Svira : David Bowie - Absolute Beginners

Sjedim onako baš zavaljen u stolicu, u čije se investiranje nekoliko tisuća kuna, ono baš onako dobro isplatilo, ako zbog ničega drugoga onda zbog onog zgloba koji omogućava lagano ljuljanje na njoj, noge na stolu, onako baš kao što je to nekada John Wayne radio, s tim da je on nije imao problema s urezivanjem tvrde ivice stola u ipak nešto mekšu kožu na nozi, nosio je čizme, a ja sam svoje zadnji puta skinuo sa nogu, zajedno sa starkama s kojima su se izmjenjivale tijekom čitave godine u kišno-suhim danima, tamo još krajem osamdesetih, kada sam bar u svojoj glavi nekako prestajao biti klinac i kao s nekakvom diplomom pred nosom počeo kao igrati ulogu ozbiljnog muškarca u plavo-svjetlo plavim košuljama svezanog svilenim kravatama i obučenog u tamna poslovna odjela.

Valjda svako mora proći tu fazu, srećom moja, u tako odjevena nije potrajala dugo, jer je bilo teško nalaziti odjela koja bi (obzirom na moju građu, koja se svijetu pokazivala s nešto kraćim, nešto jačim, ja volim reći jazavčarskim nogama, sa nešto širim ramenima, koja nikako nisu odgovarala ondašnjem JUS-u) na meni ličila pristojno, a ne kao da je svaki sako kao trofrtaljni kaputić, a ona dugmad u dvorednim kopčanjima, jer tada su samo takva odjela bila nabavljiva, sa svake strane revera po šest, kao sise u onih svinjskih polovica koje su se tada još vrlo često znale nabavljati preko sindikalnih podružnica u ono vrijeme još uvjek samoupravnih oura, soura i tko zna kako još zvanih radnih kolektiva .

Starke su se brzo vratile na noge, ali čizme ne, dugo su još stajale u ormaru, onako muljavo crveno smeđe, sve dok ih jednog kišnog četvrtka predvečer, jer petkom jutrom voze smeće, nisam zajedno sa svim onim odjelima i plavim-svjetlo plavim košuljama koje su došle kasnije, spremio u vreće i iznjeo na ulicu pa ih skupa sa starom cigankom koja je jedva hodala i tražila nešto robe za sebe i svoje, potrpao u auto i sretnu odvezao do njenog dvadesetak kilometara udaljenog, limom i vojnom ceradom napravljenog kućerka, popio kavu i rakiju i uz cigaru na maloj tronožnoj stolici gledao reviju mojih odjela i košulja na mnogobrojnim stanovnicima tog kućerka.

Ovako zavaljenom u stolici, s nogama na stolu, falile su mi sada, jer se rub stola opasno urezivao u kožu, no nije mi se puno micalo, jer iako je bolilo, uživao sam, sa slušalicama na ušima, koje su štitile bliže i daljnje susjede od buke, a i moje prozore od njihovih kamenjem izraženih dobrosusjedskih odnosa. Kroz žice je sa crne okrugle plastike, preko dijamantne igle pažljivo nasađene na izvrsno balansiranoj ručici mog starog ali dobrog gramofona, koji sam još kao osnovnoškolac kao nagradu za dobar uspjeh u školi dobio na poklon od roditelja, dopirao zvuk meni posebne i divne Bowieve Absolute Beginers.

Posebna pjesma, koja stvara u meni nekakav poseban fluid već dvadesetak godina. Niti jedna Bowieva pjesma od kada sam ga prvi puta čuo i upoznao, još tako davne 1983 kada je izgledao onako kako još od tada pa do danas i izgleda Zrinko Tutić koji je od njega tada pokupio i frizuru i odjela i ne mjenja ih nikako.

To naravno nije prva Bowieva pjesma koju sam čuo, prva je bila Modern Love sa albuma Let’s Dance (1983), koju sam vrlo često, iako nije bila toliko veliki hit kao što su bile, a i do danas ostale China Girl ili Let's Dance, puštao na prvim plesnjacima na kojima sam stajao iza gramofona i pokušavao okupljene u tadašnjim mjesnim zajednicama, jer tada se i tamo plesalo, natjerati na ples.

Kasnije su slijedila moja istraživanja, preslušavanja, studiranja i uživanja u Bowie-u koja su rezultirala popriličnom kolekcijom njegovih albuma, kako na prastarim vinilskim pločama, tako i na cedeovima, ali niti jedna njegova pjesma na mene ne djeluje tako kao što djeluje Absolute Beginners, koju je 1986. napravio za isoimeni film u kome je i sam glumio.

Absolute beginners jer smo u svemu svakoga dana, ma koliko se vještima i iskusnima činili, apsolutni početnici. Početnici koji se svakodnevno susreću s novim situacijama, nikada ranije doživljenim, novim poslovima, novim ljudima, novim ljubavima i u svemu tome sva naša ranija iskustva su prisutna, ali ne toliko bitna, jer nikada ono oko nas nije isto, niti smo mi isti, uvjek smo početnici i svaki naš novi dan, novi sat, novi minut je novi početak i zato stvarno .....

...There's no reason
To feel all the hard times
To lay down the hard lines
It's absolutely true...