Update: na ovaj blog je dodan live audio stream s mog kompjutera (gore desno malo objašnjenje) , znaci da mozete slusati isto sto i ja, dodan je i blog chat, pa mozete pricajuci samnom poslusati nesto po vasoj zelji...
i da volio bi znati da li vi to čujete


Svira :Depeche Mode - Just Can't Get Enough.mp3
ili ako neko želi Depeche Mode - A Pain That Im Used To (Album:Playing The Angel




Predpost ili prethodna obavjest ili možda uvod ili možda objašnjenje ili možda ništa bitno (za one koji bi željeli čitati nastavke priče o Anđelu)

Stao sam, ne skroz, onako, pomalo, nije da me umara, nije da mi je dojadilo, pišem tu priču i dalje, ali... (ali je divna riječ kojom ponajprije pokušavamo opravdati sebe pred sobom, a možda malo i pred drugima i pojavljuje se vrlo često među ostalim našim riječima, što možda govori o tome da isto tako često imamo potrebu opravdavati svoje postupke sebi i drugima). Pišem i dalje, no ne i takvom brzinom kavu ovaj medij zahtijeva, iskreno iznenadio me interes i da budem skroz iskren nemem ništa novoga napisanog, ona razmišljanja što sam kroz nekoliko godina pretakao u slova ste pročitali u ovih nekoliko mjeseci i sada je kao i pred vama, preda mnom bijeli čisti paptir, s tom razlikom da ja priču imam u glavi i da katkada nešto i zapišem. U međuvremenu mi u glavu dođu još i neke druge stvari koje isto tako zapišem i podjelim s vama.
Da ovdje stavljam samo djelove te priče ritmom kako nastaju, zaboravili bi me, jer blog je takav medij gdje moraš biti stalno prisutan, a nisam u poziciji Depeche Mode (da oni su ustvari tema ovog posta, naslov je dobar) da ne radim godinama (u mom slučaju tjednima ili mjejsecima) ništa i onda se pojavim i svi me se sjete, nisu ni oni to uspjeli preko noći, nasvirali su se oni svega i svačega i posvakuda dok nisu došli do ovoga što sada imaju, tko zna možda ću i ja jednog dana tako, a do tada i ovdje će biti svega i svačega i odsvakuda.

Evo i posta:

Nedavno nabavih novi album Depeche Mode - Playing The Angel, ukradoh vrijeme samo za sebe, stavih svoje slušalice, uvalih se u svoju fotelju i polako se počeh prepuštati očekivanom užitku, jer Depeche Mode su mi uvjek bili onako jako dragi, možda ponajviše zbog jedna sličice iz sjećanja, a kao i većina ljudi koji su skupili nešto godina iza sebe i kojima je taj „nešto“ malo veći broj imam tendenciju vraćanja u sjećanjima i pričicama u neka davna vremana, tako da i sam sebi pomalo ponekad ličim na Uncle Alberta (Trottera naravno), ali što mogu kada se toga nakupilo dosta.

Negdje početkom osamdesetih, taman kada sam krenuo u srednju školu, trebao je svaki učenik tada izabrati si nekakvu vannastavnu kao neobaveznu, a u stvari vrlo obaveznu aktivnost. Kako je moja sportska karijera završila i prije nego je u stvari i počela, zbog želje nekakavih kvrga da rastu oko mojih zglobova, a rasle su samo dok sam trenirao i nikada prije ni poslije, izabrao sam učlanjenje u izviđače (tako su se onda zvali, a možda i danas se tako zovu). To vam je ono obuku vas u neke kvazivojne uniforme i onda vas puste u nekakvu šumu pa se vi igrate tražeći ovo ili ono, uglavnom hodate i zezate se, a poslije se dobro i zabavljate, a može te se i napiti uz logorsku vatru ako to i želite i ako niste u međuvremenu izabrali kao bolju soluciju druženje s kakvom izviđačicom kojoj bi isprva samo stavili ruku na rame uz zvuke obaveznog knock, knock, knockin' on heaven's door, a poslije ako je bilo obostrane želje onda bi negdje u mraku skriveni, prste druge ruke upošljavali otkopčavanjem dugmića njene košulje jer ni materijal ni kroj te kvaziuniforme nije dopuštao nikakvo elegantno zavlačenje ruke pod istu bez prethodnog oslobađanja dugmića. Izabrah ja tako izviđače, a tamo su neki ljudi otkrili jednu moju, kako oni rekoše nesvakidašnju i ne tako čestosrećuću osobonu. Naime ja se nisam mogao nigdje izgubiti, samo sa kartom u ruci sam bez problema pronalazio sve one točke koje smo morali naći i zbog toga su me vodili svugdje sa sobom, pa sam tako zahvaljujući tom svom talentu pronalazio razne točke u šumama po raznim djelovima ondašnje države.

Sada dolazimo do dijela u kojemu Depeche Mode imaju ulogu za pamćenje. Na jednom takvom skupu, u večernjim satima nakon odluke da mi se baš ne sjedi guzicom na tvrdoj cjepanici uz vatru, zajedno s grupom kvaziuniformiranih otišao sam u najbliži disko. Tamo sam primjetio da moja grupica nije bila jedina kvaziuniformirana, pa mi je bilo lakše jer uniforme pa makar one bile i kvaziuniforme nisam volio. U to vrijeme sam otkrivao elektronsku glazbu koja je u to vrijeme i sama sebe otkrivala i nakon bloka klasičnog disco ritma DJ si je dopustio otklon ka nečemu tada novome i ne baš uvjek i svagdje dobro prihvaćenom. Svjetla su drukčije zabljeskala i čuli su se zvuci minimalističke ali vrlo plesne Just Can't Get Enough.

Progurao sam se među one koji su DJ-ev izbor odobravali plesom i umjesto da svoje tijelo prepustim ritmu, stao sam kao ukopan. Zaljubio sam se. Prvi puta u životu. Dovoljan je bio jedan jedini pogled. Plesala je ispred mene, a ja neznam da li sam uopće disao. Da ne bude zabune, bio sam ja s curama i to dosta njih i prije tog trenutka, uvjek je bilo zanimljivo iskustvo istraživati njihova tijela, usne i tako to što već ide uz to, ali nikada u meni nije bilo ono nešto, nije bio onaj fluid koji sam tada osjetio. Prvi puta sam baš kao što i Dave Gahan u pjesmi reče otišao izvan svoje glave, sve se u meni uzbunilo i zatitralo, unutar mene kao da je svaki moj atom postao Michael Flatley i milijarde Lord of The Dance-ova je počelo svoj show, a ja samo stojim, stojim, ne trepćem i ne dišem, gledam. Ona mi se nasmije, a ja se ni nasmijati ne mogu ... I just can't get enough....

Srećom pa su žene pametnije i sposobnije od nas muških i to u dobi i dok su i jako mlade, pa me ona uzela za ruku i privukla sebi, pa sam se nakon njenog dodira kao Trnoružica nakon poljubca odkamenio i zaplesao uz nju, s njom, dodirnuo ju plešući par puta. Poželio sam da pjesma i ovaj ples nikada ne prestanu, ali kako nitko nikada nije napravio pjesmu koja vječno traje nisu je ni Depeche Mode. Stvar je završila, nasmijala mi se, okrenula i otišla par koraka dalje, zagrlila i poljubila nekog tipa, pogledala me opet i nasmješila se. Nasmješio se i ja, ona otišla a ja ostao i ostao zaljubljen još dugo, dugo ....

Dovoljan razlog za voliti Depeche Mode sve te godine od tada, jer te tri i pol minute i dan danas ubace kojeg Michael Flatley-a medju moje atome.

E da preslušao sam Playing The Angel i malo mi je previše depresivan.