Probudila me zima. Još uvijek sam sjedio u udobnom Jaquesovom naslonjaču na jučer svježe obojanoj terasi. Prazne boce Guinnessa u nekom redu, kakav samo odložene stvari bez nekog posebnog reda imaju, stajale su razbacane oko mene. Nikakva korist od njih i da su složene, popijeno pivo nakon završenog posla možda je i imalo kakvu svrhu, možda kao nagrada samom sebi za dobro obavljeno bojanje, možda kao upotpunjenje užitka slušanja glazbe i gledanja u mirno more u koje se utapa zalazeće sunce.

Možda, ne baš malo, lažem sebi, obzirom na količinu praznih staklenki oko mene ili sam se nagrađivao kao da sam obojio u najmanju ruku čitavo turističko naselje drvenih bungalova, ili mi za upotpunjenje užitka treba zaista mnogo ili sam ipak što je možda najbliže istini, gutao ogromne količine piva ne bi li zamaglio razmišljanja, ne bi li tijek misli koji je kolao mojom glavom ipak alkoholom potaknut, potekao u nekom drugom smjeru, umjesto neprestanog vrćenja u krug i razmišljanja o lošoj sreći, prstu sudbine koji ti najprije nešto tako fino da, pa onda ti beskrajno uživaš u danome, a onda odjednom isti taj prst napravi neki čudan pokret i odjednom sve to u čemu si uživao u trenu nestane i ostanu samo misli u glavi koje pitaju zar to stvarno mora tako biti.

Kako ništa što se događa u životu nije beskorisno i kako ipak sve ima svoj nekakav smisao, tako je valjda i protekla noć imala zadaću da me nauči kako se pivom ne uređuje tijek misli i da opijanje, baš i kao sva druga djelovanja na misli koja dolaze izvana mogu imati samo ograničena kratkoročna djelovanja koja jednakom brzinom kojom kao sređuju košmar u glavi, vrlo brzo hlape ostavljajući zbrku još veću od one koja je postojala prije njihovog djelovanja. Očito sam imao problema sa savladavanjem te lekcije jer nije ovo prvi puta da ponovo učim ono što sam već odavno trebao znati.

Da apsolutno ne postoji i da baš u svemu, kako dobrom, tako i u lošemu uvijek postoji i ona totalna suprotnost, koju smo skloni kada uživamo u dobrom, potpuno zanemariti i praviti se da ne postoji, a za koju se kao slamčicu spasa hvatamo svim mogućim načinima kojima smo se sposobni uhvatiti kada i nije baš sve onako kako želimo, dokazivalo mi je ovo jutro, jer da nisam sinoć zaspao s bocom u ruci u Jaquesovom naslonjaču na terasi pored mora, ne bi me probudila ranojutarnja svježina i ostao bih uskraćen za predivan događaj svjedočenja buđenju novog dana.


Barke na bonaci, ulje na platnu (2001)

Pogledao sam prema moru. Njegova mirna površina osvijetljena prvom svjetlošću koju nam sunce, skriveno negdje, nama nevidljivo, šalje nepojavljujući se još na nebu. Šalje nam novi dan, novo svjetlo, novu priliku da sve oko sebe i u sebi pogledamo bolje, jasnije.
Rađanje novoga dana i tišinu čini tišom, nastaju trenuci kada ionako tihi zvuci noći postaju još tiši, kada osim vlastitog daha ne postoje drugi zvuci. Slušam se kako dišem, svjestan svog postojanja udišem duboko jutarnju svježinu, udišem duboko novi dan, svjestan da snovi ne prestaju na svjetlu, udišem duboko svjestan radosti i prilika koju novi dan nudi.

Nastavlja se…..

* Autor slike korištene u postu je Tino Jurjević, mladi slikar s Korčule, slika je ovdje objavljenja bez njegovog znanja, pa ukoliko to autoru zasmeta ja sam spreman istu odmah ukloniti

* preporučena glazba uz post: Midge Ure - Breathe (1996)