Svira: Mike Oldfield - To Be Free (Pumpin Dolls Radio Friendly Edit)

Skoro je sam kraj godine i ovo je kraj nekog mog prelistavanja i ponovnog objavljivanja nekih meni dragih pričica ranije napisanih na ovome blogu, ovaj put je to priča o mačku Fabijanu, prva moja priča koja je objavljena i na papiru u Hrvatskoj u zbirci EKRAN priče 03.

Fabijan
(prvi puta na blogu objavljeno 22.03.2005.)

Jutro. Vruće je, jedan od onih dana kada je naš vjetar zaboravio doći, kada je zaigran puhanjem preko planinskih proplanaka i igranjem lovice (ili školice, možda i vjetrovi igraju neku svoju igricu) sa braćom vjetrovima ostao negdje daleko u zemlji vjetrova i zaboravio na nas okružene asfaltom i betonom. Celzijus se već rano popeo do četrdesetog kata i nije ničim pokazivao da se namjerava spustiti ni mrvu niže. Ulice obljepljene suncem žarile su i nisu pružale nimalo prijatnu sredinu za boravak.

Naš ljubimac, mačak lutalica, koji se usput baš i nebi mogao nazvati lutalicom, jer je nas koji su brinuli o njemu da slučajno ne ostane gladan ili žedan bilo dovoljno za njegovih devet života, umjesto veselog trčanja i svoje omiljene igrice guranja prazne limenke po ulici, izabrao je hladovinu koja se napravila ispod kamiona koji je izgleda zalutao u našu ulicu i koji je izgleda odlučio da mu se po ovoj vrućini nigdje ne vozi. Naš mačak je ime dobio po nogometnom golmanu Fabijanu Barthezu, jer u trentku dok smo mu birali imena, jer nemože naš mačak biti bez imena, i dok su prštali razno razni prijedlozi, netko je reko da bi ga mogli zvati Barthez. No kako je ime Barthez bilo zauzeto, za našeg ne baš previše obljubljenog lokalnog bogataša, uvjek okruženog zgodnim mladim ženama, koje su se po našem skromnom mišljenju prije lijepile za bijelom kožom obložena sjedala njegovog BMW kabrioleta nego za njegovu uvjek oznojenu ćelavu glavu i podbradak ravnomjerno raspoređen u tri sloja, mačak je postao Fabijan.

Fabijan se u hladovini pod kamionom rastegnuo koliko je mogao raširivši noge kao da pokušava uhvatiti mrvice vjetra koji bi se bar na trenutak zapleo među njegovo narančastosmeđe krzno i učinio mu ovaj dan bar mrvicu podnošljivijm. Tko zna možda je u tom trenutku mislio kako su ljudi čudni i kako vole uvjek pronalaziti krive razloge zašto netko nešto ima ili nema. Možda mu je bilo žao što što ovi, ipak dobri ljudi koji brinu o njemu da ne bude gladan ni žedan i koji usput nemaju kabriolete sa kožnim sjedalima, misle da njegov imenjak, ćelavi i debeli Barthez ima uspjeha kod žena samo zbog svog debelog novčanika. Možda je mislio da griješe, jer možda su Bartheza žene volile i zbog nekih drugih razloga. Fabijanu nikada nije bilo jasno što muškarci vide u ženama, a bogme ni što žene vide u krivim i dlakvaim nogama muškaraca, jer Fabijan je ipak njabolje poznavao noge i s njima se najčešće sretao.

Možda Fabijan nije o ničemu razmišljao, nego jednostavno ležao, hvatao zrak, a možda je i spavao i sanjao o onoj maloj sijamskoj maci, za koju mu se činilo da mu se uvjek nasmješi kada on prođe ipod njenog balkona i kada svoju praznu limenku zakotura najbolje što zna.


*svira: T.B.F. - Alles Gut

Evo nastavljam sa svojevrsnim izborom, ovaj puta je to je moja najstarija pričica ili dio priče, a da ne bude sve samo ponavljanje ovaj put je pjesma koja prati pričicu (jer se stvarno ne sjećam što je prilikom prvog objavljivanja sviralo uz nju) nova, doduše Echo & The Bunnymen ste mogli čuti ovdje ali ne i ovu pjesmu.

Jahači valova (prvi puta na blogu objavljeno 06.03.2005.)

Jahač valova kroti valove i prkosi vjetru, pomiruje dvije nepomirljive stvari, snagu vala koji ga želi povući i zatrpati i svoju volju i želju da daskom reže taj val stvarajući u sebi osjećaj pobjede, zadovoljstva. Naravno da to iziskuje ogromne napore, gibanja, puno plesa na ivici, plesa koji izaziva napetost, bol, istodobno želju za odustajanjem i želju za nastavkom, i nije onda čudno sto istodobno proklinje trenutak kada je zajahao val i što istodobno uživa u ljepoti jahanja vala, što uživa u svim onim kapljicama vode što ga šibaju po licu nanoseći ne malu bol, što ne osjeća da noge trpe udare divlje vode ispod njega.

I ako odustane, i ako ga val poklopi, i ako ga odnese nekuda kuda nije htio, odnio ga je i potopio ne zbog toga što nije više mogao izdržati napore, nego zato što je u tom trenutku izgubio vjeru, vjeru da može jahati taj divlji i nepredvidljivi val, da ga može načiniti onakvim kakav njemu odgovara, da može od njega napraviti poslušnog slugu, da može svoje noge, svoje tijelo učiniti dovoljno gipkim i pokretnim za to.

Onoga trenutka kada u svojim mislima ne vidi više pješčani žal koji će daskom lagano dotaknuti i na mokrom pijesku ostaviti trag, trag koji će istodobno biti nagrada za trud, trag koji će istodobno biti i poziv za novi izazov, trag koji će istodobno biti i potvrda da nije bilo uzalud, kada to ne vidi onda pada, onda ga val nosi, val postaje gospodar, lomi ga, podčinjava ga. Sva bol koja je do tada bila skrivena i koja se nije osjetila uslijed vizije konačnog cilja vraća se i boli, boli puno jače nego u trenutku nastanka.

I mi smo poput jahača na valu koji je, ne znam čim, možda jakim suncem, možda slanom vodom, možda naletom vjetra, na trenutak oslijepimo, izgubimo cilj, izgubimo nadu, izgubimo vjeru. Padamo... dižemo se...

Neki pokušavaju ponovo, neki odustaju...


*svira: Echo & The Bunnymen - Ocean Rain (1984)

Kraj je godine, podvlače se crte, zbraja se, razmišlja o tome koliko je godina bila dobra, koliko smo onoga zamišljenog ostvarili. Ponekad mislimo i kako je ipak moglo biti bolje, jer ipak smo samo ljudi koje je neko naučio, ili nam je to Bogom dano, da budemo i malo nezadovoljni. Preskočeno i neostvareno pakujemo u želje za slijedeću godinu i tako iz godine u godinu. Valjda tako mora.

Tako i ja pomalo okružujem, zaokružujem, promatram, razmišljam. Gledam ovaj svoj blog, nastao doduše dosta ranije, ali zaživio i prva slova dobio ove godine. Dosta slova sam napisao, dosta slova je netko pročitao, tisuće i tisuće komentara, priznajem i iznenađen i moram reći ponosan sam.

Kako je ovo blog na kojemu stalno uz slova koja pišem sviraju i meni neke drage pjesme ovo malo vremena do kraja godine iskoristiti ću za svojevrsni best of meni dragih pričica i pjesama.

Za početak je to mala pričica (tek kasnije, puno kasnije sam primijetio da je to ustvari priča od jedne rečenice) na osnovu koje su nastali svi kasniji nastavci priče o Anđelu. Priča je dosta stara i to je ustvari moja prva priča koja je igdje objavljena i to 2002. godine među najljepšim ostvarenjima sa prvog konkursa za najkraću kratku priču u organizaciji izdavačke kuće Alma iz Beograda i gdje sam ja sa svojom pričicom bio jedini objavljeni autor iz Hrvatske. Otkud ja tamo? Kako u životu svakoga muškarca važnu i to poprilično važnu, ako ne i najvažniju ulogu imaju žene, tako je i kod mene. Jedna od tih žena, jedna od mojih prijateljica, koja igrom slučaja živi u Beogradu i igrom slučaja pisanje i slova su joj profesija, igrom slučaja je pročitala neke moje papiriće i 'natjerala' me je da pošaljem neke od tih svojih pričica tamo.

Evo sada i ovdje, opet i ponovo te pričice uz jednu od meni najdražih pjesama.

Sladoled (prvi puta na blogu objavljeno 09.03.2005)

Sjedeći i kao čitajući novine, pogledao sam u nebo i sretno zaključio da će sutra biti lijep dan i kao čitajući novine pogledao sam prekoputa i opet sretno zaključio da će i ona opet biti tu i da će opet pod svojim malim suncobranom prodavati sladoled i da ću opet uživati gledajući je i da ću opet otići i kupiti si jedan 'njen' sladoled i da ću joj opet ponoviti kako mi je kombinacija vanilije i čokolade najbolja i da ću opet vidjeti njen smiješak i da ću pokušati objasniti kako mi je njen sladoled poseban užitak i da ću opet ostati bez riječi i da je opet neću upitati što radi navečer i da ću se poslije tući po glavi zbog toga i da ću opet kupovati novine i da ću opet kao čitajući ih gledati u nebo i da ću opet umjesto slova vidjeti samo njen smiješak i da ću opet otići i kupiti si jedan sladoled.....


Svira: Andreas Johnoson - Glorious

Bacio sam još jedan pogled na kuću koju sam napuštao. Sve je bilo na svome mjestu. Malo sam zastao, nakrivio glavu, zadovoljno gledao svježe oličene zidove, majstorski sam to napravio, ni profesionalac se ne bi postidio. Naravno dio zasluga za dobro obavljeni posao pripada i Norvežaninu, koji je svoje višegodišnje iskustvo u radu sa raznim bojama i raznim zidovima, pretočio u izbor boje s kojom ću najlakše raditi. Ani će se svidjeti, to sam znao, jer još radeći u tenis klubu sam primijetio da voli kombinaciju bijele i svjetlo zelene boje, koja je njeno vitko tijelo činila još lepršavijim. Baš tako sada i kuća djeluje, nekako prozračno i svježe, okružena šumarkom s jedne, te pijeskom i morem s druge strane. Baš sam bio zadovoljan učinjenim.

Sjeo sam u auto, veliki žuti, upalio ga, poslušao motor i kao netko tko se baš ne razumije u zvukove motora, značajno namignuo pogledavši u retrovizor i rekao sam sebi: 'to je to'. Ubacio sam CD. Oasis. Dobio sam ga od Nje. Sjećam se jedno jutro smo pod suncobranom njenog kioska u kojem je prodavala sladoled, pijuckali kavu i pričali o glazbi. Spomenula je Oasis, priznao sam da ih baš nisam puno slušao. Rekla je da griješim, a ja sam samo slegnuo ramenima. Slijedećeg dana mi je donijela CD. Nakon toga dana puno, puno, puno puta sam ih zavrtio i zavolio, da li zbog nje ili zbog njih samih, ne znam, ali znam da svaki puta kada ih čujem nešto unutar mene se počne događati, čudna neka strujanja, izrazito prijatna, praćena toplinom i njenom slikom u mislima, osmijehom i zrakama sunca upletenim u kosi.

Vozio sam polako prema gradu, ne žureći. Nitko me nije nigdje čekao. Smračilo se. Ulice su bile poluprazne, dovoljno kasno da odlazak s plaže, dovoljno rano za odlazak u noć i provod. Nisam skrenuo prema svom restorančiću nego sam nastavio voziti prema dijelu grada gdje su bile obiteljske kuće, znao sam da tamo stanuje. Široke ulice i velika dvorišta, kuće sve slične jedna drugoj. Vidio sam u daljini crveni kombi parkiran ispred jedne, srce mi je brže zakucalo. Usporio sam, približavao se lagano. Osvijetljen prozor, nikoga nisam vidio, samo se ljuljačka ispred kuće njihala prazna kao da je neko netom sišao sa nje. Poželio sam biti unutra. Gledati ju, pričati sa njom, ljubiti ju, leći pored nje, ugasiti svjetlo, milovati joj kosu i šaputati na uho riječi ljubavi dok ne zaspe. Da, poželio sam…..

Netko veliki je tada izašao iz kuće i glasno mahao rukama nekome u dvorištu koje nisam vidio. Stisnuo sam gas, motor je jače zabrujao i nestao sam u noći tražeći put ka svome restoranu.

nastavlja se….


* preporučena glazba uz post : Oasis - Don't Look Back In Anger

neznam zašto, nisam nikada bio neki velik fan, zahvaljući ujacima vrlo rano, dosta prije nego moji vršnjaci sam preslušao veliku većinu pjesama koju je napisao s jednim, meni malo manje kul tipom, možda sam tek puno kasnije neke od njih i skužio, možda ću još neke kada mi dođe vrijeme

sjećam se bio sam osmi razred, došao sam kući poslije škole, onda su bila samo dva programa na televiziji a u kući samo jedan tv i gledao se dnevnik, a na dnevniku su javili da ga je ubio neki tip ispred kuće dok mu je davao autogram, ne sjećam se baš detalja jer mi tada nisu baš toliko bili važni, važnija mi je bila marija iz 7.b, te večeri sam joj prvi puta u mraku kina zavukao ruku ispod majce i dodirnuo njenu kožu, osjetio njenu dojku u svome dlanu, bradavicu pod prstima, nije dugo trajalo, mislio sam da ne može biti ništa ljepše na svijetu.... zar je već 25 godina prošlo .....

Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today...

Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace...

You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one

Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...

u spomen na John Lennona (9. listopada 1940. - 8. prosinca 1980.)



* preporučena glazba uz post: John Lennon - Imagine

Probudila me zima. Još uvijek sam sjedio u udobnom Jaquesovom naslonjaču na jučer svježe obojanoj terasi. Prazne boce Guinnessa u nekom redu, kakav samo odložene stvari bez nekog posebnog reda imaju, stajale su razbacane oko mene. Nikakva korist od njih i da su složene, popijeno pivo nakon završenog posla možda je i imalo kakvu svrhu, možda kao nagrada samom sebi za dobro obavljeno bojanje, možda kao upotpunjenje užitka slušanja glazbe i gledanja u mirno more u koje se utapa zalazeće sunce.

Možda, ne baš malo, lažem sebi, obzirom na količinu praznih staklenki oko mene ili sam se nagrađivao kao da sam obojio u najmanju ruku čitavo turističko naselje drvenih bungalova, ili mi za upotpunjenje užitka treba zaista mnogo ili sam ipak što je možda najbliže istini, gutao ogromne količine piva ne bi li zamaglio razmišljanja, ne bi li tijek misli koji je kolao mojom glavom ipak alkoholom potaknut, potekao u nekom drugom smjeru, umjesto neprestanog vrćenja u krug i razmišljanja o lošoj sreći, prstu sudbine koji ti najprije nešto tako fino da, pa onda ti beskrajno uživaš u danome, a onda odjednom isti taj prst napravi neki čudan pokret i odjednom sve to u čemu si uživao u trenu nestane i ostanu samo misli u glavi koje pitaju zar to stvarno mora tako biti.

Kako ništa što se događa u životu nije beskorisno i kako ipak sve ima svoj nekakav smisao, tako je valjda i protekla noć imala zadaću da me nauči kako se pivom ne uređuje tijek misli i da opijanje, baš i kao sva druga djelovanja na misli koja dolaze izvana mogu imati samo ograničena kratkoročna djelovanja koja jednakom brzinom kojom kao sređuju košmar u glavi, vrlo brzo hlape ostavljajući zbrku još veću od one koja je postojala prije njihovog djelovanja. Očito sam imao problema sa savladavanjem te lekcije jer nije ovo prvi puta da ponovo učim ono što sam već odavno trebao znati.

Da apsolutno ne postoji i da baš u svemu, kako dobrom, tako i u lošemu uvijek postoji i ona totalna suprotnost, koju smo skloni kada uživamo u dobrom, potpuno zanemariti i praviti se da ne postoji, a za koju se kao slamčicu spasa hvatamo svim mogućim načinima kojima smo se sposobni uhvatiti kada i nije baš sve onako kako želimo, dokazivalo mi je ovo jutro, jer da nisam sinoć zaspao s bocom u ruci u Jaquesovom naslonjaču na terasi pored mora, ne bi me probudila ranojutarnja svježina i ostao bih uskraćen za predivan događaj svjedočenja buđenju novog dana.


Barke na bonaci, ulje na platnu (2001)

Pogledao sam prema moru. Njegova mirna površina osvijetljena prvom svjetlošću koju nam sunce, skriveno negdje, nama nevidljivo, šalje nepojavljujući se još na nebu. Šalje nam novi dan, novo svjetlo, novu priliku da sve oko sebe i u sebi pogledamo bolje, jasnije.
Rađanje novoga dana i tišinu čini tišom, nastaju trenuci kada ionako tihi zvuci noći postaju još tiši, kada osim vlastitog daha ne postoje drugi zvuci. Slušam se kako dišem, svjestan svog postojanja udišem duboko jutarnju svježinu, udišem duboko novi dan, svjestan da snovi ne prestaju na svjetlu, udišem duboko svjestan radosti i prilika koju novi dan nudi.

Nastavlja se…..

* Autor slike korištene u postu je Tino Jurjević, mladi slikar s Korčule, slika je ovdje objavljenja bez njegovog znanja, pa ukoliko to autoru zasmeta ja sam spreman istu odmah ukloniti

* preporučena glazba uz post: Midge Ure - Breathe (1996)