Kivi nije ostao neubran
utorak, 29.11.2022.
Ni A, ni B... njaanci ni jedan komentar na prošlom postu, a ja se taman naoštrila odgovarati na upite o kemijskom wc-u i podijeliti svo znanje o njima prikupljeno posljednjih dana - gdje kupiti, po kojoj cijeni, koji su najbolji...
Al' nitko... uopće ih ne zanima, kao da nikome za koju godinu neće trebati - svi bi il' zauvijek ostali djeca il' pisali erotske pjesme kao da sutra ne postoji. Bome, eto i mene blogeri uspjeli iznenaditi, ja sam mislila da su odgovorniji. I sad me brine hoće li takvi nepredvidivi uspjeti održati zakletvu položenu Jelenu o miru i ljubavi... il' ćemo ga ipak morati nepovratno izgubiti...
Strašno je to koliko ti jedan krivi korak u predviđanju tuđih postupaka može poljuljati tlo pod nogama, učiniti te nesigurnim i držati te u mraku neizvjenosti sutrašnjice :I
Idem vidjeti je li barem Gypsilonka nešto spomenula kod Jelena... i vidjeti je l' se Klocky smuca okolo i čeka da popusti mir, sloga i dobravoljajenajbolja pa da potegne na nezaštićene rogove...
Naređivanje
ponedjeljak, 28.11.2022.
Danas sestri stigao novi namještaj - zezam je da joj je dnevni boravak kao u kakvog američkog provincijskog industrijalca, pa se smijemo.
A meni je danas stigao prijenosni wc - za tatu, jer sad jedva da hoda, pa neka mu u blizini... i smijemo se i na račun te pošiljke. Što drugo.
Flekserica jedina shvatila težinu nošenja odgovornosti :)
Bila jučer sestra. Ne može se reći da je došla u goste, došla je raditi. Ona za jedan dan napravi što ja ne mogu za godinu, pa onda 'doleti' kad ulovi vremena. No to što je ona došla raditi ne znači da ja mogu mirno sjediti i cijeli dan ostavljati komentare po blogu, nego povremeno moram hodati za njom i govoriti gdje će što odložiti, što je za baciti a što nije, i tako...
I svatko tko kaže da je naređivanje lagan posao nema pojma što govori... ja sam se sinoć jedva dovukla do kreveta :O
Obavljanje svete blogerske dužnosti
četvrtak, 24.11.2022.
Ono što sam na blogu otkrila o sebi je da baš i nisam timski igrač... al' to znam još od osnovne škole, tako da, evo, ni sama ne znam zašto to sada spominjem (smušena sam nešto)... no, pustimo to, pa da spomenem ono što vi možda ne znate o meni (a ako i znate, u svakom slučaju vrijedi ponovno istaknuti), a to je da ja ne odbijam sudjelovati u jako važnim i jako velikim događajima - kada je posrijedi nečiji život, krov nad glavom... i tako...
Elem, kako najnovije, predbožićno darivanje na blogu spada u baš takve događaje (ozbiljna sam), podrazumijeva se da ću i ja dati svoj obol ovoj hvalevrijednoj akciji.
A nominiram Fleksericu... i to zato što je: oštroumna, jezičava, drska, bahata, sebična... itd, itd - sve u superlativama... i kao takva mi najmanje ide na živce od svih onih koji su joj slični ili to pokušavaju biti (i uvijek kiksaju s oštroumljem)... a da ne govorim koliko mi manje ide na živce od svih onih koji bi sa svima bili dobri...bljak.
Ampak še vedno... najbitniji razlog ovih nominacija (i zato sam ja sad tu) je prilika za ispravljanjem stoljetne nepravde koju je Flekserica stoički otrpjela nikada ne dobivši termosicu (ili je bio mikser?) koju je osvojila u jednoj sličnoj nagradnoj igri ovdje na blogu.
Mislim da bi Nova TV mogla osvjetlati svoj obraz ispravljanjem ove nepravde... a mislim i kako je svakom pastiru u njegovom dvorištu najdraže stanje - I vuk sit i ovce na broju,
To bi bilo nešto kao - Čist račun, duga ljubav... i tako bliže, i tako dalje...
P.S. Nadam se da će Flekserica na dar, pored termosice (ili je bio mikser?), dobiti još i topli šal i rukavice.
Smjena
srijeda, 23.11.2022.
Noćas je umrla stara susjeda. Prošlog ljeta je još uvijek pokušavala raditi u vrtu, opirala se i godinama i bolestima, i strašno radovala svaki put kad bi i mene tamo ugledala... ali već tada se vidjelo da nestaje, i da je samo pitanje vremena...
Bila je posljednja u mojoj blizini od generacije 'starih' koji su bili dio mog djetinjstva i mladosti.
Sada je još samo tata ostao.
Nakon tate generacija najstarijih je nekoliko njih u ranim sedamdesetim. Nadam se da da sad neko dulje vrijem neće nitko odlaziti... i da će ovi 'novi stari' još dugo, dugo biti uz novu generaciju mojih malenih susjeda.
Zapričavanje
utorak, 22.11.2022.
Jutros mi sestra prepričava svoj san - bila je u gradu (Os, ako se ne varam) i svašta joj se tamo izdogađalo, puno čudnih i besmislenih situacija tako da se, kaže, dobrano iznervirala, a onda su joj se, kaže, na kraju još neke dvije 'kokoške' ispriječile na putu, namjerno i bezobrazno, i nisu se htjele skloniti. Ona je, kaže, od tolikog bezobrazluka prvo stala u čudu, al' onda je onakva iznervirana napravila potez rukama kao da pliva, 'razgrnula' ih k'o Mojsije Crveno more, i prošla kroz njih.
- Je l' butterfly stilom? -pitam ja.
- E taj, taj - kaže ona.
- A da kakvim ćeš... - zaustim i htjedoh još nešto dodati, ali me ona prekine jer da to nije sve, da ima tu i mene...
- Aj - rekoh.
E da se, kaže, poslije našla na nekakvoj stanici i onda sam došla ja: jaakoo mlada i u automobilu, nekakvoj bijesnoj zvjerci, i počela vikati na nju... da je l' mora ona stalno raditi gluposti, da je l' me mora uvijek (o)sramotiti...
- Pa samo sam ih odgurnula... počnem, ali ti me ne slušaš nego si ljutito sjela u automobil i 'otperjala' - prepričava ona i dalje svoj san i to tonom kakvim se u njemu meni opravdavala, a onda ja dreknem - Kroasani!
- Što s njima?
- Ma, stavila sam ih u pećnicu i uključila samo na minut, dva da se tijesto podigne - vičem dok trčim ka kuhinji i kroasanima koji su po rubovima već malo potamnili. Zaključim da ništa od njih, al' srećom nisam sve odmah stavila u pećnicu, tako da mi ih je još pola ostalo.
Smije se sestra i pita je l' kuham karamel, aludirajući na njenu nedavno bačenu tavu zbog zagorenog karamela kada smo se jednako ovako zapričale.
- Jee, jee... gunđam i govorim da idem pronaći vic o zapričavanju, da sam joj ga već nekoliko puta htjela ispričati ali sam zaboravila neke dijelove.
I nije to bilo sve, još smo se svašta (iz)razgovarale, al' idem ja sad... da se ne zapričamo.
Svećenik se isprva nećka, govoreći da on ispovijeda samo svoje vjernike, ali kad je Mujo navalio, on popusti, sjednu u ispovjedaonicu i Mujo krene:
- Oče, griješio sam, puno sam griješio. Došla kod mene ženina sestra, i mi kavicu, zapričali se i... završili u krevetu.
- Velik grijeh, Mujo - reče svećenik - ima li još štogod?
- Ima, oče. Došla kod mene punica, i mi kavicu, zapričali se i... završili u krevetu.
- Mujo, ti si stvarno veliki grešnik. Nadam se da je to sve.
- Nije oče. Par dana kasnije, došao ženin brat, i mi kavciu, zapričali se i... završili u krevetu.
Svećenik će na to: - Dobro Mujo, ajde sad ti lijepo kući, da se i mi ne zapričamo...
Komšije
Nije baš da se pačam u politiku... više se obadam no što se pačam, jer plače mi se kad god ove naše pogledam...
Al' s komšijama je lakše ... bez problema se nasmijati :))
Hm... a možda ima i istine u onoj o komšijama i kravama :O
Predrođendanski
ponedjeljak, 21.11.2022.
Jučer sestra donijela jedan raniji, predrođendanski poklon. Kupila mi crni pulover, baš kakav volim - s ovratnikom većim od cijelog ostatka pulovera, kao kakva hobotnica je...
E, al' ako ga nisam cijelih pet minuta okretala u rukama tražeći mu glavu i rep... nemam pojma što mi je bilo 
Mora da je do staro... ovaj, zbog rođendanskog uzbuđenja.
Znala sam ja još odmalena da ti rođendani nisu za mene :))
E, a kad smo već kod rođendana, ajmo malo (po)gledati i u zvijezde... duugooo nismo...:O
https://www.24sata.hr/lifestyle/zivotna-misija-svakog-znaka-zodijaka-blizanci-poducavaju-djevica-popravlja-bik-motivira-871196
Svaki će horoskopski znak po rođenju dobiti sudbinski zadatak koji mora ispuniti kako bi si olakšao postojanje na planeti. Ta predodređenost za ostvarivanje nekih ciljeva, koji su postavljeni tako da ih možete svladati ako se dovoljno posvetite sebi, ujedno će vam pomoći da shvatite neke duboko skrivene kutke vaše osobnosti, odnosno ono što vi istinski jeste.
Ovan
U vašem životnom ugovoru sa svemirom stoji da morate istražiti svoju osobnost, otkriti svoj karakter i izraziti vlastiti identitet. Vaš put je put postizanja uspjeha kroz snagu, samopouzdanje i neovisnost jer niste rođeni da ovisite o drugima, nego da ih nadahnjujete.
Možda ste primijetili da lakše ostvarujete planove kad djelujete samostalno ili u svrhu osobnog rasta. Ništa se u vašem životu neće značajnije pomaknuti s mjesta dok stojite u nečijoj sjeni.
Zastoji i frustracije se javljaju i kad predugo čekate nečije odobrenje ili slijedite tuđe upute. Kod Ovnova ne smije biti ljudi i situacija koji dugotrajno ugrožavaju njihovo samopoštovanje i osjećaj osobne moći.
Bik
Rođenjem u ovom znaku postavili ste si zadatak primijeniti svoju zodijačku stručnost na stjecanje materijalnog obilja. Vaša snaga leži u zarađivanju novca te ostvarenju opipljivih rezultata radeći pošteno i predano.
No sve to ostaje samo potencijal ako prethodno niste razvili i osvijestili osobni sustav vrijednosti. Gledano iz kozmičke perspektive, riječ je o skupu principa koje cijenite i koji vas motiviraju na ostvarenje konkretnih vrijednosti.
Bikovi su blagoslovljeni talentom stvaranja novca, no iza toga mora stajati odgovoran rad. Ulovite li se u zamku sebičnosti, pohlepnosti i škrtosti, vaša vještina i blagoslov će vam biti oduzeti. Vaša misija je uložiti trud u konstruktivno korištenje materijalnih resursa.
Blizanci
Vaša misija je razvoj intelektualnih sposobnosti i poticanje drugih da učine isto. Morate zaposliti svoj um učenjem, čime ćete stimulirati urođenu znatiželju koja će vas zadržati na tome mjestu dovoljno dugo kako biste izvukli ono najbolje.
Blizanci su stvoreni za prenošenje znanja i informacija ljudima u svojem okruženju. No da bi to bilo moguće, potrebno je provesti temeljito istraživanje i steći vještine prenošenja znanja.
Ne začuđuje što znate dobro baratati riječima i postaviti prava pitanja te što imate talent za umrežavanje. Da ste zalutali s pravog puta mogu vas upozoriti nezadovoljstvo, dosada i nezainteresiranost. Ako je tako, upišite neku edukaciju, istražujte, dijelite svoje misli sa svijetom putem društvenih mreža, živite svoje intelektualne potencijale...
Rak
U ovom ste životu odabrali istražiti svijet unutarnje sigurnosti kako biste utemeljili emocionalnu sigurnost. Riječ je o osjećaju pripadanja i prihvaćanja, imanju baze u kojoj se osjećamo zaštićeno.
Blagoslovljeni ste darovima s neba dok pružate potporu onima koji su emotivno izgubljeni. Rak utjelovljuje arhetip tople majke i brižnog oca, onog koji štiti dom i obitelj. U genima vam je zapisana briga za druge, no morate paziti da ne prekoračite zdravu granicu, paziti da se vaša brižnost ne pretvori u sputavanje drugih.
Tad se stvara platforma za rađanje obiteljskih neprijateljstava, pa i borbe za imovinu. Sklopili ste ugovor u kojem je zapisano da drugima trebate pružiti osjećaj pripadnosti, a ne im podrezati krila. Kao dijete ste sigurno imali iskustva koja su vas mogla duboko uzdignuti ili povrijediti, a sad imate potencijal da iskoristite moć i pomognete onima koji trebaju pripadanje.
Lav
Vaša urođena radost, kreativnost, sposobnost da zaigrani poput djeteta slavite život, generatori su sreće kojima možete motivirati druge da osjete čaroliju uživanja u životu. I dok obogaćujete vlastiti život radeći ono što volite, u stanju ste i oplemeniti živote onih koji vas okružuju.
Obećali ste svemiru da ćete u svijetu ostaviti osobni pečat, da ćete živjeti sebe kroz svoje unutarnje dijete, a dijeljenje sebe sa svijetom dolazi kroz usavršavanje i prepoznavanje osobnih talenata.
Lav može biti sjajan učitelj, glumac, sportaš, modni dizajner i sl. Vi ste kao nebrušeni dijamant koji je potrebno dugo obrađivati kako bi zasjao u punom sjaju. Da biste stali ispod reflektora i izrazili svoje talente morate puno raditi.
No kad vam je život isprazan i bez strasti, očito ste skrenuli s pravog puta.
Djevica
Ljudi vas često traže usluge, radite u poslovima vezanima uz zdravlje, prehranu, higijenu, tjelovježbu, često ste pod stresom, preopterećeni, ali ne odustajete od toga da uvijek morate biti na visini zadatka.
Povezat ćete se sa svojim karmičkim zadatkom kad uvidite da je život savršen takav kakav jest te da sve što vam se događa ima viši smisao. Kad se prestanete žaliti da je život težak, kad se prestanete osjećati kao rob dužnosti i odustanete od postavljanja previsokih standarda samima sebi te prihvatite ono što se događa mudro i smireno, krenut ćete u ostvarenje svrhe svojeg života.
Ključ uspjeha Djevice nije naporan rad, već intelektualni i duhovni razvoj. Razdražljivost, ljutnja i manjak strpljenja znakovi su da ste skrenuli s pravog puta.
Rođeni ste kako biste drugima pokazali koliko mogu biti sjajni te vaš osobni uspjeh zapravo leži u nezahvalnim poslovima, u slomljenim stvarima koje nitko ne želi popraviti.
Vaga
Vaš karmički poziv jest drugima pokazati kako se živi predanost u bliskim odnosima. Tu stoji i velika odgovornost prema sebi - biti tu za druge, a ne zapostaviti sebe.
Ne začuđuje što često svoju vrijednost mjerite prema statusu i kvaliteti vaših partnerstva. Na nekoj razini instinktivno ste svjesni da uspjeh i sreću ne možete postići sami.
Pristup vašem maksimalnom potencijalu ne ovisi samo o vašoj spremnosti da se posvetite drugima. Cilj je činiti to objektivno i pritom ne zaboraviti na ono što je vama bitno.
Svemir vam pomaže svaki put kad usmjeravate svoje napore na bilo koji aspekt obogaćivanja društva. A baza je uzajamno poštovanje i ravnopravnost. Stoga, kad Vage uđu u manipulaciju kako bi nekog zadržale u svojem životu ili krenu kontrolirati druge ili se pak žrtvovati za druge, to im je znak da su zalutale.
Škorpion
Na putu ste življenja svoje svrhe kad probudite osobnu moć i naučite njome upravljati. Za početak potrebno je steći neke lekcije koje vam dolaze kroz upravljanja drugima i njihovim resursima.
Potrebno je shvatiti da moć nije vladanje drugima, nego dijeljenje svojih vještina i znanja. Glavni alat koji se koristi u ovoj vrsti transformacije je ljubav, a to je ono stanje kad intenzivne emocije i uravnoteženi um propuštaju glas mudrog srca. Tad možete probuditi u sebi gotovo čarobnjačke sposobnosti koje tamu pretvaraju u svjetlost.
Škorpioni posjeduju veliku moć i pitanje je koji je najbolji način da ju iskoriste. Hoćete li je usmjeriti na osobni razvoj i pomaganje drugima ili ćete drugima svojim teškim karakterom zagorčati život?
Vi imate sposobnost vidjeti bitku između dobra i zla, a upravo se tu za vas kriju najveća saznanja. Rođeni se za istraživanje onoga što leži ispod površine, tu ste kako biste otkrili naše neiskorištene potencijale.
Strijelac
Smisao pronalazite u strastvenoj potrazi za intelektualnim rastom kao svrhom univerzalnog prosvjetljenja. Imate duh istraživača, nevjerojatnu sposobnost za pomicanje granica, a svojim primjerom širite i horizonte onih oko vas.
Odlični ste u izazivanju naših intelektualnih, duhovnih i fizičkih granica. Blagoslovljeni ste plemenitim osjećajem pravde, duhovitošću, pustolovnim duhom i sposobnošću da vidite širu sliku.
Dužnost Strijelca je ulagati u obrazovanje, rasti duhovno, izaći iz okvira poznatog, a potom inspirirati druge. Možete imati vrlo važnu ulogu u globalnom prosvjetljenju, što zahtijeva napuštanje sigurnosti vlastitog intelektualnog dvorišta.
Da ste promašili put shvatit ćete po tome što ste prestali ulagati u obrazovanje, premalo čitate, previše vremena trošite na isprazne užitke...
Jarac
Svemir vam je dao darove kao što su ustrajnost, sposobnost preuzimanja odgovornosti, ambicioznost i težnja ostvarenju trajnih vrijednosti. Ovdje ste kako biste svoje mjesto u društvu ustoličili dižući se na poziciju autoriteta. Stoga nije čudno što toliko težite zadiviti one koji su po položaju iznad vas.
No vas sudbina zove na sastanak s vlastitim autoritetom koji mora djelovati iz integriteta, dosljednosti i poštenja, a ne manipulacije i koristoljublja. Ostvarenje vašeg potencijala ovisi o vašoj sposobnosti da svijetu pokažete kako se s moći odgovorno upravlja i koliko ste u tome dobri.
Svemir će Jarce često testirati kao roditelja ili šefa, onoga koji vodi. Često iza vaših profesionalnih postignuća stoji podrška oca ili je pak uspjeh motiviran nedostatkom toga.
No umjesto da tražite potvrdu vlastite važnosti od vanjskog svijeta, cilj je steći unutarnju snagu, samopoštovanje i ostvarivati visoke ciljeve. To će vam dati osjećaj unutarnjeg zadovoljstva, a drugima ćete pokazati što je sve moguće ostvariti kad u nešto uložite vrijeme, trud i znanje.
Vodenjak
Biti svoj, autentičan, izražavati sebe i pomoći drugima da cijene vlastitu individualnost vaš je karmički poziv. Kad uvidite da je sve što postoji na svijetu jedinstveno, počinje vaš izlazak na pravi put.
Kako biste počeli živjeti svoju svrhu morate naučiti biti tolerantni prema drugima, cijeniti raznolikost i od drugih očekivati ono što su u stanju pružiti. Kad položite ispit razumijevanja i prihvaćanja, smanjuju se konflikti.
Sjajite sobom kad ‘osvjetljavate’ društvene probleme i organizirate aktivnosti koje su ključne za solidaran život u vašoj zajednici. Za takva postignuća dani su vam karizma i vizija, mogućnost da se povežete s utjecajnim ljudima i sklopite važna prijateljstva.
Vi ste ti koji se zalažu za bolje sutra. Kako bi Vodenjaci stigli do te razine iza njih će ostati mnogo slomljenih nada, razrušenih prijateljstava i ranjenog ega. No to je cijena vašeg karmičkog uspjeha.
Ribe
Tu ste kako biste razvili empatiju, kako biste zaštitili one u nevolji, kako biste pomogli siromašnima, bolesnima ili unesrećenima. Ribin pogled je usmjeren prema nebu, prema svijetu u kojem vladaju mir, ljubav i blagostanje.
I tek kad se s oblaka spustite na zemlju i kad svojim snovima počnete davati materijalni oblik, steći ćete onu sigurnost koja vam je potrebna da pokažete ljudima kako se dobro dobrim vraća te da jedino ljubav i empatija mogu pridonijeti općem boljitku čovječanstva.
U ime toga potrebno je biti jači od svojih strahova, prevladati onaj dječji osjećaj krivnje i stida te se osloboditi utjecaja prošlosti. Kako biste mogli ostvariti svoju svrhu kroz pomaganje, morate upoznati patnju kako biste je znali iscijeliti, morate upoznati strah kako biste ga pobijedili sigurnošću, morate biti ranjeni kako biste bili iscijeljeni.
Tataratatatata
nedjelja, 20.11.2022.
- Tata, hajde pojedi ručak. - govorim ja ocu svome jedinome, koji je i ovu, tko zna koju već zimu do sada, odlučio prestati jesti i prestati živjeti...
- Ne mooguu...- viče on - nije mi fino, eto!
:I
- Pa što hoćeš da ti skuham? - pita ga onda kćerka njegova, ustrajna da ga još nekoliko dana održi na životu.
- Ne znam, ne znam, ne znam... - nervozno odgovara kćerkin otac - mog'o bi kuhano, možda!
Od kuhanog kćerkin otac jede jedino: grah, pileći paprikaš i kokošju juhu... pa kćerka ne zna od silnog izbora što bi prije...
Grah sam potrošila prije desetak dana; zapravo, možda ga i ima još ali zaključim da bi mu juha u ovom stanju puno više pomogla pa je odem odmah staviti kuhati, i nakon nekoliko sati kuhanja i paženja da ne bude: prejaka, preslaba, neslana, preslana, sa što manje začina... i svakako sa što manje povrća poslužim vruću i mirisavu juhicu s puno gris noklica, jer se takva može čak i konkretnim obrokom nazvati.
- Hajde, tata, evo juha... pojedi dok je topla... - nagovaram ga nakon što je juha pola sata 'odmarala' na stolu.
- Jest ću, ostavi je tu.
- Pa već sam je ostavila, sad je vrijeme da je pojedeš... ohladit će.
- Neka, mogu ja i hladnu.
:I
Nekoliko sati poslije, juha je još uvijek na stolu, ledena i otužnog izgleda...
- Tata, nisi juhu ni taknuo, zašto?
- Maa pojeest ću jee...
- Pa nećeš, sad više i nije jestiva.
- Ja ne volim valjuške (gris noklice), moji stari su uvijek kuhali juhu s rezancima.
- Pa zadnji put je bila s rezancima, i onda si rekao da ne voliš 'ono dugačko', da su tvoji stari uvijek kuhali valjuške.
- Nije istina, nisam to rekao!
Uzdahnem duboko, povadim meso iz juhe i odnesem ga mačkama.
Mlade mačke su se fino zaokružile i već i same počele birati što im odgovara a što ne.
:I
Ujutro rano stavim kuhati pileći paprikaš, pazeći da ne bude: neslan, preslan, i sa što manje začina... i povrća, naravno.
Do navečer je isti scenarij kao i prethodnog dana... paprikaš nije niti pomirisan, ali je pala primjedba kako tu ima svega i da to i nije paprikaš.
Meso, paprika, sol, papar, krumpir, luk... svinjska mast koju voli... pitam ga što je tu viška, ali dobijem samo nervozno odmahivanje rukom.
Duboko uzdahnem, povadim meso i nahranim mačke.
Trećeg dana okušam ponovno sreću, ali ovaj put s pečenjem - sto sati na laganoj temperaturi, samo posoljeno, jer tata ne voli začine.
- Hajde tata ručati, evo sam ispekla meso.
- Jest ću.
- Samo tako kažeš... hajde odmah, nisi danima ništa jeo!
- Jeeest ćuuu...!!! - zatuli otac moj neuhranjeni, a ja se ponovno pitam ne bih li si trebala malo provjeriti tlak... no smirim se, pa pokušam ponovno.
- Hajde jedi, pa ovo voliš...
- Ma... moji stari nisu tako kuhali, ti ne znaš...
- Aj ne pričaj svašta, pa tebi kuham samo onako kako voliš... meso je uvijek samo posoljeno
- E nije istina! Ti sve radiš k'o s televizije!
:I
Mačke više i ne reagiraju kad ih zovem, a iskreno - malo im je sada i teško kretati se... a jutros rano je pristavljena juha...
S rezancima.
Te dan te noć
petak, 18.11.2022.
Priča mi brat kako su mu na onkologiji isčestitali novi život, rođendan, što li... rekli mu da i ne zna koliko je sretan... a onda sa smijehom nadodaje kako je (to) zbog velike štednje el. energije ugašeno svjetlo na kraju tunela, tako da su ti prolasci za sada obustavljeni.
Ja ga, još uvijek nespremna za bilo kakav humor kad se o njemu radi, a pogotovo crni, klepim iza uha, jezično, jer tehnologija još uvijek nije napredovala toliko da mogu gurnuti ruku kroz telefon... a on, i dalje s osmijehom, poluprijekorno poviče - Striiko...?- nazvavši me nadimkom kojeg mi je dodijelio sinovim rođenjem, jer da nema smisla da dijete nema strica. I tako je od dvije tete za strica odabrao onu s 'bližom frekvencijom'.
- Nemoj ti meni Striko - zaškripim ja njemu neusklađeno, a on onda reče da će me ubuduće blokirati kad god se nalazi u gradu, jer da ga 'zapričam' pa uvijek negdje kasni...
Nešto kasnije, zapričavši se s jednom poznanicom koja me nepotrebnim zaobilaznicama dovela do vrha jako strmih stepenica, po kojima se ja baš nikako nisam mogla spustiti, ni pokušala, dok je ona jedan dio s lakoćom odskakutala a drugi onda i odsklizala, shvatim da je i meni otišao posljednji prijevoz za kući pa pomislim kako će se mama jako ljutiti...
No onda ugledam taxi stajalište, a pored njega bankomat i sjetim se da imam karticu pa krenem podići nešto gotovine jer nisam bila sigurna imam li uz sebe dovoljno. Ispostavilo se da bankomat ne radi sam nego s blagajnicom koja se netom vratila s mora i kojoj se nije nimalo žurilo uslužiti me, tako da sam je morala više puta zamoliti da požuri... prije mraka. Nije pomoglo - smračilo se i iza mene se stvorio dugački red nezadovoljnika i nestrpljivaca, a blagajnica, koja nije bila sigurna bil' na more il' s mora, tek mi je tada gurnula pod nos POS uređaj, s kojim ja nisam znala što bih...
I dok sam ga s redom nezadovoljnika iza sebe uporno okretala ka slabašnom tračku svjetla pokušavajući odgonetnuti zašto ima tako puno tipki, počne mi sve ići jako na živce pa kažem blagajnici da sjaši jer da su zbog mene odavno otvorili i petnaesti krug pakla zato što mi u onih devet nisu imali što pokazati... i otvorim oči.
Sushi, sashimi, nigiri, maki... 'vaki i 'naki...
ponedjeljak, 14.11.2022.
'Pala' je u susjedstvu prva svinjokolja, i kako je red i običaj, razdijeli se to malo naokolo. Tati sam odmah proslijedila čvarke; obradovao se kao malo dijete, kao da čvaraka nikada vidio nije... Tata je, naime, čvarak nazi pa priznaje samo one domaće; a i takvi prolaze žešću selekciju, u protivnom bi mu ih se moglo kupovati cijele godine.
Al', eto, neećee...
Da se ne mislim puno oko ručka, na tavu sam nabacila i klobasu, koja je btw. savršena bila, i škljocnula malo... usput, iz ruke, a kad sam htjela ozbiljnije snimiti fotoaparat se počeo kvariti. Poslije sam vidjela da nije fotoaparat u kvaru nego jedan objektiv - zabijelio se iznutra kao da ima očnu mrenu, tak' da sam ga zamalo tresnula. Al' nisam... palo mi je na pamet da mu treba malo vremena da se aklimatizira jer je nekoliko dana bio u hodniku gdje je puno hladnije.
Ispostavilo se da je stvarno bila riječ o tome, objektiv se ponovno razbistrio al' klobasu više nisam snimala. Onu prvu, usputnu fotografiju stavljam jer sam obećala @staroj teti.
Mi smo se prešaltali na sushi... kupljeni. Fotografije bolje, ali sushi razočaranje. Nije da se ja nešto japanski ćutim, i od Japanaca znam samo svoje dvije patke, ali sushi sam radila nekoliko puta i ovaj kupljeni mi nema blage veze s tim okusima.
Sushi nazi :DD
Al' dobro, što sad... iskreno, taj sushi sam i kupila (najviše) zbog fotografiranja - nisam si kuhanjem htjela zadavati dodatnog posla, no eto... nemo'š uvijek dobiti i izgled i 'dušu'.
Nema veze... ovako su se barem (i) mačke nahranile :O
Manipulator
subota, 12.11.2022.
U starom štaglju seoska je zabava, a voditelj plesa daje naredbe plesnim parovima - zamjena partnera s prvim najbližim parom...
Jedni se veselo smiju, drugi se ljute, a trećima se na licu primijeti ugodno iznenađenje - s ljutnjom ili smijehom, pravila se poštuju ako se želi uživati u plesu.
Tako nekako se odvijala radnja starog' vesterna'...
Otkako sam naučila sricati tu riječ. ja za sebe govorim da sam manipulator... ali pošteni (O.K...O.K., znam da se sada mora reći: Tko o čemu...). Odnosno, ja bih vrlo lako mogla manipulirati ljudskim osjećajima i potrebama i okoristiti se njima, kada bih to htjela. Potrebno je samo prepoznati nečiju slabost, pronaći žicu... i onda joj se malo posvetiti. Riječju, djelom... ili tek nekakvom sitnom gestom. Evo, recimo - ruke... ruke su jako moćno sredstvo manipulacije ljudima. Lagano povlačenje vrha nokta po nečijem ramenu, i kao usput nagnuti glavu i dahnuti nešto blizu uha... i nitko se neće sjetiti pitati kakve vi to namjere imate, već će se fokusirati na svoje trenutno probuđene želje i učiniti za njih sve što su u mogućnosti...
A više od toga nitko ne bi ni tražio.
To bi bio jedan način... drugi, možda i najčešći, i koji valjda dolazi s našim tvorničkim postavkama, podilaženje je nečijem egu - reći u pravom trenutku pravu riječ i tako steći vječnu zahvalnost sugovornika kao osoba koja razumije, jedina zna...
Vi ćete biti najbolji prijatelj/prijateljica, rame za plakanje i utjehu kad nekoga: napuca dečko/cura, kad dobije otkaz na poslu zbog šefa-gada, i onda kada njegov fiš-paprikaš ne osvoji prvu nagradu na lokalnoj fišijadi...
Vi ćete kao najbolji prijatelj/prijateljica i rame za plakanje reći kako ju/ga on/ona nisu ni zaslužili (gadovi), i da je i bolje da su otišli, i da je dobro što je šefa tresnuo šakom (đubre), i dabogda se prokletnici podavili ribljim kostima, stoka šugava, kad dijele nagrade po babi i đedovima, a ne po zasluzi! I samo da ga još jednom pokupite usred noći pijanog sa šanka i spremite u krevet, i vaš je... vaš... zauvijek.
Moći ćete raditi i tražiti što god poželite, jer vi ste od svih na svijetu jedina/jedini koji zna/razumije/shvaća...
A od tih i sličnih prokušanih metoda manipulacije ima jedna koja možda i nije za svakoga, ali oni koji se njome posluže, oni koji s njom umiju, oni 'odabrani', oni znaju da u svom dvorištu imaju zlatnu koku sa zlatnim jajima. To su ljudi koji nikome ne podilaze i nikome ne drže dlan pod guzicom... nego naprotiv pljuckaju i kritiziraju sve po redu, sve dalje i sve bliže ne pošteđujući ni rođenu djecu ni ženu. Aj, ženu možda i poštede ako ista zaprijeti tankim rezanjem crnog kruha, al' inače - ni-kog dru-gog. I sad se vi pitate da kakve koristi netko od pljuckanja može imati... a ja vam onda kažem da veeelikeee... Jer, od svih tih cici-mici i ojdi mi-dojdi mi ranije spomenutih kerefeka, ništa ljudi ne vole više nego nekakvu dobru hajku ili pljuckanje po nekome. Tu su si nekako svi kao doma, jer ne postoji osoba kojoj nešto ne smeta...a ako ima onih koji baš i nisu pogodili svoja vrata na tom domu, ipak će i oni ostati u njemu sreće radi što sami nisu na dnevnom redu... i ne usuđujući se više sreći okrenuti leđa.
Ako ćemo uzeti nekoga za primjer tih i takvih, odabranih, evo možemo uzeti našeg... ovog jednog što mu žena tanko reže crn lebac.
Čovjek koji je toliko bahat da ne želi (ali i ne zna) nositi rukavice, koje su dress code svakome tko je na takvom položaju kao što je on, pa radije pljucne u gole dlanove (jesam ja rekla da su ruke moćno sredstvo manipulacije...), prvo u njih, a onda svud naokolo. Pa tako danas oplete po jednima, sutra po drugima, pa trećima... i svi se izvrijeđaju, ali on se ne uzbuđuje zbog toga jer uvijek ima onih koji će se s nekim od tih pljuckanja i kritika složiti i stati uz njega, i tako će se dogoditi da se svatko u nekom trenutku složio s njime ne mogavši reći da nije u pravu. I on onda i dalje tepe po svome kako mu padne na pamet, bez rukavica i bez maske... jer što će mu - neka ih nose ovi drugi, čuvaju mu leđa i nadaju se da neće tako skoro ponovno doći na red za popljuckavanje.
A koja sam ja od ovih, pitate se? Pa ja sam ona koja samo voli primjerom pokazati što se sve može, i uvijek se glasno izlaje. Al' bez brige - takve sigurno nitko ne voli (aj se malo pitajte zašto).
Vjerojatno bi i za ovakvo ponašanje psiholozi našli nekakav lijepi naziv, ali k'o da oni sami nemaju putra na glavi. Svaki automehaničar, prije no što je otvorio automehaničarsku radionicu prvo je prćkao po svom autu, a svaki kuhar je prvo gasio požar u svojoj kuhinji... i sad zamislite što su ti psiholozi prvo svojim glavama radili...
Prevrtljivost... najveća manipulatorica među manipulatorima - zavodnica s tisuću lica, svakome pokaže baš ono na koje ćemo sigurno pasti...
Pa sve dok voditelj plesa ne kaže - Vratite se svojim partnerima...
Jedni sa smijehom, drugi s olakšanjem, treći nezadovoljni... Pa ponovno okret; rekli bi neki - i tako je od svega jedino plesati važno.
A tek rijetki, svjesni kakvu vrijednost drže u rukama, umjesto zamjene i plesa... biraju ih upotrijebiti...
Mizantrop (volite li Molierea?)
srijeda, 09.11.2022.
U srednjoj školi sam imala jednog mladog profesora, tridesetak godina starog, na kojemu se dalo primijetiti kako se na svom radnom mjestu često strašno dosađuje. Vjerojatno je s nešto manje godina, pun mlađahnih ideala, sanjao o velikom svijetu i svim uzbuđenjima koja bi mu on mogao pružiti, ali eto, zaglavio je u nekakvoj maloj školici krcatoj adolescentskih hormona s obeshrabrujućom voljom za znanjem i učenjem.
Uz to je još bio i oženjen i imao dijete, a takvo stanje je redovito tražilo zagušivanje dojučerašnjih slobodnjačkih snova i inzistiralo na više ozbiljnosti i na više odgovornog ponašanja.
I na sigurnom poslu, naravno.
Ali bio je kuler, i omiljen - jednim dijelom zbog svoje mladosti (zbog čega se naravno nije trebao nimalo truditi, ali u imovinsku karticu se sve upisuje pa i ono što je darovano), a potom i zbog nekonvencionalnog pristupa svom zanimanju. Bilo je tu poprilično ležernosti i jednako slabe volje i upornosti u podučavanju koliko je s druge strane bilo (ne)volje za učenjem. A kako ćeš se više omiliti dječurliji no kad im olabaviš verige koje su prisiljeni vući za sobom.
Učenike je znao nazivati kojekakvim životinjskim imenima, ali sa simpatičnim dječačkim osmijehom, pa se uglavnom nitko nije vrijeđao niti bunio. Cure su najčešće bile 'žabe', i povremeno 'žabice' dok bi razgaljeno gledao kako se onako praznoglave nekontrolirano hihoćemo i gurkamo laktovima zbog neke samo nama smiješne situacije.
I sad dolazi dio kada u priču ulazi još jedan glavni junak (kakva bi to bila priča ako se nitko ne junači... ajmo malo o meni), tj. junačica u ovom slučaju... a to bih, naravno, bila ja, piščica ove priče.
Glavom bez brade.
I, evo, ulazim skoro na jednak način kako sam često upadala u riječ i spomenutom profesoru - (ne)očekivano (i) drsko.
Ja se nikada nisam dodvoravala niti grebala za bolju ocjenu lamatanjem ruke u zraku, baš nikada... i tada mi se to nije tako činilo, ali ako bih sada analizirala takvo svoje ponašanje, onda bih vjerojatno morala primijetiti da je njime upravljao moj ego koji je smatrao da ne mora privlačiti pažnju niti se ikome mora dokazivati (nek' se drugi dokazuju do mile volje, je li, neću se ja s njima gurati). Ona nekadašnja ja bi vjerojatno samo slegnula ramenima i rekla da joj se ne da analizirati i zamarati. Jednako kao što je jednom rekla da joj se ne da analizirati pjesmu i govoriti što je njome pisac htio reći. Pjesma je naoko bila lijepa i sva ružičasta, pa sam ja rekla da čemu kvariti ljepotu analiziranjem jer da je to kao seciranje žabe... svašta ružno unutra možeš otkriti i pokvariti ljepotu...
Dobila sam namrštene obrve i rečeno mi je da sjednem... i bez ikakvih dodatnih sankcija u vidu loše ocjene jer sam u to vrijeme spomenutom profesoru valjda već postala zanimljiva, da ne kažem - mila.
Mala.
A počelo je tako što sam ja, iako nisam imala naviku puno pričati niti, kako sam već rekla, lamatati rukama po zraku, ipak teško zadržavala jezik iza zuba u situacijama kada ga nitko nije očekivao; u trenutku dok bi se osim profesorovog glasa mogla čuti još samo muha u letu i škripanje olovki ispod pognutih glava, meni bi, ponekad i nesvjesno naglas, izletio nekakav komentar koji bi mir i tišinu te svu ozbiljnost situacije nepovratno poslao u povijest.
Srećom, te moje opaske su blagonaklono prihvaćene i od profesora pa bi se i sam nasmijao i gledao u mene pogledom 'hoću da moj sin bude ovakav kad poraste'.
A sina sam mu jednom i čuvala. Ozbiljno. Naime, nekoliko puta kada bi mu se smjena podudarala s onom supruge mu, on je svog sinčića dovodio sa sobom u školu i onda ga povjerio nekome na čuvanje. Jednom sam, u trajanju od petnaestak minuta to bila ja, i bilo mi je jednako čudno kao kada me u osnovnoj školi učitelj likovnog poslao u trgovinu s papirićem kojeg sam trebala predati vlasnici. Nakon šuškanja i hihotanja prodavačica shvatila sam da je tražio da mu fino zapakiraju nekakvo seksi rublje za njegovu suprugu.
Kada sam se vratila u školu trebala sam brzinski nešto naslikati... što god hoću, pa sam replicirala Disneyevog patuljka sa svoje pernice i za to dobila peticu.
Ruku na srce, dosta sam ga dobro iskopirala, pa sam peticu valjda i zaslužila.
To sa rubljem se poslije pročulo pa je bilo i negodujućih uzdignutih obrva od strane nekih učiteljica, dok u srednjoj nitko ništa nije uzdizao.
Pored toga što je blagonaklono gledao na moje upadice, ovom mom mlađahnom profesoru se sviđalo i to što sam za svoju dob, i za to vrijeme i sredinu, i za razliku od ostatka razreda... dosta dobro baratala nekim jezičnim pojmovima... a u paketu je još dolazio moj wanna be kaligrafski rukopis koji bi kod svih redovno izazivao oduševljenje, i eto ti miljenice!
Rukopis je često bio razlogom da se prozivaju moje nelamatajuće ruke, u moru drugih podignutih, kada bi trebalo prošetati učionicom, podijeliti testove ili nešto ispisati na ploči, a što je predstavljalo barem malo razbijanja dosade na satu i smatralo se svojevrsnom nagradom... zbog već nečega...
Profesor bi bacio pogled na sve ja, ja, ja ruke, brkom se nasmijao i rekao bi - E nećeetee vi, žabe, ONA će... - i mahnuo bi ka mojim nevinim rukama.
To što bi one poslije ispisivale tekst malo (i malo više) nahero, smatralo se također simpatičnim i odobravajućim buntovništvom, pa bi mi se s pogledom 'nek' mi se sin zove kao ti' samo malo prstom zaprijetilo. Al' te zasluge ne mogu sebi pripisivati... stvarno to nisam namjerno krivo pisala.
Svega mi.
Šlag na torti i žlica u medu je bilo zaključivanje ocjena na kraju godine. Ja nisam bila štreberica, daleko od toga... ja sam samo bila netko tko je jako volio čitati... ali ono što sam ja htjela, a ne drugi, tako da nisam bila pošteđena neizvjesnosti zaključnih ocjena. S odbijanjem seciranja žaba, tj. pjesama, našla bi se tu i kakva četvorka iz tko zna čega što me nije zanimalo, tako da ni kod ovog profesora nije sve bilo jasno.
I listajući tako dnevnik po abecedi, sve do treće četvrtine i mog imena, učenici bi ustajali, pitalo bi ih se što su pročitali od lektire i onda tražilo da nešto prepričaju... pa bi se malo natezali oko ocjene, tražili veću za prosjek... i tako...
Znate kako je to već išlo.
Izlistajući pri kraju i moje ime, profesor je malo negodujući prešao očima po ostalim ocjenama, a onda, kao i druge prije mene, pitao što sam pročitala od lektire. Slegnuvši ramenima rekoh - Pa sve. I to puno ranije, mislim se - većinu još u osnovnoj školi kada me bilo strah da preko vikenda neću imati što čitati pa bih za ponijeti kući birala uvijek najdeblje knjige. Stendhal, Moliere... svi francuski, ruski i engleski klasici su puno davno pročitani, u vrijeme kada neke nisam niti mogla potpuno shvatiti.
Tako me knjižničarka jednom sumnjičavo gledala kako sam uprtila Balzacove priče pa me namjeravala spriječiti izgovorom kako to nije za mene... a druga se, poznavajući me, nasmijala i rekla - Ma, nju pusti...
Istovremeno mi je umjesto Grge Čvarka Cesarićeva 'Pjesma mrtvog pjesnika' bila 'najbolja pjesma ikada'. Danas bi takvo dijete vjerojatno poslali psihologu zbog sumnje u suicidalna promišljanja, ali tada se nitko nije previše zamarao time... a sve eventualne sumnje su se istjerivale doma prijetnjom podizanja papuče...
Do danas sam većinu tada pročitanoga i zaboravila, tj. zaboravila sam i što sam čitala... no kad god da ponovno nešto od toga uzmem u ruke, sjećanje navire lakoćom kojom se ne zaboravlja ni vožnja bicikla...
Elem... na takav moj odgovor, profesor je samo rekao da sjednem, istovremeno ispisujući ocjenu.
E , a kako nije rekao koju je ocjenu upisao, a ni ja nisam pitala, nastupila je graja i propitivanje...
Bilo je i onih koji su, vjerojatno zbog brzine ocjenjivanja, pretpostavili da sam pala u nemilost pa su dovikivali - Pa zna ona, najviše od nas, dajte ju pitajte... - ali uglavnom se samo koristila prilika za malo galame... sve dok profesor nije rekao da je upisao peticu p je onda nastupila još veća vika, ali ovaj put s puno negodovanja, jer da zašto tako lako, bez provjere... muke i znoja.
A onda je profesor izjavio da ne voli sarmu (!), i zafilozofirao o tome kako kako priznaje samo kupus ili meso, ali odvojeno, tj. da je kod njega ili-ili, ili znaš ili ne znaš. Nema između. Nije se izjasnio oko toga što bih po njegovom ja u tom loncu predstavljala, tj. što mu je draže od te dvije namirnice... ali je to ostala zauvijek jedna od dražih anegdota iz školskog doba.
No, ipak, ono po čemu možda najviše pamtim svog profesora hrvatskog jezika je njegov utjecaj na formiranje mog glazbenog ukusa. Ja ni tada nisam voljela vršnjačke hopa-cupa poskočice, nego stariju glazbu - u to vrijeme su mi Robert Zimmerman i njegova Sara bili 'vrh', kako bi se to sada reklo, a zatim i ZZ Top i vječni Blue Jean Blues, no zahvaljujući profesoru koji je bio veliki zaljubljenik u glazbu 'otkrila' sam i Cream, i Jefferson Airplaine, The Yardbirds... i ostala zauvijek zahvalna na tome.
Ne idem nikada ni na kakva generacijska okupljanja, i uglavnom mi je, osim onih koji su mi blizu, slabo poznato gdje je tko završio i što danas radi, pa tako ne znam ni što je s mojim profesorima...
Naravno, danas nije problem izguglati nečije ime i u par klikova dobiti gomilu informacija, ali ja ni to ne radim... čemu, sada kada smo svi samo blijeda slika nekadašnjih sebe.
Oznake: Škola za žene
Piši, piši k'o nekad dva, tri reda
ponedjeljak, 07.11.2022.
Na radnoj površini mog računala stoji fajl imena 'Svakodnevne'. Nastao je s namjerom da ujutro, s prvim progledavanjem zjenica oka, upišem nekakvu kratku misao - dok sam još uvijek sažeta, dok se nisam difuzirala u ostatak dana po svim njegovim sekundama.
Taj zapis bi bio lajtmotiv za kojeg ću se loviti kad/ako u nekom trenutku izgubim vezu sa samom sobom, svojom jezgrom.
I dobro sam krenula (dana gospodnjeg tog i tog - još nekoliko pa će biti ravno dvije godine)... nepretenciozno, u stilu narodnih mudroslova zapišem - Kad (po)vučeš vraga za rep, vrag ti odgovori.
Drugog dana zapišem drugu misao - i vidim da je nešto kao protuteža ovoj prvoj, ključna za restore system... i to bi bilo to, ni slova više u cigle dvije godine (za koji dan).
Aman da nemam nešto puno niti vodilja u svom životu... a 'tvorničke postavke' su mi jako jednostavne :D
Oznake: konciznost is my firs name
Pasti il' ne pasti
subota, 05.11.2022.
... nedoumice jednog od posljednjih smokvinih listića, držeći se labavo za skute babljeg ljeta...
Skoro svi veliki su već pali, da pokuša i on... pita se...
Eto, ja mu nisam pomogla - nek' sam odluči.
Inače, primjećujem da sam nemarna (više nego obično... ako je to uopće moguće :O) - danima znam da mi je fotoaparat s lošim postavkama, i sve do sada nisam ni pokušala popraviti ih. Čak bi se moglo reći da sam cijelo vrijeme s nekakvim guštom snimala nekvalitetne, zrnate fotografije.
Kako to pojasniti 
Jutros sam sklopila suncobran i pokupila jastuke. Taman na vrijeme, jer je maloprije kiša počela padati. Nema više lješkarenja i ispijanja kave na suncu (a ovih dana ga je baš bilo...); dolazi nam zima i trebalo bi ju dekicom zaogrnuti. Idem vidjeti koju ću izvući iz ormara.
A mogla bih izvući i onu malu vrtnu peć, pa kad stane kiša i vatricu potpaliti, i kakao skuhati.
Tko i kada će kivi pobrati... još uvijek se ne zna :I
Kako ja volim ovu pjesmu...
Situacija
četvrtak, 03.11.2022.
Kod nas u obitelji, kad se dogodi nešto nepredviđeno loše, kaže se da se ima situacija. Netko drugi bi rekao da se dogodilo sranje, ali kod nas je, eto, situacija. A imanje situacije pokriva širok spektar loših zbivanja: od onih komično loših, kao kada popusti učkur na gaćama, nešto malo ozbiljnijih kao što je gubljenje novčanika sa svim dokumentima, pa sve do padova s lomovima i srčanih i moždanih udara...
Sad već neko dulje vrijeme, vrijeme od čak nekoliko mjeseci, situacije su zaredale malo učestalije. Loše stvari se dosta češće događaju: obitelji, rodbini, prijateljima, susjedima... Naravno, nije to baš toliko neuobičajeno - loše stvari se stalno, i svima događaju... ali sada kao da su se malo zgusnule pa je onda doživljaj istih dosta teži. Kada vas jedno jutro probudi vijest da je netko od poznatih umro, a već drugo jutro da je netko imao moždani, pa treće jutro ponovno nečija smrt, onda vas takve vijesti pritisnu malo više nego inače, toliko da se počnete pitati što to u svemiru ne štima, što je to narušilo njegovu ravnotežu pa se čini kao da se sve loše slilo u jedan kraj kao čokoladni biskvit u neravnoj pećnici...
A onda ponovno malo promislim pa se sjetim kako ni to nije ništa neuobičajeno - dođe to tako u valovima, pa onda ponovno nastupi oseka. Pa kad još malo razmislim shvatim kako u svemiru, zapravo, i dalje sve štima. Svi ovi događaji u posljednje vrijeme, osim izgubljenog novčanika (koji je i pronađen), 'srećom', događali su se uglavnom osobama 80+ godina, kako je i red ako te nekakve redove gledamo... Nikako ne bi bilo u redu da je išlo s druge strane reda.
Ne bi se tu sreća više mogla progurati niti s navodnicima.
A kad smo već kod sreće, ja sam, evo, sretna i što sam jučer bratu utrpala dvije kutije servisa za jelo, od njih nekoliko koliko ih je mama kupila da ima kad se skupi veći broj gostiju. Malo-malo pa bih se spotaknula o neku, a uvjerena sam nekako da mi toliki broj tanjura neće nikada trebati. Toliko gostiju je samo mama znala okupljati...
Nisam sigurna baš ni da će brat okupljati društvo u broju tanjura ove dvije kutije, ali ima ženu koja je već dugo bolesna i stalno joj nešto ispada iz ruku, pa sam barem malo sretnija kad znam da ona ima što razbijati.
Eto tako.
