koje ne misle na ništa, misli u kojima nema jučer, misli u kojima nema sutra, misli u kojima ne postoji ništa osim ovoga trena sada. Njena ruka u mojoj, čvrsti stisak, kojim kao da želi ovaj trenutak utisnuti u vječnost, utisnuti u sjećanja. Ruka na njenom golom tijelu, miluje ju nježno, prstima lagano dodirujući njena leđa pišem 'volim te', smiješka se i svojim nježnim pokretima na mome trbuhu ispisuje 'i ja tebe'. Smiješim se. Sretan sam. Smiješi se. Sretna je.

Trenuci izdvojeni iz vremena, izdvojeni iz stvarnosti, trenutci u kojima ne postoj ništa osim nas dvoje. Milijarde zrnaca toplog pijeska pod nama, milijarde kapi mora pored nas, milijarde zraka Sunca koje nas obasjava toplinom, plavo nebo koje nas pokriva svojom čistoćom, samo su nijemi svjedoci ovoga trenutka, slika koja će ostati zapamćena, slika koja će podsjećati na trenutak, trenutak koji će ostati zabilježen u sjećanjima, kao nešto što se dogodilo, kao nešto što nas je ispunilo, kao nešto što je zatitralo naše osjećaje natjeravši ono nešto u grudima da pleše plesom kao nikada do tada, plesom do tada potpuno nepoznatim, ali tako lijepim, plesom koji oslobađa, plesom koji veseli, plesom koji istodobno uzburkava ali i donosi potpuni mir, plesom beskrajne sreće, plesom ljubavi.

Zaspali smo. Nisam sanjao ništa, nije mi bio potreban san pored jave.

Probudilo me udaranje sitnih kamenčića u mene, sjedila je iznad mene i bacala sitne kamenčiće na mene, obučena, nasmijana. Ispred mene na pijesku je velikim slovima bilo napisano 'Volim Te Najviše Na Svijetu'. Iako sam to znao, osjećao, ipak su me ta velika slova napisana njenim stopalima po pijesku obradovala i natjerala da na tome istome pijesku nacrtam veliko srce s njenim imenom u sredini i da joj kažem kako bi volio na nekome zidu velikim slovima napisati koliko ju volim, ali da tako veliki zid ne postoji i da se svi zidovi svijeta spoje u jedan, opet bi bili maleni, a ni sva svjetska proizvodnja boje ne bi bila dovoljna da oboji ta slova kolika bi bila.

Nasmijala se i rekla da ljubav ma koliko se trudio ne možeš napisati, jer ljubav je nešto što ne možeš opipati, namirisati, ne možeš ju čuti ni vidjeti, nije ni slatka ni gorka, a opet ju osjećaš, osjećaš tako jako, u najljepšim mirisima koji mogu mirisati, tako slatku, tako divno meku, obojanu najljepšim bojama, ispunjenu najdivnijim zvucima i ne možeš ju usporediti s ničim, jer tako nešto potpuno i prekrasno osim ljubavi i ne postoji.

Ljubili smo se, nosio sam ju na rukama, trčali smo pijeskom jedno pored drugoga, dopuštali da nas valovi zapljuskuju i tako postajali dijelom mora, koje je postajalo dijelom nas i beskrajne sreće kojom smo okupani, ukrali smo komadić raja samo za nas, doživjeli ga budni skupa…


Svira: Dario G - Voices



nastavlja se....

update: Dosadašnje dijelove Priče o Anđelu zajedno s Vašim komentarima možete pogledati kopajući po arhivi ili objedinjene sve na jednom mjestu (bez Vaših komentara) slijedeći ovaj link Priča o Anđelu (prethodni dijelovi)

Jedan telefonski poziv, desetak minuta vožnje u nepoznatom na sastanak s nepoznatom, kratak susret pogleda, ljubav na prvi pogled, vozimo se zajedno kući, ne može mirno sjediti na svome mjestu, baca se na mene....

Dame i gospodo, predstavljam Vam Malu, novog stanovnika moje kuće.



Svira: Reamon - Supergirl

update: pasmina Shih-Tzu, starost 3 mjeseca, više o pasmini na Sve o psima

Dok sam kao čitao novine, a više u stvari promatrao ljetno-oskudno-odjevene prolaznice ispred mog restorančića, a u stvari da budem potpuno iskren, čekao sam zvuk crvenog kombija s pouzdanim četverotaktnim motorom koji najavljuje dolazak mog Anđelčića, Joe mi je donio poštu koju je poštar Frantz na brzinu ostavio preskočivši obaveznu jutarnju duplu dozu omiljenog mu konjaka, jer danas je dan kada se dijele penzije, a i ovdje na Mauricijusu je taj dan za poštare veći praznik nego što je nekada u jednoj državi, valjda jedinoj na svijetu nastaloj u Jajcu, bio Dan republike.

Medu hrpom računa koje baš i nisam želio odmah gledati i tako kvariti ljepotu buđenja dana, primijetio sam i jedno pismo, koje mi je, kao onome kojemu baš ljudi i ne šalju puno pisama, privuklo pažnju. Iznenađenje i to ne malo bilo je zapakovano unutar koverte koja baš svojom vanjštinom nije nimalo odavala svoj sadržaj. Najutjecajniji Mauricijski radijski i klupski DJ-i su imali nekakav skup, nekakvo druženje, pa je ista ta krema izmeđuostalih pozvala i mene na to okupljanje. Pogledao sam iznenađen još jednom adresu na koverti misleći da sam možda zabunom otvorio tuđu poštu, ali krupna slova s mojim imenom davala su na znanje da ne nisam zabunio, no svejedno nad glavom mi je stajao jedan malo je reci poveći upitnik, koji je pitao što ću ja tamo medu najslušanijim DJ-ovima, među nekom vrstom Ministry of Sound Mauricijusa, ja koji sam već pomalo i ostario, a i s puštanjem glazbe nisam više imao puno veze osim ako se ne računa sporadično pojavljivanje na lokalnoj stanici s blokovima ljubavno njonjavih pjesama.

No kako god bilo, ne ulazeći previše u razloge, poziv me vrlo obradovao, a kako zgodne prilike nemaju tendenciju neprekidnog ponavljanja dok ih ne iskoristiš, nego se obično pojavljuju jednom, pa ti ju prigrli ili poslije čitav život možda žali za propuštenim, ja sam odlučio ipak na taj skup i otići, jer ima li što ljepše nego i osobno upoznati one ljude koji ti uljepšavaju dan muzikom koju puštaju na radiju ili ti uljepšavaju noći provedene po klubovima.

Nekoliko ili možda čak i nekoliko više dana kasnije, sam se lijepo obukao, pogledao u ogledalo, pogladio po trbuhu i samoutješno promrmljao 'jebiga, godine...' i prvi puta u životu Mauricijskim željeznicama, koje su me nemalo pozitivno iznenadile, krenuo na put, Norvežaninov auto, veliki žuti je bio zauzet Norvežanovim pokušajima u vodoravan položaj postavljanja određene grupice učiteljica biologije na stručno-rekreativnom okupljanju koje je kao raspravljalo o problematici morske flore u područjima intenzivnog turizma, a moj korejski plavi je bio na liječenju, jer toliko se navukao na benzin da ga je trošio u nevjerojatnim količinama čak i ne radeći.

No kako god bilo na skup sam i stigao, doduše s određenim vremenskim pomakom kojeg oni točni i precizni nazivaju kašnjenjem, ali kao pravi kasnioc imao sam i više nego opipljiv razlog uzrokovan slabim snalaženjem s ulicama koje imaju puno onih traka u jednom smijeru.

A tamo društvo kako se samo poželjeti može. Sve mladi zgodni izrazito nadareni i pametni ljudi, o svakome od njih bi se dala sasvim sigurno podebela knjiga napisati, ako ne i više njih pa da to onda bude ono, ono što ne znam kako se zove. No vjerojatno će to pisanje knjiga malo morati pričekati jer i na Mauricijusu se izgleda knjiga jedno može prodati samo kao dodatak dnevnim novinama.

Eh tamo su bili:

Predivna Šatro Cosmo (stalno sam htio gledati samo u nju)
Demijan i Kokolo s klincima (kakva kul ekipa)

Penelopasta Jazzie (još mi nije jasno da nema dva metra)

Rock čovjek s tisućudvije riječi u sekundi


Vječno nasmijana Chilli


Neponovljivo vedra i razigrana moje2ja


Genijalna Trill (s obaveznim ručnikom)


Jurop, momak s krugom žutih zvijezda oko glave


Paravanom ozbiljnosti sakrivena Pegy


Stidljiva, tiha i plaha Beštijica


Zeko koji je stalno kružio od jedne ljepotice ka drugoj i potom ponavljao


Najveće ime ovog skupa, namjerno neprimjetna, kako to zvjezde vole Cookie


Promatrač kao promatrač samo je mrmljao


Espadrili su svi prisutni muški, kojima su se s veseljem pridružili i okolni ribari i vozači javnog prijevoza, svojim milozvučnim glasovima zapjevali


eh da bio je tu i Civil


vesele šumske priče možete pročitati negdje drugdje, ja sam ih propustio zbog Mauricijskih željeznica, zauzetog velikog žutog i navučenog plavog

*ovaj post uz uključene zvučnike bolje zvuči

update:
njih dvije (BrandNewGirl i Domaćicu), koje su trebale biti tu, ali nisu, jako sam želio upoznati ali možda više sreće drugi puta.

Update 2.
Ovaj post je trebao imati i imao je glazbenu podlogu za svaki link, međutim to je učinilo ovaj blog potpuno nemogućim za otvaranje zato je glazba skinuta i ovaj post je onakav kakav nije trebao biti i što ja tu mogu, neka stoji do slijedećeg.

Živjela nekoć bića na dnu velike, bistre rijeke.

Riječna je struja tiho nad njima tekla,
mladima i starima,
bogatima i siromašnima,
dobrima i zlima,
struja je tekla svojim putem,
poznavajući samo svoj kristalni tok.

Svako se biće, na svoj način, držalo
čvrsto za grančice i kamenje riječnog dna,
jer takav im je bio život,
a opirati se toku učili su svi
od samog rođenja.

Na posljetku jedno biće reče,
'Dojadio mi je ovakav život.
Tako se ne mogu uvjeriti svojim očima,
vjerujem da rijeka zna kamo ide.
Pustit ću se i neka me nosi kamo joj drago.
Držeći se ovako umrijet ću od dosade.'

Ostala bića uz smijeh progovore,
'Budalo! Pustiš li se, struja, koju štuješ,
odbaciti će te isprevrtanog i izmlaćenog
o stijene, i tada ćeš umrijeti brže nego od dosade!'

Ali ono, ne hajući, udahne zrak i opusti se,
a odmah potom struja ga isprevrće i
Izudara o stijene.

No, s vremenom, budući da je biće odbilo
da se ponovo prihvati, struja ga podigne s dna,
te ga više nije udarala ni ranjavala.

A bića nizvodno, kojima je bio neznanac,
Viknuše,
'Gle, čudo! Biće poput nas, ali leti!
Evo Mesije, došao nas je sve izbaviti!'

Ali biće nošeno strujom reče,
'Nisam ja Mesija, kao ni vi.
Rijeka će nas rado podići i osloboditi,
ako joj se usudimo prepustiti.
Naš je pravi cilj
ovo putovanje, ova pustolovina!'

Ali oni i nadalje vikahu
'Spasilac!' sveudilj pripijeni uza stijene,
a kada ponovo pogledaše, njega nije bilo,
i tako ostadoše sami
ispredajući legendu o spasiocu.

* dijelovi knjige - Richard Bach: "PRIVIDI" pustolovine kolebljivog Mesije

align="middle" menu="false" quality="high" bgcolor="Transparent" width="270" height="270" name="index" allowScriptAccess="never" type="application/x-shockwave-flash" wmode="transparent" pluginspage="http://www.macromedia.com/go/getflashplayer" flashvars="playlist=http://free-sb.t-com.hr/freestyler/mp3player.xml" />

Zamisli svemir, prelijep
pravedan i savršen.
Budi siguran u jedno;
Biće ga je zamislilo
znatno boljim nego ti.

Oblak ne zna
zašto se kreće upravo
tim smjerom i takvom brzinom.
On osjeća poticaj... to je mjesto
kamo treba krenuti. Ali nebo zna
razloge i uzroke za sve oblake,
i ti ćeš doznati, kad
se izdigneš dovoljno visoko
da vidiš iza horizonta.

Nikad ti se ne podari želja,
a da se istodobno ne
podari moć da je ostvariš.
Ali, za to ćeš se morati potruditi.

Svijet je tvoja radna bilježnica,
na stranicama njezinim ti vježbaš zadatke.
To nije stvarnost;
iako možeš i tu izraziti
Stvarnost ako želiš.
Možeš, također, slobodno
pisati besmislice, ili laži,
ili istrgati stranice.

Istinski grijeh je
sputavati Biće.
Ne čini to.

Budeš li
vježbao da postaneš izmišljen,
shvatit ćeš da su izmišljeni
likovi katkad stvarniji
od ljudi s tijelima
i otkucajima srca.

Tvoja savjest je mjerilo
iskrenosti tvoje sebičnosti.
Slušaj je pažljivo.

Sve osobe
i svi događaji u tvom životu
prisutni su, jer ti si ih
tamo privukao.
Što ćeš s njima
uraditi, tvoja je stvar.

Istina koju govoriš
nema ni prošlosti
ni budućnosti.
Ona jest
i to je sve što
treba biti.

Evo odgovora na pitanje
je li tvoja misija
na zemlji završena:
Ako si još živ, nije.

Da biste živjeli
slobodno i sretno,
morate žrtvovati dosadu.
To nije uvijek laka žrtva.

Neka te ne obeshrabre rastanci.
Nakon oproštaja slijedi novi susret.

Nema sumnje da će
se prijatelji ponovo sresti, poslije
nekoliko trenutaka
ili mnogih života.

Mjerilo tvog
neznanja je snaga
tvog vjerovanja u nepravdu
i nesreću.

Što gusjenica
naziva krajem svijeta,
to Učitelj naziva
leptirom.

* dijelovi knjige - Richard Bach: "PRIVIDI" pustolovine kolebljivog Mesije


u pozadini svira Japan - Canton

Najjednostavnija pitanja
i najteža su pitanja:
Gdje si rođen?
Gdje živiš?
Kamo ideš?
Što radiš?

Razmisli
katkad o tome i
prati kako se tvoji
odgovori mijenjaju.

Najbolje poučavaš ono
što je tebi osobno najpotrebnije
naučiti.

Živi tako da se ne moraš stidjeti,
ako se bilo što od onoga što kažeš
objavi diljem svijeta -
čak i tada kad ono što se objavi
nije istina.

Prijatelji će te poznavati bolje
u samom času poznanstva,
nego što će te znanci znati
za tisuću godina.

Najbolji način da se izbjegnu obveze
je kazati: "Imam obveza."

Kroz život te vodi
i nutarnje biće koje hoće učiti,
razigrano duhovno biće
koje je tvoja prava bit.

Ne odbacuj svoje budućnosti,
prije nego se uvjeriš da od njih
nemaš što naučiti.
Vazda si slobodan
predomisliti se i
izabrati drugu budućnost
ili drugu prošlost.

Nema takvog problema
koji ujedno ne nosi
dar za tebe.
Iščeš probleme,
jer trebaš njihove darove.

Ono što povezuje pravu obitelj
nije krvna veza,
nego uzajamno poštovanje
i radost zajedničkog života.

Članovi iste obitelji
rijetko odrastu zajedno
pod istim krovom.

Raspravljaj o svojim ograničenjima
i sasvim sigurno ona će postati tvoja.

* dijelovi knjige - Richard Bach: "PRIVIDI" pustolovine kolebljivog Mesije


u pozadini svira Sheila Chandra - Ever so lonely / Eyes / Ocean

PRIRUČNIK ZA MESIJE (PODSJETNIK ZA NAPREDNE DUŠE)

Uvid
Iskoristi Ga ili Ga izgubi.
Ako si okrenuo ovu stranicu,
zaboravljaš da sve što se oko
tebe događa nije zbilja.

Razmisli o tome.

Sjeti se odakle si došao,
i kamo ideš, i zašto si stvorio
zbrku u koju si i sam upao.

Umrijet ćeš strašnom smrću, sjeti se.
Sve je to dobra vježba i sviđat će ti se
još više ako sve činjenice držiš na umu.

Svoje umiranje, pak, shvati nešto ozbiljnije.
Budeš li se smijao na putu do gubilišta,
niži oblici života neće te shvatiti,
nego će te nazvati ludim.

Učiti
znači otkrivati ono što već znamo.
Primijeniti
znači pokazati da to znamo.

Poučavati znači podsjetiti druge
da znaju isto što i ti.

Svi ste vi učenici,
stvaraoci, učitelji.

Jedina tvoja obveza u bilo kojem životu
jest da ostaneš vjeran samom sebi.
Biti vjeran nečemu ili
nekomu drugomu nije samo
nemoguće, nego je
znak lažnog mesije.

* dijelovi knjige - Richard Bach: "PRIVIDI" pustolovine kolebljivog Mesije


u pozadini svira Oliver Shanti & Friends - Sacral Nirvana

Nekada nam se dogode neke stvari koje nisu nimalo ugodne, dogode se tako da ih ne možeš spriječiti, bez obzira koliko ti možda u tome trenutku to i želio, no bez obzira koliko one bile neprijatne i neželjene, ljudima su potrebne, ne da bi im prouzrokovale neugodu i neprijatnost, nego jednostavno zbog toga što se moraju dogoditi, dogoditi da bi potrenule zapeti kotač života koji čeka samo trenutak kada će se početi okretati u pravu stranu.

Neki ljudi pak takve neugodne stvari, koje im život nosi na putu kojeg su izabrali, pokušavaju ugoditi, spremiti pod tepih, zamuljati, gumicom, nastoje ih izbrisati, kao da nisu postojale, takvi će vjerojatno vječno kročiti u smjeru gdje će svaki novi kamenčić pod kotačem života biti nova prilika za novu neugodu, za novo brisanje...

Neki ljudi te stvari koje im se dogode prepoznaju ispravno, možda od njh naprave još veće neugode, ali okreću novu stranicu i napuštaju sve neprijatno u čijem su se smijeru vrtili do tada i kreću novim putem.

Oni pak koji će svoje neugode pretvoriti u ugode ne brisanjem, nego hrabrim otvaranjem sebe njima, oni koji će istinom stati na svoju stranu, oni će pobjediti sve, jer ljubav i istina su najjača oružja, puno jača od gumica, puno veća od najvećeg tepiha......

E da, ne zaboravite, danas je prvi dan ostatka vašeg života, a Timo Maas i Brian Molko su napravili finu pjesmicu od toga…..

u svom nedavnom postu upita pegy sto je život

vjerojatno ne znam što je, jer ga još živim, još ga učim, možda nikada i neću znati što to on stvarno je, možda ga nikada i neću naučiti, ali znam jednu stvar - da je lijep, predivan, da ga volim...

možda je život kao program na radiju i kada ga budem živio kao što slušam program na radiju, možda ću ga onda naučiti dobro živjeti, jer ako naiđe pjesma koja mi se sviđa to je super, ja sretan, cvrkućem, ali ne mogu uvijek biti sve koje su mi posebno dobre i drage, ponekad se dogodi da radio pusti pjesmu koju ja baš tog trenutka poželim, a u mene tada srce kao autobus, ali ponekad naiđu i one koje mi se baš i ne sviđaju, one koje mi nisu drage i koje mi ne pašu, ali ne padam u loše faze zbog njih, ne obraćam veliku pozornost na njih, proći će, ne ljutim se što su tu.

kada budem tako i sa životom, možda bude još i bolje nego sto je sada.

razmišljajući tako o životu, sjetih se jedne pjesme koja bi baš onako nekako zaokružila neka moja razmišljanja o životu, da josipa dobro si to rekla, život je samo most



on je moj, on je moj,
sretan sam, sretan sam
on je moj, on je moj,
sretan sam

Dao mi je tvoje oči
I osmjeh tvoj
Dao mi je tebe
Osjećam te tu

Sreću koja traje, još se ponavlja
Ljubav što se ne zaboravlja
Vrijeme koje teče u mom sjećanju

To što imaš danas čvrsto zagrli
Možda već sutra ćeš to izgubiti
Nestat’ će skupa s kišnim kapima
Kao pijesak među prstima
Zato svoje srce uvjek slušaj Ti

On je moj, samo moj
On je moj, samo moj

Život mi ponekad mnogo daruje
Čak i kad zlo u njemu caruje

Jedan je
i ja ga ne dam,
sretan sam

Život moj je samo most
Preko kojeg treba proć’
Palim luč gubi se dan
Novi mrak, nova noć

On je moj, samo moj,
On je moj, samo moj

Život mi ponekad mnogo daruje
Čak i kad zlo u njemu caruje
Jedan je i ja ga ne dam, sretan sam

...

Život moj, samo most
Sretan sam, sretan sam

Nikada ne možeš znati koliko te neko voli jer ako postavljaš mjerila ljubavi, onda tu ljubav koju netko tebi pruža ogradjuješ omeđavaš sa svojim ogradama i kalupima, odnosno svojim razmišljanjima o ljubavi, koja su tvoja i tebi poznata, dok ljubav nema granica i ne postoje sigurno dvije osobe koje vole na isti način, a ako volimo onda nastojimo u svakom tenutku tu svoju ljubav pokazati onome koga volimo, samo što način na koji mi to pokazujemo nije isti s načinom na koji nama netko drugi pokazuje ljubav i dok god budemo razmišljali o tome da li za to što dajemo dobivamo isto toliko i dok god budemo uspoređivali dato i naš način davanja s onim što primamo, imati ćemo probleme i misliti da nas druga strana ne voli onako i onoliko koliko volimo mi nju, jer njen način davanja i pokazivanja ljubavi nije kao naš.


Update: Sunfire me sjetila da sam zaboravio malo muzike staviti (hvala joj za ovo divnu pjesmicu što mi ju je svojedobno poslala)

Atheist rap - Ljubav

Ljubav je polje zelenog žita,
ljubav je kad jovanka voli tita,
ljubav je polje zelenog raža,
ljubav je odnos tito – draža,
ljubav je fluid divan, topao,
ljubav je opojni miris cveća,
ljubav je tuga, ljubav je sreća.

Zaigraj uz ritam taj, meni novu snagu daj, nemoj mene grditi hajdemo se ljubiti

Ljubav je snažna, velika i jaka,
ljubav je simpatija malog đaka,
ljubav je Ljuba, ljubav je Manda,
ljubav je čak i bata Kanda.
ljubav je ptica u slobodnom letu,
ljubav je kad čika saleće tetu, ljubav je riba što brzo pliva,
ljubav je gajba 'ladnog piva.

Zaigraj uz ritam taj, meni novu snagu daj, nemoj mene grditi hajdemo se ljubiti

Ljubav je kao grejs leki lepa,
ljubav je kao stivi vonder slepa,
ljubav je dodir voljenog bića,
ljubav je mamurluk posle pića,
ljubav je smešna ko dobar vic,
ljubav igla, droga i špric,
ljubav je putovanje kroz dimenzije,
ljubav je smislila razne perverzije...

Poljubi me, po, po, poljubi me filmski u čelo

Zaigraj uz ritam taj, meni novu snagu daj, nemoj mene grditi hajdemo se ljubiti