Pregled posta

Mizantrop (volite li Molierea?)

U srednjoj školi sam imala jednog mladog profesora, tridesetak godina starog, na kojemu se dalo primijetiti kako se na svom radnom mjestu često strašno dosađuje. Vjerojatno je s nešto manje godina, pun mlađahnih ideala, sanjao o velikom svijetu i svim uzbuđenjima koja bi mu on mogao pružiti, ali eto, zaglavio je u nekakvoj maloj školici krcatoj adolescentskih hormona s obeshrabrujućom voljom za znanjem i učenjem.
Uz to je još bio i oženjen i imao dijete, a takvo stanje je redovito tražilo zagušivanje dojučerašnjih slobodnjačkih snova i inzistiralo na više ozbiljnosti i na više odgovornog ponašanja.
I na sigurnom poslu, naravno.

Ali bio je kuler, i omiljen - jednim dijelom zbog svoje mladosti (zbog čega se naravno nije trebao nimalo truditi, ali u imovinsku karticu se sve upisuje pa i ono što je darovano), a potom i zbog nekonvencionalnog pristupa svom zanimanju. Bilo je tu poprilično ležernosti i jednako slabe volje i upornosti u podučavanju koliko je s druge strane bilo (ne)volje za učenjem. A kako ćeš se više omiliti dječurliji no kad im olabaviš verige koje su prisiljeni vući za sobom.
Učenike je znao nazivati kojekakvim životinjskim imenima, ali sa simpatičnim dječačkim osmijehom, pa se uglavnom nitko nije vrijeđao niti bunio. Cure su najčešće bile 'žabe', i povremeno 'žabice' dok bi razgaljeno gledao kako se onako praznoglave nekontrolirano hihoćemo i gurkamo laktovima zbog neke samo nama smiješne situacije.

I sad dolazi dio kada u priču ulazi još jedan glavni junak (kakva bi to bila priča ako se nitko ne junači... ajmo malo o meni), tj. junačica u ovom slučaju... a to bih, naravno, bila ja, piščica ove priče.
Glavom bez brade.
I, evo, ulazim skoro na jednak način kako sam često upadala u riječ i spomenutom profesoru - (ne)očekivano (i) drsko.
Ja se nikada nisam dodvoravala niti grebala za bolju ocjenu lamatanjem ruke u zraku, baš nikada... i tada mi se to nije tako činilo, ali ako bih sada analizirala takvo svoje ponašanje, onda bih vjerojatno morala primijetiti da je njime upravljao moj ego koji je smatrao da ne mora privlačiti pažnju niti se ikome mora dokazivati (nek' se drugi dokazuju do mile volje, je li, neću se ja s njima gurati). Ona nekadašnja ja bi vjerojatno samo slegnula ramenima i rekla da joj se ne da analizirati i zamarati. Jednako kao što je jednom rekla da joj se ne da analizirati pjesmu i govoriti što je njome pisac htio reći. Pjesma je naoko bila lijepa i sva ružičasta, pa sam ja rekla da čemu kvariti ljepotu analiziranjem jer da je to kao seciranje žabe... svašta ružno unutra možeš otkriti i pokvariti ljepotu...
Dobila sam namrštene obrve i rečeno mi je da sjednem... i bez ikakvih dodatnih sankcija u vidu loše ocjene jer sam u to vrijeme spomenutom profesoru valjda već postala zanimljiva, da ne kažem - mila.
Mala.

A počelo je tako što sam ja, iako nisam imala naviku puno pričati niti, kako sam već rekla, lamatati rukama po zraku, ipak teško zadržavala jezik iza zuba u situacijama kada ga nitko nije očekivao; u trenutku dok bi se osim profesorovog glasa mogla čuti još samo muha u letu i škripanje olovki ispod pognutih glava, meni bi, ponekad i nesvjesno naglas, izletio nekakav komentar koji bi mir i tišinu te svu ozbiljnost situacije nepovratno poslao u povijest.
Srećom, te moje opaske su blagonaklono prihvaćene i od profesora pa bi se i sam nasmijao i gledao u mene pogledom 'hoću da moj sin bude ovakav kad poraste'.
A sina sam mu jednom i čuvala. Ozbiljno. Naime, nekoliko puta kada bi mu se smjena podudarala s onom supruge mu, on je svog sinčića dovodio sa sobom u školu i onda ga povjerio nekome na čuvanje. Jednom sam, u trajanju od petnaestak minuta to bila ja, i bilo mi je jednako čudno kao kada me u osnovnoj školi učitelj likovnog poslao u trgovinu s papirićem kojeg sam trebala predati vlasnici. Nakon šuškanja i hihotanja prodavačica shvatila sam da je tražio da mu fino zapakiraju nekakvo seksi rublje za njegovu suprugu.
Kada sam se vratila u školu trebala sam brzinski nešto naslikati... što god hoću, pa sam replicirala Disneyevog patuljka sa svoje pernice i za to dobila peticu.
Ruku na srce, dosta sam ga dobro iskopirala, pa sam peticu valjda i zaslužila.
To sa rubljem se poslije pročulo pa je bilo i negodujućih uzdignutih obrva od strane nekih učiteljica, dok u srednjoj nitko ništa nije uzdizao.

Pored toga što je blagonaklono gledao na moje upadice, ovom mom mlađahnom profesoru se sviđalo i to što sam za svoju dob, i za to vrijeme i sredinu, i za razliku od ostatka razreda... dosta dobro baratala nekim jezičnim pojmovima... a u paketu je još dolazio moj wanna be kaligrafski rukopis koji bi kod svih redovno izazivao oduševljenje, i eto ti miljenice!
Rukopis je često bio razlogom da se prozivaju moje nelamatajuće ruke, u moru drugih podignutih, kada bi trebalo prošetati učionicom, podijeliti testove ili nešto ispisati na ploči, a što je predstavljalo barem malo razbijanja dosade na satu i smatralo se svojevrsnom nagradom... zbog već nečega...
Profesor bi bacio pogled na sve ja, ja, ja ruke, brkom se nasmijao i rekao bi - E nećeetee vi, žabe, ONA će... - i mahnuo bi ka mojim nevinim rukama.
To što bi one poslije ispisivale tekst malo (i malo više) nahero, smatralo se također simpatičnim i odobravajućim buntovništvom, pa bi mi se s pogledom 'nek' mi se sin zove kao ti' samo malo prstom zaprijetilo. Al' te zasluge ne mogu sebi pripisivati... stvarno to nisam namjerno krivo pisala.
Svega mi.

Šlag na torti i žlica u medu je bilo zaključivanje ocjena na kraju godine. Ja nisam bila štreberica, daleko od toga... ja sam samo bila netko tko je jako volio čitati... ali ono što sam ja htjela, a ne drugi, tako da nisam bila pošteđena neizvjesnosti zaključnih ocjena. S odbijanjem seciranja žaba, tj. pjesama, našla bi se tu i kakva četvorka iz tko zna čega što me nije zanimalo, tako da ni kod ovog profesora nije sve bilo jasno.
I listajući tako dnevnik po abecedi, sve do treće četvrtine i mog imena, učenici bi ustajali, pitalo bi ih se što su pročitali od lektire i onda tražilo da nešto prepričaju... pa bi se malo natezali oko ocjene, tražili veću za prosjek... i tako...
Znate kako je to već išlo.
Izlistajući pri kraju i moje ime, profesor je malo negodujući prešao očima po ostalim ocjenama, a onda, kao i druge prije mene, pitao što sam pročitala od lektire. Slegnuvši ramenima rekoh - Pa sve. I to puno ranije, mislim se - većinu još u osnovnoj školi kada me bilo strah da preko vikenda neću imati što čitati pa bih za ponijeti kući birala uvijek najdeblje knjige. Stendhal, Moliere... svi francuski, ruski i engleski klasici su puno davno pročitani, u vrijeme kada neke nisam niti mogla potpuno shvatiti.
Tako me knjižničarka jednom sumnjičavo gledala kako sam uprtila Balzacove priče pa me namjeravala spriječiti izgovorom kako to nije za mene... a druga se, poznavajući me, nasmijala i rekla - Ma, nju pusti...
Istovremeno mi je umjesto Grge Čvarka Cesarićeva 'Pjesma mrtvog pjesnika' bila 'najbolja pjesma ikada'. Danas bi takvo dijete vjerojatno poslali psihologu zbog sumnje u suicidalna promišljanja, ali tada se nitko nije previše zamarao time... a sve eventualne sumnje su se istjerivale doma prijetnjom podizanja papuče...
Do danas sam većinu tada pročitanoga i zaboravila, tj. zaboravila sam i što sam čitala... no kad god da ponovno nešto od toga uzmem u ruke, sjećanje navire lakoćom kojom se ne zaboravlja ni vožnja bicikla...

Elem... na takav moj odgovor, profesor je samo rekao da sjednem, istovremeno ispisujući ocjenu.
E , a kako nije rekao koju je ocjenu upisao, a ni ja nisam pitala, nastupila je graja i propitivanje...
Bilo je i onih koji su, vjerojatno zbog brzine ocjenjivanja, pretpostavili da sam pala u nemilost pa su dovikivali - Pa zna ona, najviše od nas, dajte ju pitajte... - ali uglavnom se samo koristila prilika za malo galame... sve dok profesor nije rekao da je upisao peticu p je onda nastupila još veća vika, ali ovaj put s puno negodovanja, jer da zašto tako lako, bez provjere... muke i znoja.
A onda je profesor izjavio da ne voli sarmu (!), i zafilozofirao o tome kako kako priznaje samo kupus ili meso, ali odvojeno, tj. da je kod njega ili-ili, ili znaš ili ne znaš. Nema između. Nije se izjasnio oko toga što bih po njegovom ja u tom loncu predstavljala, tj. što mu je draže od te dvije namirnice... ali je to ostala zauvijek jedna od dražih anegdota iz školskog doba.

No, ipak, ono po čemu možda najviše pamtim svog profesora hrvatskog jezika je njegov utjecaj na formiranje mog glazbenog ukusa. Ja ni tada nisam voljela vršnjačke hopa-cupa poskočice, nego stariju glazbu - u to vrijeme su mi Robert Zimmerman i njegova Sara bili 'vrh', kako bi se to sada reklo, a zatim i ZZ Top i vječni Blue Jean Blues, no zahvaljujući profesoru koji je bio veliki zaljubljenik u glazbu 'otkrila' sam i Cream, i Jefferson Airplaine, The Yardbirds... i ostala zauvijek zahvalna na tome.

Ne idem nikada ni na kakva generacijska okupljanja, i uglavnom mi je, osim onih koji su mi blizu, slabo poznato gdje je tko završio i što danas radi, pa tako ne znam ni što je s mojim profesorima...
Naravno, danas nije problem izguglati nečije ime i u par klikova dobiti gomilu informacija, ali ja ni to ne radim... čemu, sada kada smo svi samo blijeda slika nekadašnjih sebe.













Post je objavljen 09.11.2022. u 14:00 sati.