Ljudi kakve ja znam... (i nitko, al' nitko kao oni)

Odem danas na groblje. Tatu ne ostavljam nikada, ali sada sam morala. Zaključujem kako je dovoljno priseban da ostane sam neko vrijeme... iako me pitao da kojega je to dana Uskrs... i natrpam nekoliko torbi s cvijećem, lampionima i alatom potrebnim za uređivanje groba, pa zahvaljujući jednim dijelom njima, a drugim dijelom suncu koje je bilo poprilično visoko, jedva nekako doklipšem. Da sam krenula malo ranije, ili čak nešto kasnije, bilo bi mi lakše... barem što se tiče ovog sunčanog dijela, ali ja sam namjerno odabrala vrijeme kada će biti najmanje ljudi na groblju, pa i po cijenu udaranja sunčevih zraka u glavu. Kada ih je više onda uvijek ima onih koji bi me pozdravljali, pa tapšali po ramenima... grlili... a mene takve radnje obično izbace iz kolosijeka i onda od suza sebi ne dolazim cijeli dan. Uvijek me netko ili nešto raspekmezi.
Mirnija sam kad ih sve izbjegnem.

I tako... dođem pa se razbaškarim okolo s torbama kao da sam u Meksiku u najmanju ruku; al' prvo malo sjednem da se odmorim i vidim što dalje, i što prvo. Plan je (pazi - ja planiram...) bio urediti mamin grob, pa otići na bakin, pa zapaliti svijeću kod ujaka, drugog ujaka, kod kumova, drage rođakinje, (pre)mladog susjeda... obiteljskih prijatelja...
I dobro sam pogodila vrijeme - zaista nema puno posjetitelja; prošlo ih je tek nekoliko (znanih i više neznanih) i iz daljine kimnulo glavom na pozdrav. Odkimnem i ja pozdravom, i to je bilo to, uglavnom...
A onda su na nekoliko metara dalje došli muškarac i žena. Zadržali su se par minuta ... nisam ih gledala, jer nemam naviku piljiti u ljude, a i jer je mala vjerojatnost da ću ih prepoznati.
Oči.
I dalje ja planiram (pazi - ja planiram...), a onda žena i muškarac krenu ka meni.
- Kako si V - pita žena - mami si došla?
- A da, jesam - odgovorim, i ispričavam se što ih nisam odmah prepoznala jer... oči...
Da nema veze, odvrate oni i pitaju za tatu i primjećuju cvijeće koje sam donijela. Da... pojašnjavam ja njima svoj plan (pazi - ja planiram...) - ovo ću posaditi, jer mi je tako ljepše, a ovo ću kod bake... ovo ću oprati...i tako...
- Ma da, nećeš ti - reče žena - sad ću ti ja to!
- Joj ne, ne treba - odvratim - sama ću...
- Ma nećeš, nama je lakše (:I) - reče ona, a on ode u spremište na groblju po još nekakav alat.
I napraviše za petnaestak minuta sve što sam ja namjeravala, i za što bi mi trebalo najmanje dva sata.
Ljudi od sedamdesetak godina.
Poznanici tek.

Zbunjeno im govorim da ne znam kako bi im se zahvalila/odužila. Da kakva hvala... čemu... odlaze i odmahuju rukama; i neka pozdravim tatu...
I onda sam se raspekmezila. A da što drugo...
I razmišljam - da, (za) takve ljude ja oduvijek znam...
Možda su malo jednostavni, i naivni... možda ih se može (lako) politički prevariti, izmanipulirati, pa i ne samo politički... ali njima to nije bitno. Bitno im je samo da sami sebe ne prevare...
Kloniti će se i narugati površnoj uglađenosti/ispoliranosti, a truloj unutrašnjosti... licemjerju i glumatanju, i ostati svoji. Cijenu neka određuju drugi - njima ona nije najvažnija. I mene su takvi odgajali...
I možda su me(ne) malo zbunili u posljednje vrijeme baš 'oni takvi' : licemjerni, proračunati, zlonamjerni, prevrtljivi, jalni... zbog kojih sam pomislila da se (i) moj svijet nepovratno izmijenio...
Ali, hvala i njima... jer da nije njih, teže bih postala svjesna čime sam blagoslovljena...

Meni, pekmezavoj, poslije ostalo vremena za obići druge grobove u miru...

Oznake: za Mariju i Josipa