photo by pedro hernandez - Las Tejitas.Isla de Tenerife

Bojanje Jaquesove kuće kraj mora se ispostavilo kao vrlo težak posao pogotovo za nekoga kao što sam ja, kome boravak i na visini od pola metra uz pogledavanje prema tlu, predstavlja znatan problem, koji za posljedicu osim bezrazložnog straha ima i laganu vrtoglavicu ukrašenu krupnim kapima znoja raspoređenim po čitavom tijelu, što je opet za nekoga tko se inače nikako ili vrlo rijetko znoji, znak da nešto nije u redu. Često sam pola u šali ali možda čak i više nego pola u zbilji znao govoriti da nije nimalo slučajno to što sam u visinu narastao ipak koji centimetar manje nego što to narastu ostali muški pripadnici moje vrste, jer da nije tako i da imam kojim slučajem koji centimetar visine više, vjerojatno bi dobar života ili bar onog njegovog dijela koji se živi stojeći na nogama proveo u laganoj vrtoglavici uz popratnu mučninu u stomaku.

Ipak bojanje zidova kuće na velikoj vrućini uz prisutan strah od visine je imalo i više nego pozitivno djelovanje na mene. Trudeći se posao obaviti najbolje što znam i maksimalna koncentracija na posao, kako bi zaboravio da stojim na ljestvama na kojima me ustvari strah stajati, rezultirali su time da ustvari i nisam ništa ni mislio, pogotovo ne o događajima prethodnih dana. U pauzama posla koje su se poklapale s potrebom da kantu ponovo napunim bojom, sjeo bi u hladovinu obližnje plame i zadovoljno gledao učinjeno pijuckajući idealno ohlađen Guinness kojeg je na svu sreću u frižideru bilo i više nego dovoljno. Inače i nisam neki ljubitelj piva i u većini slučajeva bi prednost dao crvenom vinu, ali u ovakvoj situaciji hladna boca omiljenog piva u ruci mi je baš savršeno odgovarala.

Hladeći se tako u hladovini hladnim Guinnessom razmišljao sam o tome znaju li ljudi kolika je povezanost Guinness piva i Guinnessove knjige rekorda. Ni ja sam dugo nisam znao i mislio sam da osim identičnog imena i nema neka povezanosti, a onda sam negdje jednom pročitao da je glavni krivac za knjigu rekorda ustvari jedan direktor Guinness pivovare koji je kao strastveni lovac u nekome lovu davne 1951. godine promašio gađajući neku pticu kojoj sam ja usput zaboravio ime. Kako taj momak izgleda nije bio od onih koji bi rekli 'ah imati ću više sreće drugi puta', dao se u potragu da sazna kojom brzinom ta ptica, kojoj sam ja zaboravio ime, leti i uopće zanimalo ga je koja je ptica najbrža u letu. Tražio je i tražio i tražio, ali bez uspjeha, to što je tražio nije mogao naći čak ni u Britanici tada najopsežnijoj i najpametnijoj enciklopediji na svijetu. Kako ipak nije bio tip koji odustaje kada prepreka izgleda nesavladiva angažirao je i razne agencije da mu pomognu i iz svega toga se rodila ideja o stvaranju jedne knjige u kojoj bi bili zapisani takvi podaci o tim prirodnim ali i o ljudskim nekad smislenim nekada totalno besmislenim rekordima i tako je 1955. godine nastala 'Biblija maksimuma i minimuma' koja se kasnije ne znam kada preimenovala u 'Guinnessovu knjigu rekorda' jer je valjda isti onaj tip koji je promašio onu pticu skužio da bi financiranje jedne takve knjige, koja se prodala u samo nekoliko dana po izdanju, bio dobar poslovni potez za njegovu pivovaru.

Mene je uvijek zanimalo što mora biti u glavama onih ljudi koji na sve načine žele srušiti neke rekorde. Ajde razumljivo mi je da neko želi trčati brže nego drugi, da želi skočiti u dalj ili u vis najviše na svijetu, ali totalno mi ne ide u glavu da neko trpa u sebe tvrdo kuhana jaja kako bi bio onaj koji u nekome vremenu može istih najviše na svijetu ugurati sebi kroz usta, ali vjerojatno u glavu tome što trpa jaja nikako ne bi išlo to da ja na visini od par centimetara osjećam vrtoglavicu, tako da je možda bolje i ne razmišljati o tome.

Uz boju, zidove, strah od visine došlo je i večer i umoran, zavaljen u naslonjaču na terasi pogleda uprtog u more i mjesec, koji je poput mene večeras bio sam, ne mogavši se ne sjetiti svog Anđela, zajedno sa Shane MacGowanom i Guinnissom u ruci sam iz sveg glasa pjevao....

možda danas napravim samo jedan korak na putu prema onome što želim, možda je to što želim tako daleko i taj jedan korak na tome putu je tako malen i neprimjetan, možda ću sutra napraviti korak više ili pola koraka manje, možda ...

možda će ono što želim biti i dalje jako daleko, možda ...

za deset ili sto dana ću možda gledajući mjesto na koje želim stići pomisliti kako nikada neću uspijeti, možda ću pomisliti kako je sve uzalud, kako nema smisla, možda će mi se svaki korak činiti uzaludnim, možda ...

možda ću stati, možda ću htjeti odustati, možda ću zaboraviti san, možda ću si reći ‘nije to za tebe, pusti...’, možda ...

možda ću pogledati u nazad, vidjeti da nisam na istome mjestu gdje sam bio jučer, gdje sam bio prije deset ili sto dana, možda ću vidjeti da sam deset ili sto koraka bliže svome cilju, možda ...

možda ću shvatiti da je i mali korak naprijed možda veliki korak, jer se krećem, jer sam na putu, na putu ka onome što želim, na putu da budem ja, možda ...

možda tako iz dana u dan sve dok traje san, možda snovi nikada i ne prestaju, možda ....

* preporučena glazba uz post: Norah Jones - I'll Be Your Baby Tonight



Ostao sam sam. Mračna ulica, Norvežaninov veliki žuti mercedes, neka pjesma na radiju koju nisam ni slušao. Previše misli u glavi. Previše pitanja. Manjak odgovora. Obično je tako. Poput muha kada naiđu na govno, tako i pitanja nahrle u glavu kada nema odgovora i osjećaš se onda baš kao govno, ako se govno ikako osjeća , ali nebitno je, jer ionako ni sam se ne osjećaš nikako. Tako sam poželo da mogu samo gledati u nigdje i nemisliti o ničemu, ali po neznam koji puta danas moje želje su kucale na kriva vrata.

Mogao sam ovim velikim mercedesom iz ’84 pokušavati kružiti gradom, puštajući da mi vjetar kroz otvorene prozore odnosi i misli. Mogao sam ali nisam. Mogao sam otići do svog restorančića, naći Norvežanina, otvoriti bocu, naljevati se dok ne nestane i zadnja kap razloga za piće. Mogao sam, ali nisam.

Odvezao sam se do kućice gdje smo proveli prekrasan dan, naslonjen na ogradu terase s čašom crvenog vina u ruci, pušio sam i razmišlajo o najljepšem danu u mom životu. Mjesec se ljeskao na mirnoj površini mora, misli su se razljevale mojom glavom.

Shavtio sam da imam ono za čime sam uvjek težio, ono što sam oduvjek tražio, shavtio sam da imam najveću moć u svemiru, shvatio sam da imam ljubav.

Ja volim!

Proveo sam čitav život do sada trežeći ono što će me činiti sretnim, ono što će me ispunjavati potpuno, tražeći smisao. Sada ga znam.

Ja volim!

Bilo bi preljepo da je ona sada tu, bilo bi prekrasno mirisati njenu kosu, dodirivati njen dlan, slušati njene riječi, bilo bi divno slušati njen glas, bilo bi.
No nije život uvjek baš tako ravan put da mu se sa svakog mjesta vidi kraj, nekada se mota, zavija, pa se nađeš na mjestu odakle se ništa ne vidi i ništa ti nije jasno, ali imaš ljubav u sebi, imaš vjeru, imaš nadu, imaš sve i samo oni ljudi koji vole, nebitno da li je to cvijeće, vinova loza, da li su to motori ili jedrenje, samo ti ljudi su sretni.
Ja sam sretan jer volim. I nije mi ništa više važno, jer imam razlog zbog kojega ovaj moj život ima smisla, zbog kojeg imamo i on i ja razlog postojanja.

Ja volim!

Od glave do pete, volim svim svojim bićem odavde do svemira. i ništa mi drugo nije važno, jer ni cvijeće cvjećaru ne cvjeta kada on hoće ma koliko ga volio, ni jedrilica ne jedri uvijek onako kako jedriličar želi ma kolika njegova ljubav prema njoj i vjetru bila, ali ni ljubav cvjećara ili jedriličara zbog toga nije nimalo manja, pa tako ni moja.

Volim i sretan sam zbog toga. Ja sam svoj smisao života našao.

Mjesec je na vodi iscrtavao njen lik, vjetar je kroz lišće šuštao
Close your eyes, close the door,
You don't have to worry any more.
I'll be your baby tonight.

Shut the light, shut the shade,
You don't have to be afraid.
I'll be your baby tonight.


nastavlja se....

* preporučena glazba uz post: R.E.M. - Everybody Hurts



Te večeri, baš kada sam uživao u zadnjim zracima sunca koje su se odbijale od površinu mora bojajući ga predivnim bojama, udobno zavaljen u skupocjeni bambusov naslonjač, kakvog si je samo bogati Jaques mogao priuštiti, s čašom crvenog vina u jednoj i slatkastoj mirisnoj cigari s okusom trešnje u drugoj ruci, dok je ona raščešljavala mokru kosu nakon zajedničkog tuširanja, poluzatvorenih očiju snivao sam o bliskoj budućnosti o tijelu moga Anđela pored mene, o njenoj kosi na mom ramenu, o njenoj ruci u mojoj, o njenom obrazu naslonjenom na moj, o njenom dahu koji me škakljika po vratu, o napokon prvoj noći sa njom.

Sanjarenje je prekinula zvonjava telefona, njenog, jer moj je odavno bio isključen jer nisam imao potrebu nikome se javljati i za nikoga biti dostupan. Poznavao sam dobro taj zvuk zvona, jer i sam sam imao isti takav telefon, jer sam u svojoj glavi imao neku možda malo čudnu filozofiju koja se sastojala u tome da imam što više istih stvari kao što ih ona ima, pa da i na taj način budem bliže njoj, kada već ne možemo imati zajedničke stvari onda neka barem budu iste. Možda malo glupo ali na mene je djelovalo jer svaki puta kada sam imao svoj telefon u ruci znao sam da i ona svojim divnim prstima dira baš takav isti i bilo mi je lijepo.

Javila se, razgovarala na francuskom, nisam razumio baš sve, ali sam prepoznao da je više od nekoliko puta vidno uzbuđena ponovila riječ ‘nemoguće’. Ustao sam sada i ja pomalo nervozan jer nisam zano o čemu se radi, pokušao sam joj prići bliže, ali mi je pokretima ruke pokazivala da ne prilazim i da mirujem.

Prekinula je vezu i sa suzama u očima glasno opsovala, zagrlio sam ju i stisnuo uz sebe još uvjek ne znajući što je uzrok suza i psovki. Nakon nekoliko puta kroz suze izgovorenih ‘nije fer’ objasnila mi je da muž, onaj veliki kao tvrđava i sin imaju problema s ulaskom u Francusku, jer su Francuzi našli da nešto nije u redu s putovnicom od maloga i ne puštaju ih da napuste aerodrom, te da će se njih dvojica prvim letom vratiti kući.

Počela je pakovati svoje stvari, a ja sam stajao ne znajući što da radim, neznajući što da kažem. Znao sam da nema načina da ju ubjedim da prespava ovdje, znao sam da bi u takvim okolnostima i ta zajednička noć bila sve drugo osim onoga što bi oboje željeli. Pogledom sam po kući tražio njene stvari koje možda slučajno ona nije vidjela. U stomaku su mi se zakotrljale olovne kuglice i ukopale me na mjestu. Nisam više vidio ni posljednje zrake sunca koje su bojale kuću nekom posebnom, toplom svjetlošću. Mrzio sam telefon, mrzio sam Francusku, mrzio sam trenutak stvarnosti koji se nezvan morao baš sada pojaviti i prekinuti ostvarenje dugo sanjanog sna. Šutio sam.

Odvezao sam ju do grada. Putem me je neprestano kroz suze molila da ju razumijem i da se ne ljutim, jer ako išta na svijetu želi, želi biti samnom, ali sada u ovakvoj situaciji kada zna da će on sutra biti tu jednostavno to ne može. Ne može biti samnom i znati da će sutra naveče sjediti s njim za istim stolom.

Razumio sam ju, molio ja nju da ne plače, govoreći da nije ovo zadnji dan svijeta, da će sasvim sigurno biti još puno prilika, da će joj sasvim sigurno i dosaditi lijeganje u krevet samnom i da ćemo se sasvim sigurno jednog dana za nekih oohoho godina, godina zajedničkog života, kada budemo svaki u svoju čašu, na svojoj strani kreveta spremali zube pred spavanje, glasno bezubi smijati ovome.

Uspio sam ju nasmijati, poljubila me, rekla ‘Volim te’ i izašla u noć.

nastavlja se ....

19.05.2004 u 23:47 sam otvorio ovaj blog

23.02.2005 u 14:26 sam napisao prvu riječ na ovome blogu i od tada do danas sam napisao 46.951 riječi , uglavnom tijekom noći,
zajedno s ovim 100 postova

odsvirao ovdje nešto manje od 100 pjesma koje su meni jako drage i napisao nekoliko postova o baš tim meni najdražim pjesmama koje kroz život prate mene ili ja pak pratim njih

među tim slovima je nešto slova uobličeno u nekoliko nastavaka priče o anđelu '...po mnogima, najbolje ljubavne priče na blogu...(© rock), s kojima sam '...stekao fanatične obožavatelje ...' i zbog koje me se '...preporučuje se za čitanje čak i "emocionalno hendikepiranima". (© zeko)'

meni su pak osobno jako dragi vaši komentari, njih 2274 što prema blog statistici moj blog stavlja na 120. mjesto od 41414 blogova po broju ostavljenih komentara što me uz pedesetak unique posjeta dnevno čini vrlo sretnim

ovo je bilo malo samohvale moga ega

iskreno najsretniji sam zbog toga što sam ovim putem upoznao u 'stvarnom svijetu' nekoliko izuzetno dragih i posebnih ljudi koje možda nikada u životu nebi sreo da nije bilo ovoga bloga, a istodobno u meni čuči želja da upoznam i ostale čija slova rado čitam i mislim da je to meni osobno možda najveće iznenađenje i najpozitivnija posljedica svih ovih slova na mome blogu

hvala vam svima, plešite.... pjevajte ....

uživajte ....:))))



* preporučena glazba uz post: tanita tikaram - if i ever

* preporučena glazba uz post: Katie Melua - Just Like Heaven



Sjedio sam u svom novom-starom automobilu, Citroenu DS iz 1969, kojeg mi je Jaques mlađi tako svesrdno pomogao nabaviti i urediti, koristeći svoje francuske veze, neprestano pri tome govoreći da već kada se vozim, da se vozim kao gospodin čovjek. Lagano sam vozio cestom uz more otvorenih prozora, jer moj novi-stari auto i ja smo skoro vršnjaci, a u vrijeme kada smo se rađali klima uređaji su bili rijetkost i osim velike buke koju su proizvodili zahtijevali su prostor osrednje garaže i manju elektro centralu za pogon, a to je ipak malo previše stvari za staviti u jedan automobil, koji ionako ima prozore koji se mogu otvarati i tako dopustiti vjetru da besplatno vijori kabinom i igrajući se prolazi kroz kosu stvarajući osjećaj bezgranične slobode baš kao što su nekada davno konjanici s dugim raspuštenim vijorećim kosama bili oni kojima je čitav svijet bio pod kopitima, naravno vjetrom kroz prozor upaljene sinuse neću spominjati jer teško da postoji ikoji užitak koji za sobom ne povlači određenu posljedicu koja nam baš i nje sasvim skroz po volji.

Norvežanin me nagovorio da kupim auto, ne da mi on nije htio više posuđivati svoj, nego katkada je i njemu trebao, a osim toga stalno mi je govorio o tom famoznom opuštanju koje se događa kada sjedneš u auto i voziš prema nigdje, kada kroz prozor gledaš svijet koji prolazi a ti nemaš ništa s njim, u nekom svome svijetu si, slušaš neku muziku i lebdiš iznad svega kao da si s neke druge planete. Bio je u pravu.

Klizio sam pored mora, sunce se spremalo na zaranjanje u njegove dubine i razlijevalo je milijarde toplih boja njegovom provršinom. Nakon vremenske prognoze koja je obećavala i sutra topao i sunčan dan, kao da ovdje mogu drugačiji i postojati, iz zvučnika su počeli izlaziti lagani isto tako i topli zvuci meni vrlo posebne i drage pjesme, nježan glas je pjevao riječi meni jako poznate, prvi puta sam čuo da neka žena pjeva ovu pjesmu koju izuzetno volim. Inače ne volim baš kada netko napravi obradu neke moje omiljene pjesme, to mi je kao da mi taj netko uzima i dio sjećanja i dio osjećaja koji su mi uz tu pjesmu vezani, no ovaj put je bilo potpuno drugačije. Slušajući ovaj divni glas kao da sam slušao nju, kao da je ona pjevala samo za mene

Sjećam se kako je jednoga dana, kada nije bila gužva ispred njenog kioska za sladoled, pretrčala ulicu i na brzinu mi u ruku gurnula nekakav papirić i rekla ovo je za tebe. Na brzinu sam dostavio naručena pića i potražio slobodno mjesto s pogledom na nju, razmotao papir i počeo čitati. Njenom rukom predivnim rukopisom , kao da njena slova mogu biti drugačija, je pisalo:

«Znaš često razmišljam o tebi i sreći koju imam da me je Bog smjestio tako blizu tebe. Toliko sam ti puta htjela pričati o tome, ali jednostavno ne nalazim dovoljno dobrih riječi. I znaš svaki puta kada pomislim na tebe u glavi mi zasvira glazba i krenu riječi koje kao da je pjesnik napisao boraveći u mojoj glavi, kao da je sve moje misli i osjećaje ovom pjesmom pretvorio u riječi samo za tebe.
Show me how you do that trick
The one that makes me scream" he said
"The one that makes me laugh" he said
And threw her arms around my neck
"Show me how you do it
And I promise you I promise that
I'll run away with you
I'll run away with you"
Spinning on that dizzy edge
I kissed his face and kissed hisr head
And dreamed of all the different ways I had
To make her glow
"Why are you so far away?" he said
"Why won't you ever know that I'm in love with you
That I'm in love with you"

You
Soft and only
You
Lost and lonely
You
Strange as angels
Dancing in the deepest oceans
Twisting in the water
You're just like a dream

Daylight licked me into shape
I must have been asleep for days
And moving lips to breathe his name
I opened up my eyes
And found myself alone alone
Alone above a raging sea
That stole the only boy I loved
And drowned her deep inside of me

You
Soft and only
You
Lost and lonely
You
Just like heaven»

* preporučena glazba uz post: Katie Melua - Nine million bicycles




Danas sam prvi puta čuo ovu pjesmu i definitivno se zaljubio u nju.

Katie Melua - Nine Million Bicycles

There are nine million bicycles in Beijing.
That's a fact,
It's a thing we can't deny,
Like the fact that I will love you 'till I die.

We are twelve billion light years from the edge.
That's a guess,
No one can ever say it's true,
But I know that I will always be with you.

I'm warmed by the fire of your love every day.
So don't call me a liar,
Just believe everything that I say...

There are six billion people in the world.
More or less,
And it makes me feel quite small,
But you're the one I love the most of all.

We're high on a wire with the world in our sight,
And I'll never tire,
Of the love that you give me every night.

There are nine million bicycles in Beijing.
That's a fact,
It's a thing we can't deny,
Like that fact that I will love you 'till I die.
And there are nine million bicycles in Beijing,
And I know that I will love you 'till I die.

update: Katie Melua - kratki info



Rođena 1984. u Gruziji i s 8 godina dolazi u Belfast.
Prvjenac Call off the search izdan u studenom 2003 je u siječnju 2004. na engleskoj official album chart ljestvici na prvom mjestu zamjenio najprije pjevačicu Dido a onda kasnije i Norah Jones. U tom razdoblju album se prodao u 1.5 milijuna primjeraka i 5 puta dobio platinasti status, kasnije prema meni dostupnim informacijama prodaja albuma je prešla 3 milijuna primjeraka.
Kao najprodavaniju novu pjevačicu u Britaniji u 2004, pitali su je kako bi izgledao njezin idealni bend. Izabrala je Johna Frusciantea iz Red Hot Chili Peppersa na gitari, Evu Cassidy kao pjevačicu i Leonarda Cohena kao tekstopisca.
Ono što je Norah Jones u Americi to je Katie u Britaniji
26. rujna 2005. izdaje drugi album Piece By Piece na kojem se nalazi i pjesma Nine Million Bicycles koja je izdana i kao prvi singl.
Na albumu se nalazi i prepjev i to jako, jako dobar, jedne od meni najdražih pjesama Just like heaven (The Cure) koja snimljena za DreamWorks-ov film Just like heaven (romantična priča Marka Watersa s Reese Whiterspoon u glavnoj ulozi o ljubavi muškarca i duha mrtve žene) koji u evropska kina dolazi u studenom.

photo by Roberto Carnevali

Kapi kiše su se razbijale o prednje vjetrobransko staklo, stvarajući nepravilne vodene kružnice koje su iskrivljavale pogled na polupraznu, uličnim svjetiljkama djelomično žuto obojanu ulicu. Poluotvoreni prozor unosio je miris kiše pomješan s mirisom asfalta. Volim taj miris, volim sjaj mokrog, kišom okupanog asfalta. Volim asfalt, rodio sam se na njemu, poljubio prvu curu i zapalio prvu cigaretu s njim pod nogama. Pušim i sada. Puštam da mi neuvučeni dim izlazi kroz usta i onda ga uvlačim duboko u sebe kroz nos. Volim pušiti. Pogledom pretražujem ulicu, ne tražim ništa, samo gledam. Miran sam. Telefon je ugašen i ne postojim za nikoga. Nema me.
Ona. Negdje je na putu, putu koji će ju dovesti u istu ovu ulicu. Ostaviti će svoj automobil negdje dalje, skrivena kišobranom brzim koracima naći će put do mene, otvoriti vrata, sjesti na sjedalo do moga, s pokojom kapljicom kiše na obrazu poljubiti me, reći 'volim te’, reći 'vozi’.
Nije bitno gdje i nije bitno što će poslije biti. Ona i ja skupa. Sami....

Puštam još jednom Radiohead i Creep da ju zajedno dočekamo.




* preporučena glazba uz post: Radiohead - Creep

Možda bi danas htijeli zapaliti svijeću, možete to i ovako kao što sam i ja. Sve što Vam osim vaše volje treba nalazi se ovdije Light A Candle

Narvno ne zaboravite Pomoći djeci sa cerebralnom paralizom - 060 888 502