Paranormalno tinejdžersko gospodarstvo
četvrtak, 22.12.2022.
Pušem jutros u šalicu kave, a ona umjesto srca pokazuje nulu... i to veliku nulu kakva se svako malo napravi na mom računu. Nisam taj jad htjela ni slikati. Eto što ti je ljubav. Neke traju koliko i račun, a eto što ti je račun - sad ga ima, sad ga nema.
Ima još neka tako slična izreka, ne mogu je se sad sjeeetiti... al' svejedno mi se nekako čini da je ova puno bolja.
Jučer sam bila u kupovini, ispraznila novčanik i sad mi od svega preostaju samo ovako mudre izreke :O
Alzo, ja ne idem često po namirnice, ali kad odem onda radim zalihe za dulje vrijeme, pa drugi put kad na blagajni s nekakvim energetskim napitkom u ruci budete tapkali iza tete s punim kolicima, sjetite se mene... moguće da sam to baš ja :D
A zalihe radim jer svaki moj izlazak iz kuće zahtjeva posebne poludnevne visinske pripreme, pa dok to obavim i izađem van na sat, dva vremena, gotova sam kao da sam istrčala maraton od 1200 kilometara. Ostatak dana, a moguće i još koji iza, ništa više od mene.
Mogu još samo po blogu pametovati :O
(nastavit će se... imam nekakvog posla i ne stignem cijeli post sada napisati, tako da ću ga morati više put u pauzama nadoštukavati. Valjda bu do navečer gotov... a ako ne, nema veze... i tako će biti super zanimljivo k'o indijske sapunice)
Dakle, evo... napisala sam još pola posta, ali je toliko dugačak da sam se prepala kad ću drugi dio stići...
I izgubila sam toliko puno vremena da sam, iako je post imao po(r)uku, shvatila da mi je najpametnije da ne gubim i ostatak, nego da (si) idem nešto pametno (u)raditi, tako da ćete ostati uskraćeni za indijsku sapunicu. Što da vam kažem - tako vam se u grah izgatalo ... više sreće drugi put :))
Jutarnja
srijeda, 21.12.2022.
Nije da sam baš sakupljačica tih i ovakvih srca, ali ne mogu reći da, kad se iznenada pojave, ovakvi oblici ne razvuku osmijeh na lice. Doduše, ovaj je nastao tek kad sam puhnula u pjenu... no to bi moglo značiti da pušem sa srcem... :O
Al' neću sad gatati... u kavu se ne gleda po površini nego u talog.
Bolnička
ponedjeljak, 19.12.2022.
Devedeset druga je, ili treća... Ne znam, to se ne trudim zapamtiti - u to vrijeme sam nakupila oko godinu i pol 'bolničkog staža', i sve su bile slične. Na odjelu smo imali sobe s ranjenim vojnicima. Bile su stalno pune. U nekima su svi bili u uniformama, sjedili su, pušili i pili i nitko im to nije zabranjivao. Niti je itko mogao, niti je itko htio...
Svi smo se uglavnom držali svojih soba, osim ako se za zračnih uzbuna nismo morali seliti u hodnik. Od tih trenutaka jedino pamtim da sam jednom sjedeći na podu pojela najbolji sekeli gulaš ikada.
Najčešće sam bila najmlađa tamo, a pored vojničkih uniformi i takve godine su donosile određene beneficije. Sestre su me povremeno spašavale (one su mislile da mi to treba) dijeljenja sobe s nekoliko starica, pa bi me pozivale da s njima popijem kavu... a jedne Nove godine su me oko ponoći iskrale kao Pepeljugu da je s njima dočekam. Jer su mislile da mi to treba... i sipale su mi u šalicu mrvicu pjenušca i prstom na usnama šušušuškale da nikome ne govorim, jer da će nastradati.
Vizita je uvijek kretala od mene, a dodatne simpatije neki su liječnici pokazivali sjedajući na moj krevet i stavljajući slušalice walkmana na uši pregledavali i raspravljali o knjigama s ormarića, najdebljih koje sam uvijek birala vući za sobom. Iako, neke su već tada polako ostajale nepročitane. 'Rat i mir' sasvim sigurno, jer mi je tada koncentracija počela opako popuštati pa bih zureći u samo dvije rečenica znala provesti i po nekoliko sati...
Išle su mi jedino križaljke, pa sam počela kupovati svaku moguću koju bih pronašla na kiosku, i onda preko kreveta rasprostirala onu najveću...
Noći su bile duge i nemirne, isprekidane zapomaganjima onih kojima pomoći nije bilo, i jedva sam čekala njenu izmjenu s danom da prije svih u miru popijem kavu... prije no što bi dnevni boravak postao čekaonica za vanjske pacijente.
Kavu sam i počela piti u bolnici, tražeći društvo i osobu od povjerenja... i evo, to prijateljstvo traje sve do dana današnjeg.
B(l)og nam dao još puno zdravlja, sreće i blagostanja.
Jednog takvog prijašnjeg i nešto mirnijeg jutra, dolaskom na posao mladi liječnik na specijalizaciji prešao je cijeli hodnik kako bi se pohvalio te noći rođenom bebicom. Istovremeno i ozareno i uplašeno lice koje sam pratila dok je prilazilo, jedno je od ljepših sjećanja iz tog vremena.
Nešto kasnije, te devedeset druge, treće... nemir je rastao i više nije bilo dovoljno čekati zoru, pa sam se u besanim noćima iskradala s odjela (nitko nije pratio jer su i WC-i bili kod ulaza) i dugo kao duh lutala hodnicima. Časne sestre su mi pokazale prečicu do bolničke kapelice kamo sam s njima odlazila na večernjice. Prolazilo se kroz bolnički podrum gdje je i kuhinja bila smještena, i ja sam poslije te podrumske hodnike češće koristila za lutanja no za odlaske do kapelice. I ne samo podrumske hodnike... često sam testirala izdržljivost svojih nogu uspinjući se i spuštajući po svim bolničkim katovima A kada bi umor bio preveliki, onda bih sjedila u bolničkom holu gdje bi se neprestano čule sirene vozila s novim ranjenicima, i gdje bih dopuštala da me utapaju i dotuku rane i krv tko zna čijih: očeva, sinova i muževa...
U jednoj takvoj noći, u potpuno praznom hodniku, iznenada, tko zna otkud došavši, u susret mi je krenuo jedan zakrvavljeni vojnik. Prljav, s ranom na butini koja je preko laganog zavoja obilno krvarila. Širokih zjenica i grozničavog, divljeg pogleda, očito nesvjestan gdje se nalazi hodao je brzo, skoro trčao, i podsjetio me na mene kada sam nekoliko godina ranije, nakon jedne prometne ustala i trčala do kuće petnaestak minuta bez stajanja, nesvjesna isto takve duboke rane na butini nastale probijanjem željeznom šipkom.
I moram priznati, od njegovog unezvjerenog pogleda kojim je krenuo na mene ustuknula sam mislima na trenutak... samo na trenutak, a onda mu ga uzvratila. Njegov se spusti meni malo niže ispod vrata, a zatim kao da ga je povukao u sebe. Mimoišli smo se mirno... jer (ni) ja svoje rane nikada nisam skrivala.
A one koje su nastale vađenjem duše i ne možeš sakriti... da i pokušaš, ona bi uvijek pronašla način da viče.
Baklava
nedjelja, 18.12.2022.
Uvijek kad čujem ovu (ili neku drugu s ovim imenom) pjesmu, ili samo ime Lejla, ja se sjetim Lejle i Medžnuna.
Lejla znači noć... ali ona u kojoj umireš od ljepote, A Medžnun je luđak (lud od ljubavi)
Ona simbolizira božanstvo, on strast... a njihova ljubav vječno stremljenje Bogu.
Madžnun odgovara - Ja sam, tvoja ljubav, onaj koji za tobom toliko žudi. Otvori vrata, tako da se konačno spojimo ljubavi moja!. Ali vrata se ne otvaraju. Ponovno i ponovno Madžnun kuca na vrata i pokušava s istim neuspjehom a onda odlazi na putovanje u svoje unutarnje ja, tu konačno sazrijeva i spoznaje da su njih dvoje jedno.
Vraća se na vrata i ponovno kuca - Tko je tamo?- pita Lejla.
Sada on odgovari - Ti si tamo - i vrata se otvaraju.
Vjeruje se da je priča zasnovana na istinitom događaju. Qays Ibn al-Mulawwah bio je beduinski pjesnik u sedmom stoljeću. Pripadao je plemenu Bani Amir iz pustinje Najd na Arapskom poluotoku. Dobio je nadimak Madžnun (lud, opsjednut) jer jebio ludo zaljubljen u svoju rođakinju Lejlu al-Amiriah.
Qays se zaljubio u Lejlu i počeo pisati pjesme o svojoj ljubavi prema njoj, često spominjući njezino ime. Kada je zatražio njenu ruku, njezin otac je odbio jer bi to, prema arapskoj tradiciji, značilo skandal za Lejlu. Lejla se potom sa suprugom preselila u Irak, gdje se razboljela i umrla. Ubrzo nakon toga, Qays je pronađen mrtav u blizini Lejlinog groba.
Na preporuku prvaka svog plemena, Kajsov otac šalje sina na hadž, ne bi li se ovaj izbavio patnje. Međutim, kada Kajs na Mini začuje glas koji zove Lejli, on gubi svijest; potom govori: Svom srcu sam kazao da se strpi, a srce mi odgovori da se prestanem nadati, jer mi strpljenje neće učiniti prijateljem. Reče mi da za me nema ništa bolje od smrti ukoliko me moja voljena napusti. Umjesto da pred Kabom zamoli Svevišnjega da ga izbavi patnje, on moli Boga da mu pojača ljubav. Lejlu udaju za mladića po imenu Verd, a Kajs na tu vijest potpuno gubi razbor. Naziva se Medžnunom - ludim, opsjednutim, i odlazi u pustinje, komunicira samo sa divljim životinjama. Razbor mu se vraća samo u kratkim trenucima kad čuje Lejlino ime. Osobito je slab prema gazelama, voli ih jer ga podsjećaju na Lejlu, i nastoji ih sačuvati od lovaca. Otac i rođaci ga pronalaze u pustinji i pokušavaju ga vratiti doma, međutim, on nikog ne želi poslušati, već kada ga vežu i pokušaju silom odvesti doma, on si nanosi povredu, tako da njegovi bližnji odustaju od pokušaja da ga vrate u njihov svijet. Medžnun se hrani onim što mu ko donese, ni od kog ništa ne traži. Prema jednoj drugoj predaji, prikupljači zekata Omer b. Abdurrahman b. Avf i Nevfel b. Musahik ga susreću i sažale se na njeg, te odlaze u prošnju kod Lejlina oca, koji ni na traženje državnih namještenika neće popustiti i dozvoliti Lejli da se uda za Kajsa. Radoznalci koji su čuli za Kajsove pjesme odlaze u pustinju kako bi ih prikupili. Lejla umire od boli zbog odvojenosti od svoga voljenog. Medžnunova porodica u pustinji pronalazi i mrtvoga Medžnuna. Prema drugoj predaji Medžnun umire na Lejlinu grobu, i ukopavaju ga do nje.
https://www.knjiga.ba/lejla-i-medjznun-k4883.html
Ih... a tko zna gdje bi im kraj bio da zadnji put nisu imali one tamnoplave dresove.
Ne kaže uzalud stara poslovica: Ne mijenjaj kockice koje pobjeđuju :O
Sakriveni daljinski
petak, 16.12.2022.
Jučer sam tati sakrila daljinski. Nije daleko od njega, ali još uvijek ga nije pronašao.
Dakle...m ovako - najnoviji problemi s tatom povezani su s TV-om. Meni Tv nije problem, ali problem mi je hladnjak kojeg je tata povezao s TV-om.
Ali ajmo od početka... od starih problema. A (pra)stari problem vezan uz tatu je njegovo spavanje. Tata teško održava koncentraciju i uglavnom cijeli dan provede spavajući. Ujutro se ustane, uključi Tv pa prespava sjedeći pola dana. Onda kao malo nešto jede, popije kavu, pa ponovo spava...
Nerijetko mu se dogodi da zaspi i usred ručka, sa žlicom ili šalicom kave u ruci. Olovke koje sam mu gurala u ruke, križaljke, novine... sve je odbijao. Ništa nije pomagalo. Volje nema... osim one za kukanjem, pa i na to kako stalno spava. Kad kuka, ja ponovno guram: olovke, križaljke, novine... pa zaratimo jer ja ne razumijem da mu je teško... i tako se vrtimo u krug.
Nekad ljudima ni uz najbolju volju stvarno ne možeš pomoći... čak ni onda kada si zbog toga spreman otrpjeti i teške i ružne riječi. No, ako su te riječi sve u što što je druga strana voljna uložiti trud, onda vam ništa drugo ne preostaje nego da i sami dignete ruke... ili da se pregrupirate i čekate neku novu priliku.
Prije nekoliko dana sam pronašla isključen hladnjak u kuhinji. Pitam tatu zašto je isključen, a on odgovori da ne zna. To mu je inače, osim onog kako sve zna i da ga se ne treba učiti, drugi najdraži odgovor - zlatno rješenje za sve situacije za koje ne želi snositi posljedice. Dobro, ne zna... pa ga samo upozorim da ne dira kabele, ni produžne ni one obične, a on odgovori da ih ne dira, da je samo televizor isključio. Ja mu ponovno kažem da ne mora dirati kabele, da za Tv ima daljinski...
E da daljinski nije dovoljan, da svejedno čuje mrmljanje i da mu to ide na živce. Trepnem dvaput pa počnem pojašnjavati da mrmljanje nema veze s TV-om nego s njegovim sluhom i da zato ne treba dirati kabele, zapravo - DA NE SMIJE DIRATI KABELE..., skuham žrtveni ručak u čast Providnosti i odem svojim poslom.
Jučer dođem u kuhinju, hvatam se za hladnjak, a u njemu mrak... pa se odmah i meni smrači. Iznad hladnjaka je i mali zamrzivač, i baš u njega sam prije nekoliko dana stavila onu četvrtinu mlade prasetine kupljene tati za Božić - pipnem ju i učini mi se da je malo omlohavila. Tu mi se smrači još više pa dreknem na tatu koji se u međuvremenu probudio (valjda sam pošteno treskala vratima) Pitam ga zašto je ponovno hladnjak isključen, a on odgovori da ne zna i da ga pustim na miru, no ja ovaj put nisam puštala, pa je rekao da je isključio TV. I taman da zinem još jednom pojašnjavati koji je kabel za što, ali tata pokaže nezanimanje za slušanje i kljucne glavom prema dolje spreman za spavanje... tako da sam ja u svojoj nemoći mogla jedino ponovno uključiti hladnjak, isključiti Tv (kad ga bude uključivao da barem vidi s kojim kabelom), a onda mi u zadnji tren padne na pamet ukloniti i daljinski.
Priznajem, sakrivanje daljinskog je bio samo odraz moje trenutne nemoći u pronalaženju rješenja za novonastali problem, a može se reći i da sam zla... no, je l' znate vi možda koliko je dobrih stvari nastalo tek pukim slučajem, ha? Pa kad smo već u kuhinji, da spomenem samo one vezane uz nju... Recimo: majoneza, pa Tarte Tatin, Crępes Suzette... kao i mnoge druge krasne stvari...
E, tako vam je nešto slično ispalo i s ovim mojim zlom.
Naime, da... ako se i naljutim, ja se brzo ispušem pa hladne glave, ili još hladnije, baš ljutnji zahvaljujući, sagledam problem puno bolje nego prije. Tako sam i daljinski namjeravala odmah vratiti, dok tata još uvijek spava, ali sam tako rashlađena i zabavljena poslom to malo zaboravila. Odmaklo je već dosta vremena, i kad sam ponovno vidjela tatu on je bio budan i tražio je daljinski. I to ga je, saginjući se, tražio ispod namještaja, pa čak i čučeći, štapom ispod komode. Moj otac, koji kao ljuta godina zapomaže svaki put kad mu kažem da se prebaci s kreveta na stolicu ni pola metra udaljenu, kako bih ja mogla promijeniti posteljinu... s takvom je predanošću sad tražio taj daljinski, da ja jednostavno nisam imala srca prekinuti tu njegovu novostečenu volju za životom otkrivanjem mjesta gdje se daljinski nalazi.
Još moram nadodati da tata jučer sve do navečer nije spavao, a eno ga i danas u akciji... još uvijek traži daljinski.
Kad se umori i opet zaspi, onda ću mu ga vratiti, pa će se ponovno neko vrijeme s njime budan zabavljati.
Eto... kako slučaj nekad sve dovede u red.
A imate li vi kakvih slučajnih, epohalnih izuma?
Nema Naslova
Jučer sam počela pisati post i imala naslov 'Prije brownija'... a onda sam se predomislila i umjesto brownija skuhala čokoladu, i sad nemam ništa.
Što vi radite kad nemate ništa... ili kad netko drugi nema ništa?
Sve je super, i sve je za pet...
srijeda, 14.12.2022.
Jučer je bio baš lijep dan... baš-baš. Osim možda onog dijela kad sam u beli više partija izgubila no što sam ih dobila - sve su se nekakvi bezveznjaci lijepili za mene tako da sam odlučila da radije neću ni igrati, da mi je tako bolje... ali poslije je baš sve bilo jako lijepo. Moj neozbiljni brat je prije utakmice ponovno slao poruke i jedva čekao kad će Perišićev mali grliti Messija, a ja sam ispekla jako lijep kruh s nevjerojatno hrskavom koricom i jako finu pizzu... tako da je nekako sve mirisalo na poznata, draga sjećanja. Na Tv-u su se stalno izmjenjivala crveno-bijela razdragana navijačka lica pomiješana s treperavom božićnom dekoracijom, i u tom nekom trenutku gledanja u njih postalo mi je baš-baš lijepo, ono baš-baš ranije spomenuto. Svi su tako bili (konačno) sretni i zadovoljni... i ja sam se odlučila posvetiti baš-baš toj sreći.
Kod prijašnjih nekoliko utakmica sve sam mirno pratila, čekali su se penali... i tako, no s ovom jučerašnjom nisam odmah znala što bih...
Naravno, da ne bi netko pomislio kako sam sad (definitivno) skrenula pa si umišljam da nekakav način mogu utjecati na tijek i razvoj utakmica, ili bilo čega drugog... moram dodati kako moj životni moto glasi 'Sve će biti onako kako mora, mi smo tu ionako samo kako bi usput nešto naučili'... tako, da sve čemu se posvetim ili poklonim vrijeme, to je kako bih sama nešto naučila.
Pa sam si tako jučer rekla da bez obzira što će se dogoditi, ovaj dan je bio prekrasan zbog svog tog silnog veselja i raspoloženih lica, da je i to samo već dovoljno... a ono što sam na kraju shvatila je kako su sva ta lica i sama sebi dovoljna za sreću, baš tako mali su više nego veliki za to... samo još da to i sami shvate...
I tako... pizze sam pojela jako malo. Nisam bila gladan koliko sam mislila, a iako je bila jako fina, ipak mi se nije dalo tako kasno riskirati žgaravicu, pa je ostalo i za danas...
Nakon mirnog sna jutros sam dobila volju raščešljati barem pola ove raščupane grive na glavi... a kako me krenulo, do navečer ću možda završiti i ostatak.
I sve to pripisujem onom mnoštvu razdraganih malih lica čije raspoloženje se uspjelo i na mene prenijeti... A od svega mi jedino malo žao brata i malog Perišićevog... ili, zapravo, i ne baš - što ima malo dijete tješiti neke starce tamo naokolo...
Nek' se dijete igra.
Kava kava kava kava...
Nije da ja ne bih mogla bez nje. Ja sam nakon naše dugogodišnje veze i cigarete ostavila preko noći, iako su mi u jednom teškom periodu života spasile mentalno zdravlje, pa i sam život vjerojatno.
No, isti taj život je velika kučka i gadan neprijatelj, i s njim se svakog jutra treba iznova hvatati u koštac... i ponekad saveznike ne pitamo tko su, što su, ni otkud su... sve dok nam pomažu da ga pobjeđujemo.
Zato još uvijek ona.
Mmmm... osjećate li miris svježe skuhane...?
(al' ne vjerujte fotografiji... ova koju trenutno pijem, najmanje deset puta je veća :)))
Nirvana Greatest Hits - The Best Of Nirvana
Imati neozbiljnog brata
U Ukrajini je još uvijek rat, kod nas prijete poplave i koristi svaka prilika za pljačku dok broj siromašnih svakodnevno raste, ali sve to pada u drugi plan... jer - prosinac je. A prosinac je mjesec sreće i dobrote, i mi ćemo si oboje priuštiti, pa makar i silom.
I taman nam je fino palo i ovo zimsko Svjetsko prvenstvo u nogometu, čijim osvajanjem ćemo okititi božićno drvce... a i snijeg je pao za potpuni idilični ugođaj.
Može li više.
Sad je, evo, i sunce granulo... ima se, može se - i za birati.
Moj neozbiljni brat šalje poruku za porukom... no dobro, ima onih koji su i zaslužili malo sreće.
Pih(tije)
subota, 10.12.2022.
Skuham mu kavu, pripremim lijekove, ali tata ne ustaje. Odem vidjeti što se događa, a on leži i žali se da neće Božića dočekati. Reko': Ne može, kupila sam ti mladu prasetinu za Božić, ne možeš ovoga umrijeti, kud ću s njom...
Da neka se izvoli predomisliti.
A stvarno, evo mi pun stol mesa. Susjeda poranila u mesnicu i skoro mi ispraznila novčanik. Poslije se još jednom vratila po četvrtinu mlade prasetine, pa ga onda stvarno i ispraznila.
Jučer sam pripremila meso kakvo je prije bilo dobro za svaki blagdan, ali sada je to tati postalo svakodnevno i dosadno, pa sam se s ovom prasetinom dodatno 'osigurala'.
Prošlog Božića sam se polomila oko priprema... nije da je meni to trebalo, nego sam se potrudila dati mu ono na što je naviknut. I poslužim mu za ručak pun tanjur hrane (sarmu ne jede)- predjelo i glavno jelo (toliko hrane obično jede tri dana), i kolače raznovrsne uz... a on se požali kako nema pravog božićnog ručka :I
Trebala sam za njega samoga pretrpati stol kao kad nas je bila 'puna kuća' :I
E sad me neće zaskočiti... meso sam nasolila i najvjerojatnije da ću to sve za Božić i ispeći, a onda sve i poslužiti. Ak' se raspištoljim možda skuham i hladetinu... ona mu je uvijek 'sjedala' nakon blagdanskog izobilja.
Sam' nek' proba umrijeti.
I nek' je susjeda ispraznila novčanik... moji živci puno više vrijede :O
A za što se vi pripremate, i kako?
Jesus, kak je meni lepo bilo
petak, 09.12.2022.
Bila sam na pauzi od sinoć, i sad sam se vratila. Bio je to božićni poklon za Gypsilonku... a lepe je bilo. Jako.
U međuvremenu sam otkartala nekoliko partija bele... ma otkartala - razbila! Nakon svake mi došlo da poviknem: Bara, daj litru i vodu!
Lastane, znaš li ti što se meni događa!
Ili.. aj dobro - ak' ne znaš ti onda sigurno zna Marivalka Vidovita.
A što ćemo sad!
četvrtak, 08.12.2022.
A što ćemo sad... to ne znamo ni vi ni ja, ali zato zna Vidovita Marivalka!!!
Ona vidi budućnost! Gleda u blog i: skida uroke, uklanja kletve s bloga i nagaze (to je ono kad vas neko dobro nagazi pa vas onda nema na naslovnici tri godine, ne dobivate poklone i umirete sami i nevoljeni), te vraća voljene osobe u roku 3 sata od zatvaranja komentara!
Nazovite blog https://blog.dnevnik.hr/marivall01/ i saznajte sve što o sebi niste znali, i još više što jeste!. Ako vas zanima hoće li bolji postati još bolji, a budale ostati budale, Vidovita Marivalka je tu da vam iz bloga iščita... na vama je samo da je poslušate i donesete ispravne odluke s kojima ćete započeti bolje sutra!
V has a new pet
Zeko i potočić
Odrastanje i životni put jednog zeca kroz sliku, bez riječi... što bi se reklo: ima slike, nema tona.
U svakom slučaju, vratio se ili ne, može se reći da je ostavio trag...
V has a new pet
srijeda, 07.12.2022.
Bu!
Jutros se prebacim iz kućnih papuča u papuče za van: bosa sam i vidim mamu kako za mnom trči s čarapama, ali pošla sam na brzinu samo iznijeti smeće, ne bi ona to ni skužila da je tu - trepnem, i slika nestane... Pada kiša ali sitna pa ne vidim razlog za kišobran, i to me ponovno podsjeti na mamu koja je po kišnom vremenu stalno pronalazila nekakve poslove vani. Lijepo vrijeme bi je moglo zadržati u kući, a li po kišnom vremenu je stalno izgledala kao pokisla kokoš. Ne jednom sam joj to prigovorila :I. Smijala bi se kao dijete ulovljeno u nestašluku, a ujutro rano bi ponovno negdje nestala i nekoliko sati poslije vraćala bi se s košarom gljiva mrazovki... mokra, i neizmjerno sretna.
Duboko uzdahnem.
Izlazim van i kod ulaza vidim kantu prljave vode koju sam sinoć tu ostavila. Jučer sam tati kuhala grah, za kojeg je on prije no što ga je i kušao rekao da mu sigurno neće odgovarati. Prije su, kako kaže, žene grah namakale večer ranije (:O), pa ga onda ispirale i kuhale... (:O), pa radile zapršku (:O), a da ja sve kuham čudno, a grah da je uvijek gust. Uzdahnem ponovno pa mu kažem da neće biti gust ako ga bude odmah jeo a ne podgrijavao do navečer. Naime, u istoj mjeri u kojoj ne voli da mu 'naređujem' u koje vrijeme će uzeti terapiju, tata ne voli ni da mu 'naređujem' u koje vrijeme će ručati. S hladnim jelima to nekako i prolazi, ali svako kuhano se podgrijava nekoliko puta, a tek rijetko koje od njih ostane i jestivo.
Dobacim mu još preko ramena da me ne uči kuhanju graha, da ja valjda najbolje znam (!), te si mislima pridodam kako je sada sve u Božjim rukama i odem kuhati bolonjez od 3 kg mljevenog mesa. Jedno od jela koje je podgrijavanjem bolje, ali nažalost tata to ne bi jeo ni u ludilu. Ruke su mi zamalo otpale od sjeckanja povrća i miješanja umaka u loncu od 16 litara, ali rado odvojim jedan dan kad sam u stanju nešto raditi, kako bih se poštedjela u nekim drugim danima... Zato veću količinu bolonjeza kuham jednom do dva puta godišnje i zaledim male porcije koje mi poslije uštede puno vremena.
I tako sam dobila punu kantu masne vode pomiješane s talogom kave i drugim otpadom koju je trebalo isprazniti u stražnjem dvorištu. Aj, kad sam već vani, pomislim, i uhvatim ručku preteške kante... Na trenutak mi padne na pamet da vodu podijelim u dvije, ali učini mi se to odmah i velikom gnjavažom pa lagano zastružem papučama i krenem pridržavajući se rukom za svaku izbočinu na kući, i iza nje.
Kakva teretana, ovo je puno bolje od nje!
Istina, ja u teretanu ne mogu, a i zabranjeno mi je, no za kante masne vode nitko ništa nije rekao, pa nastavim polako strugati papučama.
U stražnjem dvorištu me dočeka pokisli Patak s drugaricom, ali ovaj put nije potrčao za mnom nego su oboje trčali ispred mene vjerojatno u strahu da ih ne zalijem masnom vodom :)))
A i dobro da su bježali - u tom dvorištu ima blata tako da sam još opreznije morala hodati, jer da sam pala i polomila se nitko me ne bi čuo i nitko mi ne bi pomogao. Vjerojatno bih skončala, sama i nevoljena, izgrižena do krvi Patkovim kljunom:D
Inače, u ovakvim uvjetima sa sobom ponesem mobitel, ali, evo, ovaj put je on ostao u toplom a ja sam se sama upustila u pravu avanturu :O
Otkližem još nekoliko metara dalje, ispraznim kantu pa se jednako oprezno vratim natrag, a onda kod Patkove nastambe ispraznim i njegove posude s vodom pa donesem čistu.
Operem i kantu koju sam netom ispraznila, a kod slavine se sjetim da sam vani ostavila postolje od suncobrana koje je trebalo oprati od blata... Nadala sam se da će to kiša napraviti, ali kako je bila preslaba za to dohvatim četku i crijevo za vodu pa i njega ga operem. Sad već dobrano mokra, što od kiše što od vode iz crijeva, pogledam u svoje blatnjave papuče i zapitam se kamo ću s njima takvima, pa ih onda sekundu poslije svučem s nogu, operem a zatim hladnom vodom istuširam i svoja stopala.
A što, pomislim... u svijetu stalno neki ljudi-morževi idu pod led, jer je to kao dobro za opći imunitet, a na kraju krajeva, ni u Ukrajini nije bajka - tamo djeca nemaju ni struje ni grijanja, neće ni mene ubiti ovo malo hladne vode... i barem je sve čisto.
Prava seoska, zimska, idila.
Dobro je da sam samo na brzinu smeće iznijela.
V has a new pet
utorak, 06.12.2022.
Kaj te muči, Njofra?
Jedan od tatinih dražih hobija je iznošenje naglas svojih problema... točnije - naglas ako sam ja u blizini. Ja, naravno, njegove probleme shvaćam ozbiljno, i svaki put kad se požali nastojim ih riješiti ili mu barem savjetom pomoći. I svaki put nakon što bi se razišli, ponekad čak i nakon povišenih tonova, pitala bih se kako sam se to ponovno dala navući...
Tata bi često nešto pokvario, ili bi pao... o hrani koju ne želi jesti jer mu se ne sviđa pisala sam jako puno, a lijekovi su isto jedna posebna priča - inzistira da ih pije onda kad to njemu odgovara (a ne onda kad mu ja naređujem!), pa ih dosta često ne popije, i ja u zadnji tren lovim njegovu namjeru spajanja jutarnje i večernje terapije.
Pa tako: ako bi se žalio da ga boli, upozorila bih ga da lijekove mora uzimati redovito i na vrijeme. Ako padne upozorila bih ga po tko zna koji put na sklizak teren i vrijeme po kojem ne bi trebao izlaziti... pa na rub stolića koji nije za sjedenje, jer se lako izmakne, a da jeftine, plastične stolne satove (kakve mu sada kupujemo) nećemo nositi sataru na popravak,jer on takve ne popravlja, a da sam ne bi trebao otvarati satove jer su unutra samo dvije žičice, i da takav sat kad stane treba novu bateriju a ne otvaranje. I da nakon otvaranja više ni baterije ne pomažu.
I nije mi to tako veliki problem ponavljati, sve dok mi se čini da me shvaća, pa čak i onda kad uzvraća s milijun odgovora, a ima ih: te je star, te zaboravlja... slab je, ne vidi, ne čuje...
Koliko god da ih ima, ako će se barem jednom u ključnom trenutku sjetiti mog savjeta, onda vrijedi, mislim se...
Al' misliti je, kažu, i nešto drugo... a meni se to obično potvrdi kad nakon milijuntog odgovora, uvijek na kraju padne i onaj milijun i prvi, a koji glasi - Nemoj ti mene učiti! Ja najbolje znam!
I ja onda više ništa ne mislim, jer tko s tatom savjete sadi, odgovori mu se o glavu lupaju :))
Ima već tri dana da je tata nešto bolje. Iščupao se još jednom... do kada, ne zna se, ali možda bi mogli dočekati Božić u miru. Mooožda.
A u ta tri dana iskušavao je svoje sposobnosti kao mladi ptić koji po prvi put napušta gnijezdo, pa me jutros dočekao s novim problemom - izmaknulo mu se sjedalo i glava mu je poletjela na jednu stranu, a noge... ma ni sam ne zna kamo...
Pogledam ga i po tko zna koji put pomislim kako je vjerojatno samo zbog njega izmišljena ona : čuvaj se, čuvat ću te (samo nije uvijek jasno s koje strane), i taman da zaustim ponovno nešto o mjestima na koja ne bi trebao sjedati, predomislim se pa protrljam ruku o ruku kao Poncije Pilat, pomislivši kako ljudi neke stvari moraju sami sa sobom rješavati, pa naglas izgovorim - A što da ti kažem, ne zna nitko bolje od tebe.
A i bilo mi je malo prerano prije jutarnje kave dati se u žrvanj.
A da, pitate kako je tata na to odreagirao? Rekao je samo - Mhm - i zavrtio usne i nos u jednu stranu, kako to obično nalažu nove i neočekivane situacije :))
A imate li vi kakvih problem, i što vam je Likona donio?
V has a new pet
ponedjeljak, 05.12.2022.
Nisam odgovarala na komentare ispod prethodnog posta, pa ću ovdje pojasniti sve o svom novom ljubimcu. Dakle, Gypsi ima novi blog , pa sam ja onda automatski dobila novog ljubimca, obzirom da Gypsi inzistira na dobrim djelima, ljubavi, milosrđu i svemu drugome što se u ovo predbožićno vrijeme, za razliku od ostalog vremena, podrazumijeva (vid', evo i sunce granulo!) i to pod prijetnjom kaznenopravnih sankcija... ne znam onda tko bi je prigrlio bolje od mene ;O
Ja zvekonje više nemam... s ovima sam se družila prije 6-7-8 godina, i skoro nikoga o njih nisam uspjela spasiti maminog lonca (mama je bila slična @staroj teti - nije dirala male, ali velike je obožavala...), to je bilo izvan mojih moći. Ali zato imamo sličke koje, ako hoćemo, možemo mijenjati svakog dana sve dok i Gypsilonkin novi blog ne naraste.
Istina, sličke su skroz nekvalitetne, u ono vrijeme mi je fotoaparat bio u kvaru pa sam fotografije radila alatom za vrt, ali tko nam može zabraniti da ih postavljamo... mi smo i tako samo kap u moru nekvalitetnih fotografija.
Evo, ovdje smo bili na pikniku... i baš smo se lijepo zabavljali :)
Simulanti
:DDD
Spići
subota, 03.12.2022.
Spići kukiji. Radila sam ih jučer, kako je to Klocky već bila i otkrila. Mene je nje sad već malo strah - nemam pojma kako joj uspije unaprijed otkriti sve što ću ja raditi. Sve mi se čini da... ili joj netko iz moje blizine to dojavljuje (guje iz njedara :I), ili su tu neke druge zle sile posrijedi (odlazi od mene, Sotono).
No, dobro, istražit ćemo to poslije... ajmo sada o spićima. Kao što se vidi, ovo su čupave glave malih spića. Mislim, valjda se vidi, nisam ih 'utezala' ni njih ni slike; stvarno su ovakvi mali i slatki a ne nekakve 'bijesne kuje'... mada, s tim malim dobricama nikad ne možeš biti siguran hoće li se povampiriti :)))
Alzo... radila sam ih od tijesta s kokosom, i svaki se oblikuje rukama od četiri komadića. I nije ih teško raditi ali meni je nakon nekog vremena malo dozvizdilo pa sam onda radila 'roščiće'
Ali, ne uznemiravam se ja zbog toga što mi tako nekad nešto dozvizdi,... Pa svatko ima pravo: reći, igrati se i raditi što želi onako kako mu padne na pamet, bez da mu netko drugi određuje kada će i smije li uopće (jasno, ne govorim o osobama koje nisu sposobne same brinuti i odlučivati o sebi, i jasno ne govorim o kriminalnim radnjama). Mislim, to bi već i svaka budala trebala znati, ali nije na odmet spomenuti.
I što bih se ja sad uznemiravala ako bi se našao netko tko bi mi branio da radim roščiće od tijesta za spiće (a zapravo, spiće sam radila od tijesta za roge... ali možda bi vam to sad bilo preteško shvatiti, pogotovo ako se ne razumijete u prhka tijesta :))), pogotovo kad je sve što ja radim dobro :DD
I da... nekad nije dovoljno takve samo ignorirati... ponekad je u redu i reagirati i reći što vam smeta. Kad god mislite da treba... i pazite sad - NI TO VAM NITKO NE SMIJE ZABRANITI :)
Ili to, ili budite praktični kao Gypsilonkin muž... koji se nikada ne bi uvlačio tamo gdje se tange uvlače :D
E, a sad može i Jelen doći :)
Ljudi b(l)ožji
četvrtak, 01.12.2022.
Ne sjećam se kad me točno mama počela voditi sa sobom u crkvu; imam nekoliko slika iz jako rane dobi, i onda više nakon pete, šeste godine.
Iskreno, nisam voljela odlaziti na nedjeljne mise. Bilo mi je drago obući najljepšu haljinicu, nove bijele štramplice i sjajne cipelice, ali nije mi bio drag naš svećenik... niti on niti njegove propovijedi. Onaj rutinski dio s molitvama, očenašima i zdravomarijama dobro je prolazio, ali kada bi glasovi zažamorili tražeći mjesto za sjesti a svećenik se zakašljao uspinjući se na propovjedaonicu, meni bi se malo zamračilo. Propovijedi našeg svećenika su bile dugačke, što samo po sebi i ne bi bilo loše da su bile i zanimljive, ali nisu... bile su zamorne i pune grijeha, prigovaranja i krivnje. Upirao je prstom, prijetio i prozivao, i povremeno, grozničavo kimajući glavom gore-dolje pitao - Je li tako?! - a potom dugo, ledenim pogledom netremice kružio po crkvi sve dok se ne bi sve prisutne glave sužanja Kristovih pognule, skupa s mojim pogledom uperenim u vrhove sjajnih cipelica, tražeći u njima pomoć za skidanje tereta svih svjetskih grijeha koji su se netom spustili na moja nejaka pleća.
I skoro nikada nikoga nije pohvalio... a ako bi se kakva pohvala nekim slučajem i zadesila, obično bi samo poslužila kao primjer slabašnog dobra kakav bi, eto, uz puno truda i dobre volje svatko od nas grešnih mogao dosegnuti.
Zvona koja bi se oglasila za kraj mise jedan su od razloga zašto ista i danas rado čujem.
Odnedavno primjećujem kod ljudi pojačanu potrebu za pohvalama, lijepim riječima i dobrotom općenito. Doslovce se razbacuju njome, ali da...pa lijepo je to, pomislim... no svaki put, taman da ću zatvoriti oči i vizualizirati tu ljepotu i isijavanje dobrote osobe o kojoj slušam. te u njoj uživati, zaustavi me nastavak, koji je, također primjećujem, postao skoro pa obavezan. Ne znam kakva je to potreba da se nekoga pohvali, spomene u lijepom kontekstu, a onda isti pokvari obaveznim spominjanjem tamo... nekih... onih... onakvih... drukčijih... loših...
I dok su oni pohvaljeni uvijek jasno naznačeni imenom, ovi drugi - koji nisu i neće biti kao oni, oni su čista apstrakcija - ne zna im se ni ime, ni porijeklo, ni broj... i zbog tog broja ja ne mogu a da ponovno ne vidim velečasnog Matu kako izranja iz mraka, propinje se na propovjedaonicu i upire prstom, i petogodišnju sebe pogleda uperenog u vrhove sjajnih cipelica....
Stanem, podbacim stisnutu šaku pod bradu pa se zamislim... pa kakva je to dobrota kad nije sposobna samostalno stajati i isijavati svoje svjetlo bez da pomrači druge, zar je toliko slaba i nejaka da se uzdiže iznad ostalih jedino kad ih sve ponizi...?
A možda to i nije dobrota, nego samo prostituiranje njenog imena u nekakvu sebičnu svrhu samopromocije... ne mogu a da ne pomislim u svome mraku do kojeg to isijavanje nikako da dopre.
Jer... dobrota je strpljiva, ona ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje pravo, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, nego istini. Sve izdržava, nikad ne gubi vjeru, uvijek se nada, sve podnosi.
Je l' tako?!
