petak, 09.12.2005.
Priča o Anđelu (Dio 43)
I believe in happiness
I believe in love
I believe she fell to earth ...
Pjevušio sam. Među Jaquesovim cedeovima naišao sam na meni omiljene James, tko bi rekao da ih sluša, ne izgelda mi tako. Ustvari meljem gluposti, kao da znam kako izgleda neko tko sluša James, ustvari ne znam nikoga tko ih sluša osim mene.
Ranojutarnje buđenje, pospremanje kuće i pakovanje stvari za povratak u grad mi je ubacilo u glavu jednu ideju. Ideje su obično takve dođu nezvane i uglavnom kada ne trebaju i u nekim čudnim okolnostima.
Gledajući ostatke boje kojom sam bojao kuću i sjetio sam se riječi Norvežanina, jedinog živućeg slikara kojeg znam koji je često govorio da slikar može biti svako pod uvjetom da osjeća ono što slika. Nisam to možda najbolje kužio ali sam našao jedan karton, sjeo među boje, zamočio kist, zatvorio oči, zamislio nju, razmazivao boje i dalje pjevušio ...
Meteors may strike the earth
Nations live and die
I'm the boy who got the girl
And now we're gonna fly....
Odmaknuo sam se malo, pogledao, neke stvari sam malo fulao ali sam svejedno ubacio taj komad kartona u auto i tko zna možda joj jednom pokažem. Znam reći će da ne liči na nju. Znam, reći ću, ali sam bar uživao...
'Cos when I hold her in my arms
I feel like Fred Astaire
I'm gonna hold her in my arms
Just like Fred Astaire
I'm gonna hold her in these charms
Like Fred Astaire
(My goodness, the water's rising)
Like Fred Astaire
(My goodness, the water's rising)
Like Fred Astaire
nastavlja se...
* preporučena glazba uz post: James - Just Like Fred Astaire