Dok sam kao čitao novine, a više u stvari promatrao ljetno-oskudno-odjevene prolaznice ispred mog restorančića, a u stvari da budem potpuno iskren, čekao sam zvuk crvenog kombija s pouzdanim četverotaktnim motorom koji najavljuje dolazak mog Anđelčića, Joe mi je donio poštu koju je poštar Frantz na brzinu ostavio preskočivši obaveznu jutarnju duplu dozu omiljenog mu konjaka, jer danas je dan kada se dijele penzije, a i ovdje na Mauricijusu je taj dan za poštare veći praznik nego što je nekada u jednoj državi, valjda jedinoj na svijetu nastaloj u Jajcu, bio Dan republike.
Medu hrpom računa koje baš i nisam želio odmah gledati i tako kvariti ljepotu buđenja dana, primijetio sam i jedno pismo, koje mi je, kao onome kojemu baš ljudi i ne šalju puno pisama, privuklo pažnju. Iznenađenje i to ne malo bilo je zapakovano unutar koverte koja baš svojom vanjštinom nije nimalo odavala svoj sadržaj. Najutjecajniji Mauricijski radijski i klupski DJ-i su imali nekakav skup, nekakvo druženje, pa je ista ta krema izmeđuostalih pozvala i mene na to okupljanje. Pogledao sam iznenađen još jednom adresu na koverti misleći da sam možda zabunom otvorio tuđu poštu, ali krupna slova s mojim imenom davala su na znanje da ne nisam zabunio, no svejedno nad glavom mi je stajao jedan malo je reci poveći upitnik, koji je pitao što ću ja tamo medu najslušanijim DJ-ovima, među nekom vrstom Ministry of Sound Mauricijusa, ja koji sam već pomalo i ostario, a i s puštanjem glazbe nisam više imao puno veze osim ako se ne računa sporadično pojavljivanje na lokalnoj stanici s blokovima ljubavno njonjavih pjesama.
No kako god bilo, ne ulazeći previše u razloge, poziv me vrlo obradovao, a kako zgodne prilike nemaju tendenciju neprekidnog ponavljanja dok ih ne iskoristiš, nego se obično pojavljuju jednom, pa ti ju prigrli ili poslije čitav život možda žali za propuštenim, ja sam odlučio ipak na taj skup i otići, jer ima li što ljepše nego i osobno upoznati one ljude koji ti uljepšavaju dan muzikom koju puštaju na radiju ili ti uljepšavaju noći provedene po klubovima.
Nekoliko ili možda čak i nekoliko više dana kasnije, sam se lijepo obukao, pogledao u ogledalo, pogladio po trbuhu i samoutješno promrmljao 'jebiga, godine...' i prvi puta u životu Mauricijskim željeznicama, koje su me nemalo pozitivno iznenadile, krenuo na put, Norvežaninov auto, veliki žuti je bio zauzet Norvežanovim pokušajima u vodoravan položaj postavljanja određene grupice učiteljica biologije na stručno-rekreativnom okupljanju koje je kao raspravljalo o problematici morske flore u područjima intenzivnog turizma, a moj korejski plavi je bio na liječenju, jer toliko se navukao na benzin da ga je trošio u nevjerojatnim količinama čak i ne radeći.
No kako god bilo na skup sam i stigao, doduše s određenim vremenskim pomakom kojeg oni točni i precizni nazivaju kašnjenjem, ali kao pravi kasnioc imao sam i više nego opipljiv razlog uzrokovan slabim snalaženjem s ulicama koje imaju puno onih traka u jednom smijeru.
A tamo društvo kako se samo poželjeti može. Sve mladi zgodni izrazito nadareni i pametni ljudi, o svakome od njih bi se dala sasvim sigurno podebela knjiga napisati, ako ne i više njih pa da to onda bude ono, ono što ne znam kako se zove. No vjerojatno će to pisanje knjiga malo morati pričekati jer i na Mauricijusu se izgleda knjiga jedno može prodati samo kao dodatak dnevnim novinama.
Eh tamo su bili:
Predivna Šatro Cosmo (stalno sam htio gledati samo u nju)
Demijan i Kokolo s klincima (kakva kul ekipa)
Penelopasta Jazzie (još mi nije jasno da nema dva metra)
Rock čovjek s tisućudvije riječi u sekundi
Vječno nasmijana Chilli
Neponovljivo vedra i razigrana moje2ja
Genijalna Trill (s obaveznim ručnikom)
Jurop, momak s krugom žutih zvijezda oko glave
Paravanom ozbiljnosti sakrivena Pegy
Stidljiva, tiha i plaha Beštijica
Zeko koji je stalno kružio od jedne ljepotice ka drugoj i potom ponavljao
Najveće ime ovog skupa, namjerno neprimjetna, kako to zvjezde vole Cookie
Promatrač kao promatrač samo je mrmljao
Espadrili su svi prisutni muški, kojima su se s veseljem pridružili i okolni ribari i vozači javnog prijevoza, svojim milozvučnim glasovima zapjevali
eh da bio je tu i Civil
vesele šumske priče možete pročitati negdje drugdje, ja sam ih propustio zbog Mauricijskih željeznica, zauzetog velikog žutog i navučenog plavog
*ovaj post uz uključene zvučnike bolje zvuči
update:
njih dvije (BrandNewGirl i Domaćicu), koje su trebale biti tu, ali nisu, jako sam želio upoznati ali možda više sreće drugi puta.
Update 2.
Ovaj post je trebao imati i imao je glazbenu podlogu za svaki link, međutim to je učinilo ovaj blog potpuno nemogućim za otvaranje zato je glazba skinuta i ovaj post je onakav kakav nije trebao biti i što ja tu mogu, neka stoji do slijedećeg.
Post je objavljen 13.09.2005. u 10:41 sati.