Kuća uz obalu, koju su mi tako velikodušno za ovaj za mene poseban trenutak, prepustili Ana i Jaques mlađi, bila je okružena velikom natkrivenom terasom koja je pružala prijatan hlad i mogućnost, neopterećenog suncem, odmaranja na velikim, udobnim od bambusa ispletenim naslonjačima. Meni osobno nikada nije bilo jasno kako se mogu od tako nečega krutoga i nesavitljivog, nečega kao što je bambus isplesti takvi naslonjači, koji su istodobno tako čvrsti i tako udobni, ali u ovome trenutku nisam baš time opterećivao svoj mozak, malo mi je bilo važno za bambus, malo mi je bilo važno za bilo kakve naslonjače.

Na najvišoj stepenici koja vodi do terase, s bradom između koljena, rukama obuhvativši noge sjedila je. Moj Anđeo je veselo očima pratio svaki moj korak, odnosno moja nastojanja da okolo kuće i u obližnjem šumarku pronađem dovoljno, dovoljno suhih grančica koje bi iskoristio za zapaliti vatru, jer sam želeći se pokazati u najboljem svjetlu, kao onaj koji zna i nešto za jelo napraviti, našao u podrumu kuće nekakav roštilj i sada sam ga pripremao za upotrebu. Kupujući stvari za koje sam smatrao da će nam ovdje biti potrebne, sjetio sam se jednog našeg razgovora i njene priče kako voli jesti ribu, pogotovo sa roštilja i to ne neke specijalne i skupe ribe, nego običnu plavu skušu. Zamrznuti paketić ribe se lijepo otopio za vrijeme našeg boravka na plaži i bio je spreman. Zajedno smo pripremili marinadu od bijelog luka, ružmarina, peršina i maslinovog ulja ne vodeći previše računa o sklonosti bijelog luka da svoj miris zadržava dugo u ustima. Nije nam to bilo ni najmanje važno. Malo što nam je bilo važno, nismo čak ni gladni bili ali mogućnost i želja da zajedno radimo neke, naoko obične stvari, koje nikada nismo mogli zajedno napraviti bila je veća. Nikada mi čišćenje luka i sjeckanje peršina nije bilo ljepše u životu, ona uz mene, ja uz nju, naučio sam kako luk nasjeckati na male komadiće, bila je stručnjak u tome.

Skupivši dovoljno suhih grančica, vatru sam lagano uspio upaliti i kasnije napraviti dobar žar, ni prejak, ni preslab za peći ribu. Obzirom da nisam baš neki preveliki stručnjak za ribu na žaru, pažljivo sam slušao njene sugestije, upijajući ih i praveći se da to znam od ranije.

Stajala je kraj mene i pričala:
«Znaš često sam se pitala da li je život pravedan, zašto te nisam srela ranije, zašto se jednostavno nisi pojavio u pravo vrijeme, u vrijeme kada sam mogla slobodno, neopterećeno, bez straha ikakvog birati, zašto nisi bio tu da te izaberem. Zašto si se morao pojaviti u vrijeme kada sam svoj život stavila na kolosijek koji ima poznat i siguran smjer i kada sam se već polako na taj smjer privikla, kada sam mislila da sam sve puzzle života složila onako kako trebaju. Zašto si se baš tada pojavio kao ona puzzla koja savršeno odgovara. Zašto si se pojavio baš tada i zašto tako jako želim promijeniti smjer. Zašto mi se s tobom život čini drugačijim, zašto mi se s tobom on čini kao jedna druga priča, zašto mi je opet jako zanimljiv i prekrasan, zašto opet vidim more kako je plavo, zašto mi opet svaki cvijet miriše, zašto mi je i pjesma dosadnog cvrčka divna. Zašto mi sve to tjera osmijeh na lice, čini pluća premalima, smijem se opet, sretna sam opet, možda sretnija nego ikada u životu. Zašto?

Vjerojatno On zna, On zna zašto. Da si se pojavio ranije, možda te ne bi ni primijetila, možda bi prošao pored mene bez ikakvog traga, prošao kao što kroz mozak prođe TV reklama za tablete za skidanje kila a ti imaš savršenu liniju. Tko zna?

On zna……»
Slušao sam, šutio, okretao ribu, ona mi je rekla kada ju trebam okrenuti, razmišljao.

Da, On zna …..

nastavlja se…..



Svira: Kidrock - Only God Knows Why