Update: na ovaj blog je dodan live audio stream s mog kompjutera (gore desno malo objašnjenje) , znaci da mozete slusati isto sto i ja, dodan je i blog chat, pa mozete pricajuci samnom poslusati nesto po vasoj zelji...
i da volio bi znati da li vi to čujete


Svira :Depeche Mode - Just Can't Get Enough.mp3
ili ako neko želi Depeche Mode - A Pain That Im Used To (Album:Playing The Angel




Predpost ili prethodna obavjest ili možda uvod ili možda objašnjenje ili možda ništa bitno (za one koji bi željeli čitati nastavke priče o Anđelu)

Stao sam, ne skroz, onako, pomalo, nije da me umara, nije da mi je dojadilo, pišem tu priču i dalje, ali... (ali je divna riječ kojom ponajprije pokušavamo opravdati sebe pred sobom, a možda malo i pred drugima i pojavljuje se vrlo često među ostalim našim riječima, što možda govori o tome da isto tako često imamo potrebu opravdavati svoje postupke sebi i drugima). Pišem i dalje, no ne i takvom brzinom kavu ovaj medij zahtijeva, iskreno iznenadio me interes i da budem skroz iskren nemem ništa novoga napisanog, ona razmišljanja što sam kroz nekoliko godina pretakao u slova ste pročitali u ovih nekoliko mjeseci i sada je kao i pred vama, preda mnom bijeli čisti paptir, s tom razlikom da ja priču imam u glavi i da katkada nešto i zapišem. U međuvremenu mi u glavu dođu još i neke druge stvari koje isto tako zapišem i podjelim s vama.
Da ovdje stavljam samo djelove te priče ritmom kako nastaju, zaboravili bi me, jer blog je takav medij gdje moraš biti stalno prisutan, a nisam u poziciji Depeche Mode (da oni su ustvari tema ovog posta, naslov je dobar) da ne radim godinama (u mom slučaju tjednima ili mjejsecima) ništa i onda se pojavim i svi me se sjete, nisu ni oni to uspjeli preko noći, nasvirali su se oni svega i svačega i posvakuda dok nisu došli do ovoga što sada imaju, tko zna možda ću i ja jednog dana tako, a do tada i ovdje će biti svega i svačega i odsvakuda.

Evo i posta:

Nedavno nabavih novi album Depeche Mode - Playing The Angel, ukradoh vrijeme samo za sebe, stavih svoje slušalice, uvalih se u svoju fotelju i polako se počeh prepuštati očekivanom užitku, jer Depeche Mode su mi uvjek bili onako jako dragi, možda ponajviše zbog jedna sličice iz sjećanja, a kao i većina ljudi koji su skupili nešto godina iza sebe i kojima je taj „nešto“ malo veći broj imam tendenciju vraćanja u sjećanjima i pričicama u neka davna vremana, tako da i sam sebi pomalo ponekad ličim na Uncle Alberta (Trottera naravno), ali što mogu kada se toga nakupilo dosta.

Negdje početkom osamdesetih, taman kada sam krenuo u srednju školu, trebao je svaki učenik tada izabrati si nekakvu vannastavnu kao neobaveznu, a u stvari vrlo obaveznu aktivnost. Kako je moja sportska karijera završila i prije nego je u stvari i počela, zbog želje nekakavih kvrga da rastu oko mojih zglobova, a rasle su samo dok sam trenirao i nikada prije ni poslije, izabrao sam učlanjenje u izviđače (tako su se onda zvali, a možda i danas se tako zovu). To vam je ono obuku vas u neke kvazivojne uniforme i onda vas puste u nekakvu šumu pa se vi igrate tražeći ovo ili ono, uglavnom hodate i zezate se, a poslije se dobro i zabavljate, a može te se i napiti uz logorsku vatru ako to i želite i ako niste u međuvremenu izabrali kao bolju soluciju druženje s kakvom izviđačicom kojoj bi isprva samo stavili ruku na rame uz zvuke obaveznog knock, knock, knockin' on heaven's door, a poslije ako je bilo obostrane želje onda bi negdje u mraku skriveni, prste druge ruke upošljavali otkopčavanjem dugmića njene košulje jer ni materijal ni kroj te kvaziuniforme nije dopuštao nikakvo elegantno zavlačenje ruke pod istu bez prethodnog oslobađanja dugmića. Izabrah ja tako izviđače, a tamo su neki ljudi otkrili jednu moju, kako oni rekoše nesvakidašnju i ne tako čestosrećuću osobonu. Naime ja se nisam mogao nigdje izgubiti, samo sa kartom u ruci sam bez problema pronalazio sve one točke koje smo morali naći i zbog toga su me vodili svugdje sa sobom, pa sam tako zahvaljujući tom svom talentu pronalazio razne točke u šumama po raznim djelovima ondašnje države.

Sada dolazimo do dijela u kojemu Depeche Mode imaju ulogu za pamćenje. Na jednom takvom skupu, u večernjim satima nakon odluke da mi se baš ne sjedi guzicom na tvrdoj cjepanici uz vatru, zajedno s grupom kvaziuniformiranih otišao sam u najbliži disko. Tamo sam primjetio da moja grupica nije bila jedina kvaziuniformirana, pa mi je bilo lakše jer uniforme pa makar one bile i kvaziuniforme nisam volio. U to vrijeme sam otkrivao elektronsku glazbu koja je u to vrijeme i sama sebe otkrivala i nakon bloka klasičnog disco ritma DJ si je dopustio otklon ka nečemu tada novome i ne baš uvjek i svagdje dobro prihvaćenom. Svjetla su drukčije zabljeskala i čuli su se zvuci minimalističke ali vrlo plesne Just Can't Get Enough.

Progurao sam se među one koji su DJ-ev izbor odobravali plesom i umjesto da svoje tijelo prepustim ritmu, stao sam kao ukopan. Zaljubio sam se. Prvi puta u životu. Dovoljan je bio jedan jedini pogled. Plesala je ispred mene, a ja neznam da li sam uopće disao. Da ne bude zabune, bio sam ja s curama i to dosta njih i prije tog trenutka, uvjek je bilo zanimljivo iskustvo istraživati njihova tijela, usne i tako to što već ide uz to, ali nikada u meni nije bilo ono nešto, nije bio onaj fluid koji sam tada osjetio. Prvi puta sam baš kao što i Dave Gahan u pjesmi reče otišao izvan svoje glave, sve se u meni uzbunilo i zatitralo, unutar mene kao da je svaki moj atom postao Michael Flatley i milijarde Lord of The Dance-ova je počelo svoj show, a ja samo stojim, stojim, ne trepćem i ne dišem, gledam. Ona mi se nasmije, a ja se ni nasmijati ne mogu ... I just can't get enough....

Srećom pa su žene pametnije i sposobnije od nas muških i to u dobi i dok su i jako mlade, pa me ona uzela za ruku i privukla sebi, pa sam se nakon njenog dodira kao Trnoružica nakon poljubca odkamenio i zaplesao uz nju, s njom, dodirnuo ju plešući par puta. Poželio sam da pjesma i ovaj ples nikada ne prestanu, ali kako nitko nikada nije napravio pjesmu koja vječno traje nisu je ni Depeche Mode. Stvar je završila, nasmijala mi se, okrenula i otišla par koraka dalje, zagrlila i poljubila nekog tipa, pogledala me opet i nasmješila se. Nasmješio se i ja, ona otišla a ja ostao i ostao zaljubljen još dugo, dugo ....

Dovoljan razlog za voliti Depeche Mode sve te godine od tada, jer te tri i pol minute i dan danas ubace kojeg Michael Flatley-a medju moje atome.

E da preslušao sam Playing The Angel i malo mi je previše depresivan.

Svira : David Bowie - Absolute Beginners

Sjedim onako baš zavaljen u stolicu, u čije se investiranje nekoliko tisuća kuna, ono baš onako dobro isplatilo, ako zbog ničega drugoga onda zbog onog zgloba koji omogućava lagano ljuljanje na njoj, noge na stolu, onako baš kao što je to nekada John Wayne radio, s tim da je on nije imao problema s urezivanjem tvrde ivice stola u ipak nešto mekšu kožu na nozi, nosio je čizme, a ja sam svoje zadnji puta skinuo sa nogu, zajedno sa starkama s kojima su se izmjenjivale tijekom čitave godine u kišno-suhim danima, tamo još krajem osamdesetih, kada sam bar u svojoj glavi nekako prestajao biti klinac i kao s nekakvom diplomom pred nosom počeo kao igrati ulogu ozbiljnog muškarca u plavo-svjetlo plavim košuljama svezanog svilenim kravatama i obučenog u tamna poslovna odjela.

Valjda svako mora proći tu fazu, srećom moja, u tako odjevena nije potrajala dugo, jer je bilo teško nalaziti odjela koja bi (obzirom na moju građu, koja se svijetu pokazivala s nešto kraćim, nešto jačim, ja volim reći jazavčarskim nogama, sa nešto širim ramenima, koja nikako nisu odgovarala ondašnjem JUS-u) na meni ličila pristojno, a ne kao da je svaki sako kao trofrtaljni kaputić, a ona dugmad u dvorednim kopčanjima, jer tada su samo takva odjela bila nabavljiva, sa svake strane revera po šest, kao sise u onih svinjskih polovica koje su se tada još vrlo često znale nabavljati preko sindikalnih podružnica u ono vrijeme još uvjek samoupravnih oura, soura i tko zna kako još zvanih radnih kolektiva .

Starke su se brzo vratile na noge, ali čizme ne, dugo su još stajale u ormaru, onako muljavo crveno smeđe, sve dok ih jednog kišnog četvrtka predvečer, jer petkom jutrom voze smeće, nisam zajedno sa svim onim odjelima i plavim-svjetlo plavim košuljama koje su došle kasnije, spremio u vreće i iznjeo na ulicu pa ih skupa sa starom cigankom koja je jedva hodala i tražila nešto robe za sebe i svoje, potrpao u auto i sretnu odvezao do njenog dvadesetak kilometara udaljenog, limom i vojnom ceradom napravljenog kućerka, popio kavu i rakiju i uz cigaru na maloj tronožnoj stolici gledao reviju mojih odjela i košulja na mnogobrojnim stanovnicima tog kućerka.

Ovako zavaljenom u stolici, s nogama na stolu, falile su mi sada, jer se rub stola opasno urezivao u kožu, no nije mi se puno micalo, jer iako je bolilo, uživao sam, sa slušalicama na ušima, koje su štitile bliže i daljnje susjede od buke, a i moje prozore od njihovih kamenjem izraženih dobrosusjedskih odnosa. Kroz žice je sa crne okrugle plastike, preko dijamantne igle pažljivo nasađene na izvrsno balansiranoj ručici mog starog ali dobrog gramofona, koji sam još kao osnovnoškolac kao nagradu za dobar uspjeh u školi dobio na poklon od roditelja, dopirao zvuk meni posebne i divne Bowieve Absolute Beginers.

Posebna pjesma, koja stvara u meni nekakav poseban fluid već dvadesetak godina. Niti jedna Bowieva pjesma od kada sam ga prvi puta čuo i upoznao, još tako davne 1983 kada je izgledao onako kako još od tada pa do danas i izgleda Zrinko Tutić koji je od njega tada pokupio i frizuru i odjela i ne mjenja ih nikako.

To naravno nije prva Bowieva pjesma koju sam čuo, prva je bila Modern Love sa albuma Let’s Dance (1983), koju sam vrlo često, iako nije bila toliko veliki hit kao što su bile, a i do danas ostale China Girl ili Let's Dance, puštao na prvim plesnjacima na kojima sam stajao iza gramofona i pokušavao okupljene u tadašnjim mjesnim zajednicama, jer tada se i tamo plesalo, natjerati na ples.

Kasnije su slijedila moja istraživanja, preslušavanja, studiranja i uživanja u Bowie-u koja su rezultirala popriličnom kolekcijom njegovih albuma, kako na prastarim vinilskim pločama, tako i na cedeovima, ali niti jedna njegova pjesma na mene ne djeluje tako kao što djeluje Absolute Beginners, koju je 1986. napravio za isoimeni film u kome je i sam glumio.

Absolute beginners jer smo u svemu svakoga dana, ma koliko se vještima i iskusnima činili, apsolutni početnici. Početnici koji se svakodnevno susreću s novim situacijama, nikada ranije doživljenim, novim poslovima, novim ljudima, novim ljubavima i u svemu tome sva naša ranija iskustva su prisutna, ali ne toliko bitna, jer nikada ono oko nas nije isto, niti smo mi isti, uvjek smo početnici i svaki naš novi dan, novi sat, novi minut je novi početak i zato stvarno .....

...There's no reason
To feel all the hard times
To lay down the hard lines
It's absolutely true...

Svi mi jako volimo svoje blogove, volim i ja svog jako, nisam tu izuzetak. Otvorio sam ga davno možda među prvima, prije 16 i pol mjeseci i dugo nisam znao što ću s njim pa sam prvi post napisao krajem veljače i od tada pa evo do ovoga današnjeg naredao ih 89. Oni koji su ovdje češće znaju da uglavnom pišem neku vrst priče u nastavcima, nekada nešto boljim, nekada nešto lošijim. Ponekad me zna uhvatiti period kada prepisujem druge, uglavnom one koji su me se dojmili pa nekako želim i to svoje oduševljenje nečijim riječima podjeliti s ostalima. Ponekad me uhvati period da ne pišem ništa, kao i sve.
Oni koji izmeđuostalog i slušaju ovaj blog znaju da skoro svaki post, svaki dio pričice ima svoju pjesmu koja ju prati, to su meni neke jako drage pjesme koje ponekad nemaju puno veze s onim što pišem, ali volim i njih podjeliti s vama iako znam da se zbog toga zna odužiti otvaranje stranice (trudim se za sada bezuspješno naći neki drugi ‘lakši’ način za sviranje na blogu). Usput se nadam da vam to ne ide previše na živce, kao što se nadam da ni autori te muzike nemaju ništa protiv toga, kao ni protiv onih malih linkića na pojedine pjesme koje su svirale ovdje (bilo bi ih više ali nažalost nemam dovoljno prostora na hostu).

Da, zašto sve ovo pišem? Zato što sam jako ponosan na to da ste moje pričice i postove, u ovih 6 mjeseci koliko ih pišem, počastili s preko 2000 Vaših izrazito pozitivnih komentara, što je za mene i ovaj blog jako puno, jer to znači da me čitate, jer to znači da vam se sviđa što pišem, a to mene jako jako jako raduje, tim više što kao jedan poprilično anoniman fresh blog imam tako vijernu publiku.

Zato do slijedećih priča Veliko Hvala svima, pogotovo vlasnicima slijedećih blogova jer preko 80% posjeta mom blogu dolazi sa ovih mjesta.


http://pegy.blog.hr/ , http://reina.blog.hr/, http://mysteries.blog.hr/, http://trillian.blog.hr/, http://yogagirl.blog.hr/, http://rijama.blog.hr/, http://jazzie.blog.hr/, http://najvececudo.blog.hr/, http://brandnewgirl.blog.hr/, http://rockroll.blog.hr/, http://sunfire.blog.hr/, http://mocjeunama.blog.hr/, http://laprdanje.blog.hr/, http://blogtemazo.blog.hr/, http://elena666.blog.hr/, http://bilice.blog.hr/, http://marita.blog.hr/, http://maslackica.blog.hr/, http://probudjena.blog.hr/, http://zaratustra.blog.hr/, http://cookiensvijet.blog.hr/, http://circadian.blog.hr/, http://maslacak.blog.hr/, http://blogbog.blog.hr/, http://mayday.blog.hr/, http://nit.blog.hr/

i još bi htio ukazati na jedan sasvim novi blog o ljubavi koji ima samo jednu priču napisanu, ali svakako vrijedi skoknuti do tamo, meni se jako svidjelo



Svira predivna mala minijaturica: Neverne Bebe - Goodbye