freestyler

četvrtak, 29.09.2005.

Priča o Anđelu (Dio 35)

Pričaj mi nešto – rekla je sjedeći mu u krilu.
Naslonivši glavu uz njezinu, igrao sam se prstima s njenom kosom i počeo priču.

Nekako s početkom proljeća, nedugo nakon što su zadnji ostatci snijega grijani toplim suncem nestali negdje do slijedeće zime, polako se istim tim suncem grijano počelo buditi i drvo kestena. Raslo je u blizini velike rijeke. Nije znalo koliko je staro, ali se sjećalo se vremena kada je rijeka bila plava, vremena kada su žene rublje prale na rijeci, vremena kada su brodovi koji plove rijekom bili manji i kada su puno pare ispuštali kroz dimnjake. Sjećalo se ljudi dok još nisu vozili automobile, sjećalo se kako su često za vrućih ljetnih dana pod njegovom krošnjom tražili hladovinu odmarajući se, sjećalo se kako su se u sumrak parovi ljubili iza njegovog debla skrivajući se. Sjećalo se i mnoštva pasa koji su baš njega izabrali da kraj njega dignu svoju nogu, sjećalo se mnogo toga.

Baš na tom drvu kestena ovoga proljeća prvi put je svijet ugledao jedan mladi, mali listić. Pupao je i rastao i pretvorio se u mali zeleni list koji je s oduševljenjem gledao svijet oko sebe i rijeku koja teče i ljude koji prolaze. Grijan suncem, rastao je u društvu svojih prijatelja ostalih listića provodeći vrijeme u igri ljuljanja vjetrom i kupanja kapima kiše. Veselio se prolasku ptica pored njega, uživao u sunčevim zrakama.
Rastao je i gledao svijet. Jednog dana ugledao je na drugom drvetu, drvetu sličnom njegovom, jedan prekrasan list. Nije mogao pogleda s njega skinuti. Zahvaljivao je Bogu što je izrastao na samom kraju grane i što ima tako divan pogled i nije mu više bila važna rijeka, nisu mu više bili važni ljudi, ništa mu više nije bilo važno. Uživao je u pogledu na taj divan list, gledao ga kako sjaji suncem obasjan, kako blista kapljicama kiše okupan, gledao je kako mjesec srebrne zrake na njega slaže. Bio je sretan, najsretniji list na drvetu.

Imao je želju. Želio je dodirnuti taj list. U igri s vjetrom mogao je dodirivati druge listove oko sebe i tako ih osjetiti na sebi, ali on je tako jako želio dodirnuti baš onaj predivni s drugog drveta, ali koliko god se pokušavao ispružiti, bio mu je predaleko. No nije gubio nadu, nadao se da će njegova grana toliko narasti i da će ga donijeti blizu tog lista. Vjerovao je da se nešto mora dogoditi, silno je vjerovao da će ga dodirnuti.

Vrijeme je prolazilo, on se i dalje divio, grana nije narasla ali ni nada nije nestajala. Primijetio je da onaj divni list mijenja boju i postaje zlatno crven kao sunce kada ga vidi da uranja u rijeku. I on je mijenjao boju, ona divna zelena na njemu bljedila je i pretvarala se u narandžasto smeđu, postajao je lakši, nije više bio tako mekan, savitljiv.

Puhao je vjetar i on je sve slabije se držao za svoje drvo i pogleda još jednom prema onome drugome listu kojeg je čitav život s takvim oduševljenjem gledao i poželi da kada već ne može više ostati na grani i gledati ga da barem onda vjetar ga odnese, da bar na tren dotakne ono o čemu čitav život sanja.

I vjetar puhnu i ponese ga, ponese ga u visine, ali ponese i onaj drugi njegov list, puhnu jako i odnese ih skupa u velike visine i stade. Lagani i krhki lebdjeli su prema tlu, dodirujući se i u isti glas istim riječima rekoše: ‘Cijeli život sam ovo želio, cijeli sam život ovo sanjao, zbog ovoga se isplatilo živjeti.’ Lebdjeli su spuštajući se prema zemlji, plešući predivan ples, pun okreta, dodira, nježnih pogleda.

Prije nego će pasti na zemlju vjetar puhnu još jednom jako i razdvoji ih, odnese svakog na svoju stranu, do nove prilike, do novog proljeća, do novog života i niti jedan od listova nije bio tužan, jer znali su da će se opet sresti, nitko ne zna kada, nitko ne zna kako, ali su bili sigurni da to nije kraj.......


Poljubila me i rekla – Volim tvoje priče.





Svira: James Blunt - You Are Beautiful

nastavlja se....