Kako se kupuju jabuke

Sestra je donosila nekakve jabuke koje je tata obožavao. Nisu tvrde, nego nekako porozne, stiroporaste. Tati jedino takve odgovaraju jer ih lakše grize, pa sam ja onda sestru napomenula da ih potraži. I ode ona u OPG, pita za jabuke i preko telefona čujem kad se dogovorila za jednu vreću.
- Halo - dovikujem joj ja na telefon - uzmi i meni jednu, ali ne takve nego nekakve tvrde i pune soka! - ja, naime, ove stiroporaste ne volim, nemaju mi nikakav okus.
I onda čujem sestru kako govori - Dajte mi još jednu takvu - pa joj ponovo govorim da ja ne volim takve...
- Dajte mi ove četiri vreće - čujem ponovno sestru...

Nije ni njoj lako sa mnom... al' nije da bih joj baš rekla :DD

Ljudi kakve ja znam... (i nitko, al' nitko kao oni)

Odem danas na groblje. Tatu ne ostavljam nikada, ali sada sam morala. Zaključujem kako je dovoljno priseban da ostane sam neko vrijeme... iako me pitao da kojega je to dana Uskrs... i natrpam nekoliko torbi s cvijećem, lampionima i alatom potrebnim za uređivanje groba, pa zahvaljujući jednim dijelom njima, a drugim dijelom suncu koje je bilo poprilično visoko, jedva nekako doklipšem. Da sam krenula malo ranije, ili čak nešto kasnije, bilo bi mi lakše... barem što se tiče ovog sunčanog dijela, ali ja sam namjerno odabrala vrijeme kada će biti najmanje ljudi na groblju, pa i po cijenu udaranja sunčevih zraka u glavu. Kada ih je više onda uvijek ima onih koji bi me pozdravljali, pa tapšali po ramenima... grlili... a mene takve radnje obično izbace iz kolosijeka i onda od suza sebi ne dolazim cijeli dan. Uvijek me netko ili nešto raspekmezi.
Mirnija sam kad ih sve izbjegnem.

I tako... dođem pa se razbaškarim okolo s torbama kao da sam u Meksiku u najmanju ruku; al' prvo malo sjednem da se odmorim i vidim što dalje, i što prvo. Plan je (pazi - ja planiram...) bio urediti mamin grob, pa otići na bakin, pa zapaliti svijeću kod ujaka, drugog ujaka, kod kumova, drage rođakinje, (pre)mladog susjeda... obiteljskih prijatelja...
I dobro sam pogodila vrijeme - zaista nema puno posjetitelja; prošlo ih je tek nekoliko (znanih i više neznanih) i iz daljine kimnulo glavom na pozdrav. Odkimnem i ja pozdravom, i to je bilo to, uglavnom...
A onda su na nekoliko metara dalje došli muškarac i žena. Zadržali su se par minuta ... nisam ih gledala, jer nemam naviku piljiti u ljude, a i jer je mala vjerojatnost da ću ih prepoznati.
Oči.
I dalje ja planiram (pazi - ja planiram...), a onda žena i muškarac krenu ka meni.
- Kako si V - pita žena - mami si došla?
- A da, jesam - odgovorim, i ispričavam se što ih nisam odmah prepoznala jer... oči...
Da nema veze, odvrate oni i pitaju za tatu i primjećuju cvijeće koje sam donijela. Da... pojašnjavam ja njima svoj plan (pazi - ja planiram...) - ovo ću posaditi, jer mi je tako ljepše, a ovo ću kod bake... ovo ću oprati...i tako...
- Ma da, nećeš ti - reče žena - sad ću ti ja to!
- Joj ne, ne treba - odvratim - sama ću...
- Ma nećeš, nama je lakše (:I) - reče ona, a on ode u spremište na groblju po još nekakav alat.
I napraviše za petnaestak minuta sve što sam ja namjeravala, i za što bi mi trebalo najmanje dva sata.
Ljudi od sedamdesetak godina.
Poznanici tek.

Zbunjeno im govorim da ne znam kako bi im se zahvalila/odužila. Da kakva hvala... čemu... odlaze i odmahuju rukama; i neka pozdravim tatu...
I onda sam se raspekmezila. A da što drugo...
I razmišljam - da, (za) takve ljude ja oduvijek znam...
Možda su malo jednostavni, i naivni... možda ih se može (lako) politički prevariti, izmanipulirati, pa i ne samo politički... ali njima to nije bitno. Bitno im je samo da sami sebe ne prevare...
Kloniti će se i narugati površnoj uglađenosti/ispoliranosti, a truloj unutrašnjosti... licemjerju i glumatanju, i ostati svoji. Cijenu neka određuju drugi - njima ona nije najvažnija. I mene su takvi odgajali...
I možda su me(ne) malo zbunili u posljednje vrijeme baš 'oni takvi' : licemjerni, proračunati, zlonamjerni, prevrtljivi, jalni... zbog kojih sam pomislila da se (i) moj svijet nepovratno izmijenio...
Ali, hvala i njima... jer da nije njih, teže bih postala svjesna čime sam blagoslovljena...

Meni, pekmezavoj, poslije ostalo vremena za obići druge grobove u miru...

Oznake: za Mariju i Josipa

Ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose

Mačak ne odustaje od mog stolca i (ili) tipkovnice... a ja sam se malo umorila od natezanja s njim. Umorila sam se i od prevrnutih i polomljenih stvari i od dlaka na tipkovnici pa sam ga odnijela na ljepše, toplije i udobnije mjesto. No, ne bi Zlajo bio Zlajo kad ne bi radio samo ono što on želi, pa se u sekundi vratio na tipkovnicu i usput sa stolića bacio na pod zdjelicu s nekakvim sitnim predmetima. Ali ovaj put ne odustajem ni ja i vraćam ga na mjesto koje sam mu odredila. Konačno ostaje... ali gunđajući kao oni starci koji stalno nešto mrmljaju u bradu :))
Da ga udobrovoljim odem po mačje štapiće koje obožava, i koje ne jede nego ih proždire... i onda doživim šok - Zlajo je zagrizao u komadić štapića, a onda ga ispljunuo i okrenuo glavu, ni čut' ni za mene ni za štapiće.
Pa u šoku sam... stvarno...
Eh... ti mračni predmeti želja... O.K. moja tipkovnica svijetli, alii ipak... :)))


No... imate li i vi takvih tvrdoglavih kućnih ljubimaca? :D

Sve bi da, da za nju...

Jutrošnje... fritulice, uštipci, kakogod. Kad hoću biti sigurna da će tata nešto (sve) pojesti, onda njih radim. Pa to onda bude barem jednom tjedno.
Maloprije sam budila uspavanu princezu - pet do dvanaest.






Mama će dobiti ove krizanteme. Ovakve su joj bile najdraže.
Medeno-zlatne.

Sinoć na jednoj društvenoj mreži:

Te dušo, te draga... ljepotice... pa unedogled (a s nickovima smo).
Ne odgovaram, ali on nastavlja pa rekoh - de nemoj sad, mazit ćemo se kad dođem doma.
Prvo mala stanka, pa onda - aha, pa dobro... može...

Život na vagi

Nekad davno Popularni Patak i popularni bloger, sada samo gospon Patak. Po mojoj slobodnoj procjeni teži 4-5 kilograma (jasno vam je kako je ovo teeeškaaaa provokacija?), nikad teži. Svjesni smo oboje da bi trebao na dijetu, al' ja mu jučer ponovno kupila kukuruz (skup k'o suho zlato). Naganjala sam ga malo po dvorištu (inače on trči za mnom, al' kad je vidio fotoaparat malo se ufitiljio pa se situacija promijenila), snimila pedesetak fotografija, no niti jedna nije bila ništa bolja od ove. Nije dao da ga snimim s prednje strane s koje se vidi koliko su mu prsa široka (oopeeet teeeškaaa provokacija), jedva ih nosi - cijelo vrijem je bio u pokretu a mrak je već padao, a kad bi i stao na trenutak onda bi svaka fotografija otprilike ovako izgledala. Izgleda da točno zna koju pozu zauzeti za pokazati se najvitkiji - kao što je to već dobro poznato i svakoj poštenoj influenserici.

Al 'macan' je, kaj ne?
(i kako da mu onda ujutro ne dam duplu porciju kukuruza :I)

Direktor svemira

Jedna od dobrih stvari kod ljudi koji ništa ne stižu je ta što za sve imaju vremena. Ili vremena za sve... kak' se zeme.

Jučer mi je bio baš nekakav lijep dan, jedan od onih kakav bih 'potpisala za stalno'. Najveća briga mi je bila ta što danas Patku moram kupiti kukuruz, čija cijena je otišla nebu pod oblake... dok je s one veselije strane bilo najvažnije da mali Lovro dobije veliku Milku.

i velestoličar Zlajo... dok ja sanjam kako se poda mnom raspada stolica, pa onda pola noći u snu zatežem vijke.
Idem mu dati nešto protiv nametnika.

Fish & Chips

Prije tjedan dana nazove sestra i pita volim li batat.
- Neee...- rekoh ja - ja volim 'obični' krumpir...
- Znači, da ne nosim? - pita ona.
- Pa ponesi, slikat ću ga... gdje je problem...
- Dobro, koliko da ponesem?
- Pa ne znam... jedan, dva. Jedan ću slikati, od drugog nešto skuhati.

I dođe ona i donese pola vreće. Ima ga puno, kaže.
I malo se ja uspaničim. Gdje ću sad s tolikim batatom; ne bih da propadne, a ne mogu se na brzinu sjetiti što bih mogla kuhati/peći jer ga inače ne koristim. Jednom probala i nije mi se svidjelo. Isto koliko mi se ni bundeva ne sviđa... Al' onda se sjetim da ja i bundevu jedem kad sama nešto skuham, pa i to da batat može stajati dulje vrijeme kao i krumpir, tj. da imam još vremena smisliti što ću s njime.

I onda sam ja malo, kako ništa ne znam, čeprkala po internetu i vidjela gdje piše da u Esplanade hotelu znaju što s batatom, i odlučila da ću kad stignem isprobati njihov recept za pržene srdele, čips od batata i marmeladu od rajčice.
Eh... neš ti i recepta i Esplanade :O
Od svega je fascinantno jedino to koliko ja nereda mogu napraviti za nešto što se pojede za par minuta... :O
(no dobro, imaju još recepata... mislim da ću isprobati i njih)

Inače, što se tiče tog hotela, bila sam u njemu samo jednom - jedan BMW-aš je odlučio malo zadiviti društvo pa je sve pozvao tamo. Skoro odmah sam i izašla - bilo me malo sram pokondirenih tikvi i pravog 'seljanluka ', u smislu koji nikakve veze nema sa stanovnicima sela.
Drugi 'doticaj' s tim hotelom (a to rado pričam :D) je bio kada je jedan barmen-poznanik moje cimerice istu napao da što će ona sa mnom, što ću ja tu...što...što...što... da zna on mene - stalno me viđa u hotelu :O
Ova kaže da me branila jer da dobro zna gdje svake noći spavam... i gledala me u čudu kad je vidjela kolimo me cijela situacija zabavlja. Kroz smijeh joj rekoh kako sam dobro prošla, jer da je ovo ipak bolje nego da me vidio ispod ulične svjetiljke... valjda :O
I stvarno joj je bilo teško pojasniti zašto me takve stvari ne mogu uzrujati...

Treći put, u svatove u koje sam bila pozvana - nisam otišla.
A što se batata tiče, moram priznati da ovako kao čips i nije loš... ali bez ikakvih začina.

Nije sreća imati... nego znati davati.
A kad svatko uzme ono što mu treba, onda svi mogu i otići...

Ja u mirovnim snagama

Hranim mlade mačke i gledam ih: mladi macan je fino 'popunjen'; mačkica je upola manja od njega. On puno brže i više jede - ima naviku staviti šapu na svoj dio hrane pa jesti s dijela kojeg sam za nju odvojila... pa dok ima. Kad nestane s njene strane, svoj teritorij žestoko brani.
Tako i sada: šapa na hranu, glava na drugu stranu... Da spriječim nepravdu svojim dlanom sprječavam mušku glavu da prelazi na žensku, ali nakon nekoliko trenutaka ona krade njegovu hranu.
Odustajem... možda miješanje baš i nije najpametnija odluka.

Mačku Zlaji, starini nevrijednoj, već treći dan zaredom sve je bolje i bolje. Više nema potrebu non-stop pentrati se na mene, ali je zato prisvojio stolac za računalom. Kad ga malo gurnem stražnjicom i sjednem na sami rub stolca, demonstrativno ustaje i smješta se na tipkovnicu. Onda uslijedi borba živaca od nekoliko uzastopnih micanja i vraćanja. Lesi se svaki put vrati prije nego što mu šape dotaknu pod na kojeg ga pokušam spustiti. Pa tako dok... obično dok ne poiskače hrpa prozora na računalu i zablokira ga, ili dok ne nestane tekst kojeg pišem. Tada ja ustanem sa stolca.
Aj... barem je stol očistio. Naravno, ja sam ga pobrisala, ali on je prije toga sve pobacao na pod

Maloprije sam ga iznijela van - nek' iskoristi sunce dok ga ima. U tih nekoliko minuta dok sam ga iznosila 'mala' se zaletjela i pojela njegovu 'finu' hranu. O.K. sad i on već dobro jede; ovo je bio višak pa sam ju pustila.
Toliko zahvalnosti i umiljavanja poslije skoro nisam doživjela. Pokušavam se sjetit kada je Zlajo takav bio...
Pa nikada, dosjetim se - sve što dobije uzima zdravo za gotovo, njemu je to potpuno normalno... čudi se samo 'nenormalnim' situacijama kada mu se nešto pokušava uskratiti :D

Idem vraćati stvari na stol.

Oznake: More Is Never Enough

Mići

Ajme... pa satrali me ovi mali
Dosta mi je!
Umorila sam se!
Idem leći!

'Svinjarija'

Sad... tko je mislio da ću ja stvarno ovu porchettu pustiti samo tako, bez slikanja, a zato sam je i radila (što se tate tiče, mogla sam meso ispeći i onako...), e taj ništa još ne zna o mojoj upornosti :)) Dakle... pečena porchetta je prenoćila u hladnjaku , a onda je photo shooting odradila jučer kak' se spada, ne...
Inače, da nije tako bilo, danas bih zasigurno drugu pekla
:)))

Da.. a dobra je ispala...Nije se previše 'raskupusala' od tumbanja ovamo-onamo, a i fino sam je začinila. To što znam da je fino začinjena, znači da sam si ponovno svjesno nanijela zlo (a morala sam vidjeti kakva je... ja uvijek barem malo kušam ono što skuham (je l' i vi tako?) :O)... pa se opet sinoć malo mučila i patila :/
Hvala nebesima na sodi bikarboni :))


A s čime se vi mučite?
(ja dodatno još i s mačkom koji je od jučer prisvojio tipkovnicu... dok sam ovo pisala pet puta sam ga skidala s nje :)))...poslije sam ga samo malo gurnula na rub da mogu kako-tako dovršiti post :I)

Fast food

Nakon nekoliko dana slow fooda i kojekakvih svinjarija, radila sam ova peciva za hamburgere... iće i miće...
Al' ne znam zašto to zovu fast food kad meni za ova peciva, da bi bila ovako pufasta i lagana kao perce, treba tri sata. I nema tu požurivanja :I

Mesnica 1 i 2... juha, juha se kuha...

Kad imaš mesara u imeniku sve može biti puno jednostavnije... ali ja sam ipak otišla sresti se s njime u četiri oka i jedne sunčane naočale. I jer nema sa mnom labavo, kući sam se vratila s ulovom većim no što je Klocky ikada u svome životu ustrijelila. Kulerski, s naočalama na podignutom nosu, mahom ruke odbijem ponuđeno otkoštavanje mog jučerašnjeg plijena.
Saamaaaa... kažu da sam tako odmalena stalno tulila.

Dobro, nije da se ne može, iako je ta porchetta možda ipak mogla biti i malo manja, hm... što me maajkooo megalomankom roodiii...
I sirovu sam je slikala, pečenu nisam stigla (a trebalo je biti obrnuto)... jesam li rekla da ništa ne stižem, ha?!
Dok se porchetta odmarala pekla sam ostatak mesa, polako i dugo... satima - jer tata samo takvo meso može jesti. A zbog njega to i radim. Jer, kako drugačije pripremiti meso nekome tko će danas pojesti manje od 100 grama, i to onda kad on hoće a ne kad kuharica kaže da bi trebalo - dok se nije ohladilo i stvrdnulo. Puno je takvih ručkova dočekalo i onaj sutrašnji kako bi se s srdačno pozdravili i izljubili, broja im nema... Srećom, tati ne smeta kad mu zaledim hranu, inače bih morala biti puno, puno domišljatija nego što sam to do sada :I Ovako, s uvijek spremnim malim porcijama, onda kad to njeeemuuu odgovara, nekako se još i snalazimo.

Ja to ne jedem; ne volim/ne smijem/ne mogu... nemam za to želudac, ali povremeno kad je kožica baš lijepo pečena onda si svjesno i namjerno nanesem bol s nekoliko hrskavih pločica. Poslije patim dugo, dugo u noć. Sinoć sam si patnju pojačala i s vrućim, netom pečenim pecivom. Kad je bal, nek' je... maskenbal. Što me maajkooo mazohisticom rooodoiii... (nekako mi se čini da je onima drugima lakše :I)
Ta kožica se inače baca, a za to što ja sada ponekad neku prohrskam kriva je sestra koja je jednom, dvaput naletjela dok je pečenje izlazilo iz pećnice, pa se nije mogla zaustaviti sa skidanjem vruće kožice. Ima jači želudac...ali sama baš i ne priprema takva pečenja. Ona je više 'mala od roštilja'. Gledajući ju kako se stalno vraća po još jedan komadić, i meni su zazubice (na) rasle...












Već neko dulje vrijeme ne uspijevam se domoći kostiju za juhu, a to je ono što mene privlači. Ja nikamo ne idem rano, pa kad do mesnice i dođem, obično se sve već razgrabilo. Jučer ipak pitam mesara. Nema.. ali da će doći sutra ujutro, tj. danas. Ehh... ali meni taj rani scenarij ne odgovara pa pitam može li mi ih ostaviti. Daaa... može. Nitko drugi još nije pitao, pa što se njega tiče... samo neka kažem koliko trebam. Ah, koliko... pa nećemo se sad nećkati i ustručavati... uostalom, sestra je rekla da i njoj kupim kad god ima, jer da tamo kod nje ovakve kosti prodaju kao meso s kostima, a i one baš kosti-kosti kakve su kod nje tamo, puno su skuplje od ovih.
Tu informaciju sam mesaru uskratila... ne bih sad znala reći zašto...

Uglavnom, jutros oko podne poranim pa ponovno u mesnicu. Protrljam ruke jer je kostiju više no što sam očekivala (pa se neću sa sestrom morati gristi oko njih)... nataknem naočale na nos, prebacim vreću s plijenom preko ramena, i kao tat tiho otklockam s njome domu svome.
Eno je... kuha se...

Danas je dan...

Danas je dan kada sam si na svoja nejaka leđa natovarila brdo posla... a sve s ciljem da si olakšam tamo neke naredne dane...
Ne znam hoću li danas sve stići, ali sasvim sigurno znam da za sutra imam jednako ovoliko posla, ako ne i više.
Aaaeeeiiooouuuuueeeiiiiii.... :I

Okolo-naokolo

Vrt i stražnje dvorište ove godine nisam uspjela iskontrolirati. Toliko je sve podivljalo da je i suši usprkos cijelo ljeto prolaz bio nemoguć. A i onoliko koliko je bilo prohodno nisam htjela ometati 'turiste' koji su se vjerojatno nastanili u visokoj travi.
Sad kad je ljeto prošlo i trava se malo spustila otišla sam vidjeti što me čeka od radova. Mene ili nekog drugog, to još ne znam, ali znam da iduće godine neće ovako biti.


Prvo sam prošla pored malog vrta u kojeg sam i posadila nekoliko biljki, ali ni njega nisam dugo obišla... Vidim da rajčice nesmetano rastu - bitno da sam ih ja u subotu kupila :O
















Poslije 'džungla', pa sreća zbog metvice koja dvije godine nije rasla. Mislila sam da sam ju nepovratno izgubila.









Kivi nije ni orezivan ni zalijevan, ali čini se da mu to i nije previše smetalo. Ima nešto više sitnijih plodova nego prošle godine, no i krupnih ima dovoljno. Samo njih ću i pobrati. Taman.








Nisam očekivala da ću zateći cvjetove čičoke, mislila sam da su odavno prošli









... ali ima i onih koji znaju da ih ima...








Pa još malo... kad su lijepi... :O










Grožđe...
Drug kut snimanja je bio nemoguć, visoko je - nije na vrbi, ali je na šljivi.





I na kraju: moja odjeća nakon 'temeljitog' čišćenja.
Nema bijega... od prirode .D

Ka(k)o što

Prebirem po fotografijama (osjećam kako si prebirem po fotografijama). Tražim određenu, ali je ne nalazim - vjerojatno sam je izbrisala (izbrisala sam ju i izbrisala sjećanje da sam ju izbrisala... ipak, sjećanje da je postojala uporno sve dovodi u red). Prebirem po riječima (osjećam kako si prebirem po riječima) i nalazim ih. Još uvijek ih lako pronalazim bez ispisanog datuma. Volim svoje tajne pomagače uvijek spremne da uskoče u nevolji, pa bez obzira na lakoću pronalaženja stiskam f5 nekoliko puta za redom, i pratim kako se datum i vrijeme spremno ispisuju zamolbom jagodice prsta.
Sekunda... sekunda... sekunda...
(pusti me da dišem) (pusti me da živim) (pusti me da odem) (ne daj me)
A on je stari crni bicikl prislonio uz stablo. Cipele je složio pored njega i uspeo se uz nasip. Rijeka je velika i moćna; snažni brzaci i vrtlozi neprestano se izmjenjuju... i kao da ga zovu da im se pridruži.
(iz njega istječu svi životni sokovi)
F5... f5... f5...

Leži, a iđe...

Već nekoliko dana zaredom, ležeći na kauču uvaljena u jastuke kao kakav Osmanlija, mislim se kako bih trebala potražiti svoju loptu za pilates pa se možda koji put prebaciti preko nje... onako kako to ljudi rade kad vježbaju, je li...
Pa kako pomislim na sebe vježbajuću, tako se valjda odmah i umorim i onda se dalje vidim prebačenu potrbuške preko lopte... Pa kao tako ostanem jedno pola dana, i iste sekunde pomislim kako bi to od mene bilo dovoljno :O

I onda jutros ponovno - lopta - vježbanje - potrbuške... stalno me spopada, pa se ustanem i odem potražiti ilustraciju koja bi barem približno dočarala to moje znojenje.
I evo ga... našla! Ista ja... :O



Poslije, kad sam se već ustala, odem si 'skuhati' ručak. Ovakvi mali kanapeići mi najviše leže kad god se pravim Englez :O







Ovi dvopekići su mi odlični... valjda ću se sjetiti koji su to kad budem ponovno u trgovini :I

Evo je... gospođa Jesen

U svoj svojoj raskoši...

























Ona je dobro; ovo sam ja nešto isprobavala vrtnjom oko svoje osi.
Vidi se i u prvom i u drugom primjeru da nisam baš centrirana.

Libanonsko-slavonska veza

Jučer sam kuhala libanonsku juhu od crvene leće. Fantastična je, iako sam ovaj put u nju stavila nešto manje 'čudnih začina', tj. 'čudnog okusa' na kojeg bi tata mogao imati primjedbu. Sve što je 'čudno' on neće ni pogledati. I za leću je rekao da on to nikada nije jeo, i neće... pa sam mu sada rekla da je ovo juha od graha. Grah voli.
Ali, i nisam mu previše slagala... oboje su iz iste porodice...

Juha je u početku bila vege, no poslije sam i u nju ukuhala mesne okruglice. Teško bi se tata od onakve najeo.
Okruglice ponekad radim veličine većeg oraha, a ponekad većeg lješnjaka.
Ove su manje.

Oznake: pericin dnevnik

Najvažnija sporedna stvar

U fazi sam sam zvanoj mljeveno meso. Odnosno, moje kuhanje je u toj fazi, a to konkretno znači da nekoliko puta tjedno kuham juhe i variva s malim mesnim okruglicama. I na stranu to što juhe i variva ja sama volim jesti, trenutačno ih ipak radim zbog tate. jer je njega tako najlakše nahraniti. Mada, ta lakoća ovdje ima puno veću težinu, jer znate kako je s dementnim starcima... jedan dan će pitati da zašto takva jela ne kuham češće, da bi već drugi put rekao da takva, a ni slična, nikada nije htio ni probati, a kamoli jesti, pa da neće ni sada...
Onda slijedi (moje) dugotrajno uvjeravanje u suprotno, sve dok se ne 'nađemo na pola puta' i do podgrijavanja u mikrovalnoj. Pa onda opet, neki drugi dan... da zašto mu ne kuham češće ono mekano što mu je lakše pojesti...
I tako se loptamo dok je živaca.
Hvala B(l)ogu, još ih nešto imam.



Na fotografiji je 'legirani grašak', sličan ONOMU kojeg sam onomad radila za Klocky... samo je ovaj malo 'pojačan'.

Nema naslova... đe mi naslov

Ono kad hoćeš snimiti malo dinamičniju fotografiju... kao - kava lipće k'o Zg fontane i sve se puši oko nje, al' ne pogodiš dobro brzinu fotoaparata pa ostane samo p... dim, i ponovno brisanje štednjaka :))

Već vidim da će se ubrzo ponovno kuhati kava... al' dobro, i tako me danas neš' glavurda boli :I

Moje pjesme... želje i pozdravi

Joj, kako je meni uvijek išla na živce emisija 'Želje i pozdravi' koju bi nedjeljom ujutro emitirali na radiju... a treštala bi iz barem pola seoskih dvorišta. Te: Marici i Ivi sretno uplovljavanje u brak... kumu Peri čestitke na sedam novih kozlića, susjedu Zvonku rođenje petog sina... a barba Šimi mirno more i pozdrav posadi broda. Mam bi se 'živčano' počela češkati po glavi kad bi zasviralo - Daanaas maajkooo žeeniiš svoogaaa sinaaa... a taj mi refleks ostao sve do dana današnjeg.

Tom fenomenu nedjeljnog pjevanja ja sam zasluge pripisivala petkovim suzama. U mom kraju, kad bi u petak nekoga uhvatio ludi smijeh ili veselje, govorilo bi se Tko se petkom smije, plakat će u nedjelju... i što mi je onda preostalo drugo misliti nego da su se svi ovi s radija gadno naridali prošlog petka.

A jutros mene rano ulovilo pjevati (pjevanje, smijeh, veselje... to se obično trpa sve u isti koš...) ... k'o svih sedam, osam... deset članova Von Trapp Family. Pa, reko', gdje ćeš na me... mislim, nije da ja stalno nešto ne pjevam, al' moje pjesme nisu neš' vesele, pa onda kad petkom odtulim tu nekakvu neveselu, ja onda i u nedjelju ponovim istu. Nema od mene koristi, mislim se... i mam se još više sneveselim i ništa mi se više ne da raditi. Takva snevesela odem nazvati sestru pa da se možda malo oraspoložim razgovorom, al' sestra u velikom poslu i kaže samo ako je nešto hitno. Pustim onda nju i odem nazvati susjedu zamoliti je da ako će po 'špeceraj' da ponese i meni. Al' ni ona se ne javlja, pa sad evo pišem post. A gadno je to kad ti si sneveseo i ništa ti se ne da raditi.
Mislim, nije da ja neću baš ništa... sasvim sigurno ću danas uključiti perilicu. Nema više odgađanja, inače ću hodati prljava i bez... hm, da... al' van mi se baš ne da.
Idem ponovno nazvati susjedu.

Bombon?

Jučer je bio 'jušni dan'. Na meniju je bilo nekoliko jezikovih juha i čak tri koje idu na jezik. Obje su bile fantastične... ove dvije koje sam uspjela skuhati; treću nisam stigla dovršiti pa sad čeka svoju daljnju sudbinu.
A od dvije dovršene samo ovu riblju sam uspjela snimiti, za drugu sam već u duboki mrak bila zagazila... ali kao što rekoh - obje su bile fantastične.

Poslije sam se po tko zna koji put cepala na The Big Bang Theory i scenu kada Sheldon pokušava Penny 'dresirati' bombonima.
Ta me epizoda uvijek oduševi.

Jezikove juhe su također dobre bile - ja sam ih 'kuhala'






Jeste li vi ikada doživjeli da vam se metodom 'mrkve i batine' regulira ponašanje? Može li vas se potkupiti nagrađivanjem?
Radite li vi takve stvari drugima?


______________________________________________________________________________________________



Update lagani:

I juha cvaj... zapravo - draj. Također je s ribom kao i juha ajnc, ali (i) s tikvom.
Pečenom.

Silent Waters

'A day's light told me of my son's fate
The sun showed the way, grim and severe
Pulled under the raging waters, my child
Sank in the drowning currents, my son
My son...

My strength is not enough, my powers failed me
I need the heavens help, I ask for thunder's force
I plead for you oh lightning, forge an iron tool
A magic rake of dragging, a river for my son
My son...

God of fire bring your light
Forger of sun help me now
Guardian of the shore will sleep in your warmth
Lull the folk of cold water
Banish the serpents of the dark
To the river let me go and fetch my son away

A rake made of iron from the Gods of skies
The spirit of bright days sent me the sun
Cold troops of Tuoni cannot stand in my way
Untouched I shall walk by the river of the night

God of fire bring your light
Forger of sun help me now
Guardian of the shore will sleep in your warmth
Lull the folk of cold water
Banish the serpents of the dark
To the river let me go and fetch my son away

My child, my son
My child, my son
My child, my son
My child, my son '

108.

Čitam u novinama o braniteljima iz Azovstala koji su prvi put od početka rata uspjeli vidjeti svoje obitelji. Sigurno su im (pre)puna srca, mislim se... lijepo je to. A čitam ovih dana i nešto o mjesnim vijestima, pa dođem do osmrtnica... pa me to odvede na razne strane, i gdje bih htjela i ne... do izlistavanja objava o umrlim braniteljima. Gledam - nešto malo ih je jedva prešlo šezdesetu, onaj veći dio ni toliko.
Momci koji su s jedva napunjenih dvadeset odlazili krvlju braniti svoje obitelji, pa im se, jednako kao i ovi iz Azovstala, vraćali sa suzama radosnicama... sada ponovno odlaze - s jedva napunjenih pedeset.
Ubiju te gadovi na kraju, ovako ili onako.

Gyoze

Gyoza je popularna japanska tjestenina punjena mljevenim mesom, povrćem i začinima. Japanci su, zapravo, taj recept ukrali (danas bi se reklo - posudili ideju/dobili inspiraciju) od Kineza i proglasili ga svojim, al' što sad s time... nepravdi je uvijek bilo, i biitii ćee ih... Je li.
I sad, ja sam gyoze jučer radila, pa čije god da jesu ili nisu, nije baš na meni da presuđujem... i to malo u klasičnom obliku i malo u obliku rojžica črlenih... Rekla bi moja sestra za boje - k'o one sa seoskog vašara (sajma - za strance, tj. ljude s drugih govornih područja), i znam li ja da je manje nekada više... (bez brige, (uz)vratim i ja njoj :O).
I upravo su te jučerašnje rojžice bile (ponovni) dokaz kako ni med cvetjem ni pravice. Naime, ove sam gyoze radila zbog fotografija, no kako to često biva da kad vam je baš stalo da nešto dobro izgleda, e onda baš neećeee... I tako ja ovim rojžicama odmah nisam bila zadovoljna pa sam odlučila da ću danas raditi druge i zamijeniti ih - eno, tijesto je odavno spremno.
Zapravo, zamijenit ću i prve... mogle su i one biti barem malo više zapečene.

Alzo, kalupiće još nisam našla, ali dok sam ih tražila pronašla sam ispod računala (što (?)...kad nešto radim onda se tome (skoro) sva posvetim - to se zove profesionalni/studiozni pristup rješavanju problema :O) svoju 'kandžicu'. Već se dva mjeseca pitam gdje je nestala, a sad kad je ponovno tu moglo bi se reći da sam pronašla zvijer u sebi
Mda...