Bacio sam još jedan pogled na kuću koju sam napuštao. Sve je bilo na svome mjestu. Malo sam zastao, nakrivio glavu, zadovoljno gledao svježe oličene zidove, majstorski sam to napravio, ni profesionalac se ne bi postidio. Naravno dio zasluga za dobro obavljeni posao pripada i Norvežaninu, koji je svoje višegodišnje iskustvo u radu sa raznim bojama i raznim zidovima, pretočio u izbor boje s kojom ću najlakše raditi. Ani će se svidjeti, to sam znao, jer još radeći u tenis klubu sam primijetio da voli kombinaciju bijele i svjetlo zelene boje, koja je njeno vitko tijelo činila još lepršavijim. Baš tako sada i kuća djeluje, nekako prozračno i svježe, okružena šumarkom s jedne, te pijeskom i morem s druge strane. Baš sam bio zadovoljan učinjenim.

Sjeo sam u auto, veliki žuti, upalio ga, poslušao motor i kao netko tko se baš ne razumije u zvukove motora, značajno namignuo pogledavši u retrovizor i rekao sam sebi: 'to je to'. Ubacio sam CD. Oasis. Dobio sam ga od Nje. Sjećam se jedno jutro smo pod suncobranom njenog kioska u kojem je prodavala sladoled, pijuckali kavu i pričali o glazbi. Spomenula je Oasis, priznao sam da ih baš nisam puno slušao. Rekla je da griješim, a ja sam samo slegnuo ramenima. Slijedećeg dana mi je donijela CD. Nakon toga dana puno, puno, puno puta sam ih zavrtio i zavolio, da li zbog nje ili zbog njih samih, ne znam, ali znam da svaki puta kada ih čujem nešto unutar mene se počne događati, čudna neka strujanja, izrazito prijatna, praćena toplinom i njenom slikom u mislima, osmijehom i zrakama sunca upletenim u kosi.

Vozio sam polako prema gradu, ne žureći. Nitko me nije nigdje čekao. Smračilo se. Ulice su bile poluprazne, dovoljno kasno da odlazak s plaže, dovoljno rano za odlazak u noć i provod. Nisam skrenuo prema svom restorančiću nego sam nastavio voziti prema dijelu grada gdje su bile obiteljske kuće, znao sam da tamo stanuje. Široke ulice i velika dvorišta, kuće sve slične jedna drugoj. Vidio sam u daljini crveni kombi parkiran ispred jedne, srce mi je brže zakucalo. Usporio sam, približavao se lagano. Osvijetljen prozor, nikoga nisam vidio, samo se ljuljačka ispred kuće njihala prazna kao da je neko netom sišao sa nje. Poželio sam biti unutra. Gledati ju, pričati sa njom, ljubiti ju, leći pored nje, ugasiti svjetlo, milovati joj kosu i šaputati na uho riječi ljubavi dok ne zaspe. Da, poželio sam…..

Netko veliki je tada izašao iz kuće i glasno mahao rukama nekome u dvorištu koje nisam vidio. Stisnuo sam gas, motor je jače zabrujao i nestao sam u noći tražeći put ka svome restoranu.

nastavlja se….


* preporučena glazba uz post : Oasis - Don't Look Back In Anger