* za one koji su preskočili dio prvi evo linka

Bilo je već previše kasno za još jedan pokušaj savladavanja Zoltar Mallet-Lilaca, ne volim kada u borbu moram ući opterećen njenim vremenskim trajanjem.

Vremenska limitiranost nije ono što me oduševljava, prije bi rekao da me guši i sputava, jer velike trepćuće brojke koje neumitno odbrojavaju i pokazuju kako je vremena sve manje, u glavu htjeli mi to ili ne, uvlače još jednu dodatnu misao, misao koja ničemu ne pomaže, misao koja u konačnici potpuno okupira tvoj um, misao koja ti oduzme svo vrijeme jer jednostavno počneš misliti samo u tome koliko ti vremena ostaje.

Opterećenost vremenom ubija draž, u svemu, jednako u pokušaju savladavanja Zoltar Mallet-Lilaca, kao i u slučaju kada nečiji topao krevet, ma kako bilo lijepo i zanimljivo u njemu, moraš napustiti do četiri popodne jer eto igrom slučaja baš nešto iza četiri, jedan od vlasnika tog kreveta ima namjeru doći kući, pa eto nije baš najzgodnije da te nađe u svom krevetu, ma koliko zgodno ga ti dijelio sa drugim vlasnikom, koji je osim toga i vlasnica prekrasnog para nogu čiju unutrašnju stranu, onu sklonu međusobnom doticanju imaš neopisivo veliku želju istraživati razmicanjem, milovanjem, sve dok ih ima, sve dok ne postaju nešto drugo, nešto puno toplije, nešto puno mekše, nešto puno slađe…

Večeras nema ništa od vremenski neopterećenog doticanja, razmicanja, milovanja, jer je vlasnica prekrasnog para dugih nogu odlučila da će svoje noge radije ove večeri križati pod stolom nekog tamo Patrika, nego ih širiti i otvarati se pod mojim poljubcima i milovanjima.

Ništa. Niti jedno vino se nije prehladilo u frižideru, pa neće ni ovo koje sam pripremio za večeras, zaleđene kozice (kada živiš preko sedam brda daleko od mora i ne mogu biti drugačije do zaleđene) će ostati i dalje zaleđene, mala večerica koju sam želio pripremiti samo za nas dvoje i dalje će ostati samo želja, planirana, neostvarena, do neke druge prilike.

Srećom naučio sam se da nije u životu uvijek onako kako baš to ja hoću, pa me situacije u kojima se događa da je suprotno od onoga što ja želim ili očekujem baš previše ne ubacuju u fazu2 , fazu kada se upravo zbog toga što se eto nešto nije dogodilo baš onako kako si ti naumio i planirao, počinješ upravo zbog toga osjećati jadno, jadnije nego što bi trebao, jer ustvari u većini takvih situacija se i nije dogodilo nešto zbog čega bi trebao biti tužan i pokunjen, nego se samo nije dogodilo ono što si ti očekivao.

U skladu sa novo nastalom situacijom laganim korakom koji ostavlja dovoljno vremena za razmišljanje krećem ka ormaru u kome se nalaze košulje. Otvaram ga. Gledam ih. Žute, plave (lane jako «IN»), čitava kolekcija mojih teksas košulja različitih nijansi «blue jeansa», kako bi uvijek bile u skladu sa trapericama i njihovoj trenutnoj boji i naravno zelena, iako je jedne sasvim fine pastelno zelene boje u mojim očima se zeleni kao komad najradioaktivnijeg materijala sa kriptonita.

Sjedam. Razmišljam. Razmišljam koliko je meni ustvari sasvim svejedno koju ću košulju imati na sebi, plavu, žutu, zelenu, crvenu, tako mi je svejedno. Trebam li onda namjerno birati neku drugu osim zelene, kako bi nekome dokazao da se i sam znam obući. Možda i ne trebam….

… nastavlja se ….

* na ovome blogu trenutno Vam svira Deus - Nothing Really Ends,