Ponekad, noću, najčešće, kada ostanem sam, kada se pogase sva svijetla, kada ni mjesec ne šeta nebom, kada je tiho, kada je jako tiho, kada osim otkucaja srca ne čuješ ništa, kada nisam budan, kada ne sanjam, učini mi se kao da u daljini čujem ženski glas, kao da izranja iz mora, kao da se razlijeva pijeskom, kao da se provlači između između stabala, kao da zalazi u ulice, kao da prolazi kroz kuće, kao da se uvlači u snove , kao da kupi svu tugu usnulih i nosi ih sa sobom, kao da je sva tuga svijeta skupljena u tom glasu, u toj pjesmi bez glazbe.

Ulazi u sobu, ulazi i u mene, tamo negdje duboko, tamo negdje gdje mnoge pjesme nikada nisu mogle doći, srce ubrzava, dah je kraći, isprekidaniji, grlo se steže, suze same kreću, kotrljaju tugu niz obraze, llorando ih kupi u sebe, odnosi tugu, odnosi suze, odlazi ostavljajući mir, odlazi ostavljajući mjesta u srcu, mjesta za ljubav da se širi i raste i spaja ...



I dok ovo čitate Rebekah Del Rio pretvara na trenutak ovaj blog u klub Silencio i dopustite njenom glasu i njenom Llorandu da uđu i Vas i da Vam ukradu svu tugu.


Svira :Rebekah Del Rio - Llorando (Crying) - Mulholland Drive Soundtrack (2002)