ponedjeljak, 14.11.2005.
Priča o Anđelu (Dio 38)
* preporučena glazba uz post: R.E.M. - Everybody Hurts
Te večeri, baš kada sam uživao u zadnjim zracima sunca koje su se odbijale od površinu mora bojajući ga predivnim bojama, udobno zavaljen u skupocjeni bambusov naslonjač, kakvog si je samo bogati Jaques mogao priuštiti, s čašom crvenog vina u jednoj i slatkastoj mirisnoj cigari s okusom trešnje u drugoj ruci, dok je ona raščešljavala mokru kosu nakon zajedničkog tuširanja, poluzatvorenih očiju snivao sam o bliskoj budućnosti o tijelu moga Anđela pored mene, o njenoj kosi na mom ramenu, o njenoj ruci u mojoj, o njenom obrazu naslonjenom na moj, o njenom dahu koji me škakljika po vratu, o napokon prvoj noći sa njom.
Sanjarenje je prekinula zvonjava telefona, njenog, jer moj je odavno bio isključen jer nisam imao potrebu nikome se javljati i za nikoga biti dostupan. Poznavao sam dobro taj zvuk zvona, jer i sam sam imao isti takav telefon, jer sam u svojoj glavi imao neku možda malo čudnu filozofiju koja se sastojala u tome da imam što više istih stvari kao što ih ona ima, pa da i na taj način budem bliže njoj, kada već ne možemo imati zajedničke stvari onda neka barem budu iste. Možda malo glupo ali na mene je djelovalo jer svaki puta kada sam imao svoj telefon u ruci znao sam da i ona svojim divnim prstima dira baš takav isti i bilo mi je lijepo.
Javila se, razgovarala na francuskom, nisam razumio baš sve, ali sam prepoznao da je više od nekoliko puta vidno uzbuđena ponovila riječ ‘nemoguće’. Ustao sam sada i ja pomalo nervozan jer nisam zano o čemu se radi, pokušao sam joj prići bliže, ali mi je pokretima ruke pokazivala da ne prilazim i da mirujem.
Prekinula je vezu i sa suzama u očima glasno opsovala, zagrlio sam ju i stisnuo uz sebe još uvjek ne znajući što je uzrok suza i psovki. Nakon nekoliko puta kroz suze izgovorenih ‘nije fer’ objasnila mi je da muž, onaj veliki kao tvrđava i sin imaju problema s ulaskom u Francusku, jer su Francuzi našli da nešto nije u redu s putovnicom od maloga i ne puštaju ih da napuste aerodrom, te da će se njih dvojica prvim letom vratiti kući.
Počela je pakovati svoje stvari, a ja sam stajao ne znajući što da radim, neznajući što da kažem. Znao sam da nema načina da ju ubjedim da prespava ovdje, znao sam da bi u takvim okolnostima i ta zajednička noć bila sve drugo osim onoga što bi oboje željeli. Pogledom sam po kući tražio njene stvari koje možda slučajno ona nije vidjela. U stomaku su mi se zakotrljale olovne kuglice i ukopale me na mjestu. Nisam više vidio ni posljednje zrake sunca koje su bojale kuću nekom posebnom, toplom svjetlošću. Mrzio sam telefon, mrzio sam Francusku, mrzio sam trenutak stvarnosti koji se nezvan morao baš sada pojaviti i prekinuti ostvarenje dugo sanjanog sna. Šutio sam.
Odvezao sam ju do grada. Putem me je neprestano kroz suze molila da ju razumijem i da se ne ljutim, jer ako išta na svijetu želi, želi biti samnom, ali sada u ovakvoj situaciji kada zna da će on sutra biti tu jednostavno to ne može. Ne može biti samnom i znati da će sutra naveče sjediti s njim za istim stolom.
Razumio sam ju, molio ja nju da ne plače, govoreći da nije ovo zadnji dan svijeta, da će sasvim sigurno biti još puno prilika, da će joj sasvim sigurno i dosaditi lijeganje u krevet samnom i da ćemo se sasvim sigurno jednog dana za nekih oohoho godina, godina zajedničkog života, kada budemo svaki u svoju čašu, na svojoj strani kreveta spremali zube pred spavanje, glasno bezubi smijati ovome.
Uspio sam ju nasmijati, poljubila me, rekla ‘Volim te’ i izašla u noć.
nastavlja se ....