Improvizacija

Mene možda ne sustiže ona kletva 'dabogda imao pa nemao'... ali nekakav njen oblik ipak da, nešto kao 'imaš, al' k'o da nemaš'. Mora biti nešto takvo, obzirom koliko vremena trošim u stalnoj potrazi za nečim. Jutros razvlačim tijesto, i trebam kalupić za rezanje... i jasno - nema ga.
Al' ne bi to bio tako veliki problem da ja imam samo jedan kalupić kojeg sam, eto, negdje zametnula, nego je problem što ja imam jednu manju tonu raznih kalupića. Zapravo, imam jednu manju i jednu veću tonu za koje u kuhinji nemam dovoljno mjesta pa onda sve to držim u raznim kutijama... a moje prokletstvo je takvo da skoro nikada ne pronađem pravu kutiju kada mi je potrebna, pa stalno moram nešto improvizirati...
Srećom, ima se čaša (eto zašto je dobro piti vino :O)
In vino...

Jučer sam radila 'lažnu peku' iz tave. To je jednostavno jelo koje je moja mama često znala raditi, a ja sam ga voljela. Bilo je to ujedno i posljednje jelo koje je mama pripremila, dan prije no što će zauvijek otići. U više od dvije godine kako je nema, meni nije niti jednom palo na pamet pripremiti nešto slično... sve do jučer...
Život uvijek nađe put za ići dalje.

Pripremila sam tri komada mesa: jedan za tatu, drugi za mene i treći za Zlaju. Zlajo je svoj komad odmah sirov pojeo, a onda je za večerom sjeo pored stola i sa onom svojom slinavo-boležljivom facom netremice zurio u mene, tako da je u njegovoj zdjelici završilo i pola mog obroka, Kad je nestalo mesa, onda je jeo i krumpiriće. Čini se da sad može proći sve osim njegovih briketića. Ja sam poslije gladna morala ići spremiti nešto slatko, a Zlajo je nakon večere s neboležljivom facom otišao na spavanje, da bi se jutros ponovno gušio i slinio sve do zdjelice toplog mlijeka nakon koje je ponovno neboležljiv otišao van. Podsjeća me na Meghan M. sa onom svojom suzom na sprovodu za koju je rekla da ju može istisnuti kad god joj padne na pamet.
Naivka i MMa borac - čin drugi.

Tijekom jučerašnjeg dana spustio se jak pljusak s grmljavinom i tučom. Voda se u ogromnoj količini slijevala sa svih površina, kao bezbroj slapova, ali sve je trajalo tek nekoliko minuta i s posljednjim kapima kiše već je zasjalo sunce. Podsjetilo me malo na neke ljude koji su skloni velikim pričama i velikim obećanjima, ali kada obećanje treba održati i stati iza svojih riječi, onda bi to bilo uglavnom samo to - malo žestoke priče.
Dabogda ih... voda ne odnijela.

Dan bez kave

Nakon kišne noći osvanulo je sunčano jutro.
Životne mijene.
I mačak Zlajo se preko noći čudesno oporavio; do podne sam ga već drugi put hranila miješanim mljevenim mesom. Svježe meso je posljednji i najsigurniji test stanja njegove bolesti - ako ni na njega ne reagira, onda je situacija ozbiljna. Nakon treće porcije mesa i zdjelice toplog mlijeka, koje također rijetko odbija, ustaje i odlazi van. I u trenutku dok on prolazi kroz vrata, 'gazdarica' ostaje gledati njegov uzdignuti repić, sigurna da čuje Bebeka kako tiho pjeva - Šta bi dao da si na mom mjestu...
Naivka i MMA borac.

Humus je bio odličan. Ubila sam se u njemu zamalo (nemam ovo često u rječniku... je l' se tako kaže?); baš ga volim... ali prošlo je sigurno deset godina otkako sam ga posljednji put radila.
Zanimljivo je to, a i inače... kako se često znamo posvećivati nekim manje važnim stvarima, a uskraćivati si i zanemarivati ono što volimo.
Psihologija.

Zlaju sam jutros čak dvaput ulovila u sumnjivoj blizini mlade mačkice. Premlade za njega. Premlade za bilo koga.
Perverznjak stari.

Sezame...

Vjerojatno se svatko od vas u jednom trenutku upoznao s nekakvim oblikom anksioznog stanja. 'Moja mjera' je inače lagana melankolija, s njome se dosta dobro poznajem, no... žene k'o žene - nikada vam ni jedna neće sve o sebi otkriti, pa onda kako biti siguran gdje je i melankoliji početak a gdje kraj...

Mačak Zlajo, nevrijedna starina, a mladić u duši, slabog je imuniteta i u posljednje vrijeme često se prehladi. A kada izgubi njuh, onda izgubi i interes za hranu i za piće, i svaki put je za nijansu slabiji...
Zlajo je od onih mačkova za kojim ću pustiti barem jednu suzu više no što bih htjela, i to me već sada plaši. I možda je baš to bilo uzrokom noćašnjih 'mekih granica' i njihovih prelazaka, i posljedično snažnog osjećaja beznađa s kojim sam se grlila dobar dio budne noći a i kišnog, omamljenog jutra. Ali možda i nisu krive granice, nego otvorena vrata kroz koja se tjeskoba lagano uvukla, a koja su noćas takva ostala... ponovno zbog mačka. Očekivala sam da će htjeti otići, no on se, vjerojatno i sam uplašen zbog svog stanja, snažno stiskao uz mene pa sam, udovoljavajući mu, na vrata potpuno zaboravila.
Ali, iako sam skoro uvijek spremna na nježno i mekano valjuškanje u plahtama, nemam problem ni s povlačenjem kao skalpelom oštre granice kada za nju dođe vrijeme. I to toliko oštre da, prevrtljivo ženski, može biti dugačka jedva nepunu minutu, u kojoj su već i plahte složene i vrata zatvorena. Uvjetno rečeno zatvorena - ona su otvorena ili zatvorena uvijek s one strane koju mi sami odredimo, bez obzira kako to u tom trenutku izgledalo.

A nakon ovakvog reza na rotirajućim vratima preostaje samo potrošiti svo ono preostalo vrijeme koje će sasvim sigurno spremno poći za nama. Ja sam se do kraja prvih šezdeset sekundi sjetila koliko volim sezam, a još više miris onog prženog, pa sam izvukla tavicu i bez žaljenja potrošila dvadesetak minuta na lagano prženje polovice sezama kojeg u kući imam. Od njega ću poslije raditi tahini pastu, a sutra i humus.
Njega također jako volim.
Mrak :)








https://alternativa-za-vas.com/index.php/clanak/article/sezam

Kad se dvije žene zapričaju :D

Sestra je za vikend radila kolače
Za debakl sam ja kriva. Telefon na punjaču, a ja sam morala nekoliko puta odskakutati po nešto. Pa čekaj još samo ovo da dovršim, i ono... skroz sam joj odvratila pažnju od onoga što je ona radila, i eto cirkusa :D
No, nije ona sama... meni je već nekoliko mjeseci žao baciti jedan pekač, uvjerena kako bih ga mogla spasiti samo da mu se malo više posvetim. Do sada sam postigla tek pola željenog rezultata.
U toj 'priči' je pećnica bila na 'najjače' - samo pet minuta pa ću isključiti, i samo minut da sestri nešto kažem, a ona je lepršavo doviknula - Naazvaat ćuu teee...
I onda sam ja čekala... čekala... čeekaaalaaa...

Uglavnom, ovo na fotografiji je 'karamelizirani karamel'. Rekla je sestra, nakon što sam dobila dopuštenje da objavim fotografiju. da je s posebnom aromom deterdženta za rublje, i s laganom pjenicom od deterdženta za posuđe. Ja bih rekla da je stavila iskuhavati tavicu... ali tko zna što je točno posrijedi - nikad ne znaš s tim redukcijama i emulzijama :DD

Da... u oba slučaja smo se nakon prvobitnog nezadovoljstva poslije jako smijale. Po onoj - svo zlo u tome... ima ljudi s puno većim problemima.

Harira

Harira je marokanska juha koja se tradicionalno jede nakon ramazanskog posta. Juha se radi od slanutka, leće i mesa (janjetina, teletina, piletina), ali može biti i bezmesna, kao što sam ju ja sada radila.
S puno začinskog bilja i 'toplih' začina, odlična je u obje verzije.

Basna o lisici i rodi

Danas sam se malo bavila tapeciranjem. Pokrivanjem, uljepšavanjem. glađenjem, ispravljanjem... uklanjala starosti njene znakove dajući joj površinsku mladost.
Ja se, zapravo, takvim stvarima dosta često bavim - na različite načine, u različitim prilikama. I nije to baš za osudu... ponekad nije sve za svačije oči, pa se malo vara. Najvažnije je ipak da tim prigodama samu sebe ne varam.

Ostao je još jedan radnik. Malo je 'usporen' i neke stvari teže shvaća... ali funkcionira. I za onoliko koliko je s jedne strane uskraćen spomenutim, s druge strane je obdaren svojevrsnom lukavošću koja mu pomaže da... recimo, ako negdje pogriješi u računanju, to nikada ne bude na njegovu štetu. Posjeduje još i nevjerojatnu sposobnost prilagodbe svakoj predloženoj mu ideji, bez tračka negodovanja ili nametanja svoje volje. Na sve prijedloge spremno odgovara - Da, da, da...sad ću ja to, nemaš brige. Odma' ću ja to, nemaš ti nikak'e brige...
I stvarno... baš nikakve brige. Taman posla da se brinem još i oko toga što će on na kraju sve napraviti onako kako je jedino sposoban.
Tja... srećom, nije mu povjereno upravljanje svemirskom postajom.

Pitam ga danas je li se umorio, a on odvraća da nije, no promrmlja mrzovoljno prolazeći pored svoje torbe - Mačke su mi pojele 'ranu.
Znam koliko mlade mačke mogu biti nasrtljive pa prasnem u smijeh - Ajooj... - povičem - ne smiješ njima ništa ostaviti, ni pokriveno - sve iskopaju! Al' znači, sad ih ja ne moram hraniti? - upitam smijući se i dalje.
- Ne moraš, sve su pojele... mamicu im... - nastavi on mrmljati pa topne nogom pored Zlaje s namjerom da ga potjera.
- Nemoj njega - povičem - to ti je gospodin mačak, on ti sigurno nije ništa ukrao, nego ovi mali...
- Je, je! Baš on je najviše pojeo!! - (ajmeee... Zlajooo...??) zavapi gladni meštar ponovno, i ode za poslom i dalje gunđajući.

Zlajo pored mojih nogu gleda zbunjeno jer, što se njega tiče, sve servirano je i ponuđeno... đe problem, pita se.
Ja ga pogladim po glavi, kao što bi svaka majka koja svoje derište voli toliko da mu sve oprašta... pa odem za majstorom ponuditi mu odštetu. Neće. Znam već od prije da neće, ali uvjerena sam da ne odbija zato što ne želi, nego što su mu takve 'naredbe' od doma, pa sam uporna.
Mi dužni nećemo ostati, odlučna sam.
I pristane na kraju... na jedvite jade; dobrim dijelom i zato što je moja upornost propitivala i gađala njegovu omiljenu hranu.
Junk food... a što drugo.

Nemaš brige.

Zanimljivo mi pratiti... kako su jedni podigli cijene jer je poskupilo gorivo... drugi jer je poskupio materijal, a treći su podigli cijene na ruke. Naime, samo njih koriste. Valjda po onoj - vidjela žaba da konja potkuju, pa digla i ona... ruku?
Ne znam sad je l' i moja dužnost 'zaračunati' nešto više - kavu, zrak u dvorištu...priliku za zaradu (s podignutim cijenama) ?
Mislim, ima li nešto gore nego ne pratiti (nametnute) trendove? :O

A onda, kad svi nešto podignu, bit će (valjda) zanimljivo pratiti što smo to dobili.
Pa dok nekome ne prekipi.

Čist račun nije duga ljubav...

Prošle godine sam imala majstore u kući. Dogovorim ja s njima cijenu i kažem da bih odmah platila - čist račun, duga ljubav, tako nekako... uglavnom, neću ih nadgledati, a oni kad završe posao ne moraju me tražiti a ni čekati. Mislila sam kako je to fer od mene, međutim, pobuniše se majstori, jer da im nisam ni kavu ponudila, a kamoli što drugo.
Kako ne bih izazvala 'diplomatski incident', potrčim ja odmah pa skuham kavu i izvučem sva alkoholna i bezalkoholna pića koja sam imala... skup' s limunom za mineralnu vodu.

Jutros su majstori ponovno došli, i ja ih, poučena iskustvom od prošle godine, odmah zaskočim 'tekućim pitanjem' ... a oni uglas povikaše da neće kavu. Samo će vodu.
Bez limuna.
I ajd, odnesem ja njima vodu, a poslije ću im ipak i pivo odnijeti, stavila sam ga hladiti... no ako znam zašto kavu neće...
A sigurna sam da kuham odličnu :I

Ja baš volim svoju fotelju. Jedna je od stvari koje me još uvijek uspijevaju razveseliti.
Ružna je i velika... i kao da je napravljena baš za mene...
Na mapi mog tijela valjda ne postoji mjesto koje je njoj nepoznato, za koje se ne uspijeva pobrinuti. A ako i postoji, i to se da lako riješiti...

Ovih je dana mrvicu zahladilo i naša su druženja postala još češća i bliskija. No, ima još netko tko pomno prati sve 'klimatske promjene', pa od jučer moja fotelja ponovno ovako izgleda... ako se ja ne uspijem izboriti barem za 'ljubavni trokut' :D

Kad po noći radim kolače onda ispadnu zvjezdani.
Zamirisalo na Božić... zamalo sam išla medenjake peći.

Tirolske špek knedle, maske i medvjedi... mama, tata, pas i kravatavatavata...

Prekjučer sam počela pisati priču. Otvorila sam novi list papira, napunila tintarnicu, strpala lulu u usta i perom zaustila - draga pričo, ovo je tvoj Početak...
Početak je naćulio uši, rekao dobro, i odmah počeo zdušno pomagati. Međutim, malo ga je ponijelo pa je ispao nenormalno dugačak... toliko dugačak, da kad sam se sjetila kako nakon Uvoda moram uposliti još i Zaplet, pa Odplet, i tko zna koga sve ne, brzinski sam tresnula korice papira i rekla im da pričekaju neka bolja vremena. Da trenutačno imam važnijeg posla. Zapravo, prava istina je kako mi se dugačkim tekstom nije dalo više mučiti ni sebe a kamoli druge.
Pa sam otišla raditi Tiroler Speckknödel mit Sauerkraut. Njih sam se sjetila dok sam pisala priču o svom pradjedu koji je pod austrougarskom zastavom u Galiciji ostavio svoje mlade kosti.
Što reći - čudni su putevi i stranputice naše misaone.

Alzo, špek knedle i nisu bile tako loša zamisao - trenutačno je vani 13°C, zima već kuca na vrata i trebalo bi se malo 'potkožiti'. Srčem kavu iz šalice s naslikanim medvjedićem koji zove u zagrljaj i prisjećam se koliko mi je jutros bilo teško ustati iz kreveta. Ustajala sam i vraćala se jedno tri, četiri puta. No ovaj put to nije bilo zbog moje bolesti nego zbog krmeljivih očiju koje se nikako nisu htjele otvoriti.
Za hibernaciju spremna, čini se... pa treba na vrijeme osigurati masne zalihe. Uostalom, ko zna što bi nam ova zima mogla donijeti :I

Maske? Neki drugi put; mislim da ću sada ići odspavati barem još pola sata.

Poroci

Ne mislim na Poroke Miamija... nego na one blogerske.
Ja ponekad zavrtim nešto 'za kikiriki', tj. samo za potrošene megabajte...
A vi, koje su vaše slabosti?

Kad nema...

Kad nema graha onda ima...









Al' ja sam sebi kupila morske plodove - zaleđene, jasno, pa će biti fini rižoto.

Uznemirujući sadržaj

Kako mi ljudi ni u što ne možemo biti sigurni, kako ništa ne znamo i kako smo mali pred B(l)ogom. Mislimo da sve znamo, a nismo sigurni čak ni u to da ćemo danas skuhati ručak kojeg smo jučer isplanirali. Evo, meni se to upravo događa - namjeravala sam za ručak kuhati grah... a sad je podne i ja jedem sendvič. Tja... Ili recimo - jučer sam bila sigurna da će me ubiti akcije u trgovinama, a već danas mogu nešto drugo tvrditi. Tj. tvrdim - ubit će me mačke :)) Doduše, to s mačkama sam već i prije govorila (ono kad mi se zalijeću pod noge dok prelazim stepenice), pa bih sad možda i stvarno mogla biti u pravu, da... :O
No, pustimo sad pravo... aj da vam pojasnim i taj novi slučaj.

Dakle...krenem ja jučer nahraniti mačke. Ne Zlaju - on je nevrijedna starina, uz to još i izbirljiva, i njega hranim prvog - posebno i puno bolje od ostalih mačaka. Ove mlađe, drske i spretnije (uvjetno rečeno spretnije... nije ni Zlajina odluka da se hrani samo kod mene baš blesava i loša taktika :))) hranim poslije... ili ih ne hranim ako odnekud dovuku više od pola kilograma kuhane hamburger slanine :O
I krenem ja tako... naivno i neoprezno s punim rukama, i ni na kraj pameti mi nije da sam zapravo samu sebe pretvorila u jedan veliki hodajući plijen za raznu zvijerad koju čuvam u njedrima. I onda se to godilo... Jedno od tih drskih i spretnih se zaletjelo u mene, napravilo salto mortale i u letu mi istrgnulo hranu koju sam nosila. Sad... to otimanje hrane samo po sebi i ne bi bio tako veliki problem (njima sam je i nosila, je li...) da ja usput nisam i ranjena. Ono drsko i spretno, dok je otimalo hranu 'dočekalo' se malo na moje ruke, tako da sam kandžice osjetila na tri mjesta - dva blaža i jedno bolnije. Ovo bolnije je bilo pored palčanog nokta - i krv sam pustila i zvjezdice oko glave brojila. Invalida od mene zamalo napravili. Kao da mi nije dovoljna ona zanoktica na kažiprstu, nego mi treba skroz onemogućiti pickup funkciju :O
Ne znam... ne opravdava ih ni namjera da me pretvore u Trnoružicu, ako je takva bila. Spavala sam ja već sto godina, pa kad sam se probudila svijet nije bio ništa bolji.
Ma... glave će me doći, kažem vam :I

Nema slike... ne mogu ja slikati svako svoje ranjavanje, al' vam evo jedna stara gdje sam se sama priklala.
Čisto da opravdam naslov :P

Logika+Akcija=

Jučer sam si kupila dvije nove tave. Nisam ni znala da trgovine rade... i to cijeli dan. Slučajno sam prolazila pa ušla kupiti nekoliko sitnica; kad već radi, je li... i da ne moram ići danas, je li...
Tavu zapravo i ne trebam, imam ih nekoliko... dobro, možda bih trebala jednu malu...
Nije bilo male, pa sam kupila dvije velike.
Ubit će me te akcije :)))

Englishman In New York

Čujem jučer ujutro uz otvoreni prozor glasove koji dopiru s ulice. Poprilično glasne - trebalo je nešto više vremena dok su se približili i postali razumljivi. Zapravo, naknadno sam shvatila da se radi o samo jednom glasu, druga osoba je uglavnom šutjela.
Ona koja je ponavljala - ...jesi me čuo, jesi me čuo?! Zabranit ću ti da ideš u igraonicu ako se budeš tako ponašao; nećeš ti tamo biti najgori!! Jesi me čuo...?!!- pretpostavim da je majka koja svom malodobnom sinu pruža poduku iz lijepog ponašanja. Dok sam je slušala, nisam mogla a da se ne zapitam - što je to predškolsko dijete moglo zgriješiti da ga toliko pili, i to ulicom... i to sigurno već petnaestak minuta. Toliko im, naime, treba da dođu od škole do moje kuće. A onda sam se još jednom morala zapitati - a što je to predškolsko dijete moglo toliko zgriješiti...
Hm... a onda slegnem ramenima. Možda ta poduka nije savršena, ali... možda je bolje ikad, nego nikad... išta nego ništa (?)... tko će znati :/

Znakovi

Po dojavama koje dobivam, vrijeme očito (ne)pogoduje glavoboličarima, tlakašima te raznim kroničarima i kronografima... Čujem da i tehnika rikava, da nije samo ljudima teško.

Mlade mačke su odnekud dovukle veliki komad kuhane slanine; koliko vidim - ravnomjerno prošarane. U mladim danima (sudim po koži s koje je slanina skinuta), po slobodnoj procjeni - komad je težio oko 2 kilograma, a sad je ostala trećina. Ljudi svašta bacaju, i onda se čude kad im se oko kuća skupljaju kojekakvi glodavci. Pri tome ne mislim na svoje mačke.... one su pristojne, ne rade štetu, i neee bi nikaaada ušle nepozvane u nečiju kuću i sa stola otuđile komad mesa. Kajgod.
One uzimaju samo ono što im se skoro silom u zube utrpa:O
Ne znam samo zašto su to donijele u dvorište, zašto nisu pojele na licu mjesta... da nisu možda plijen namjeravale dijeliti sa mnom?:O
Mene muči zanoktica na kažiprstu.

Smjena

Uplela se viša sila - kiša se sinoć ispadala, i jutros više nema ni mreže ni pauka.
One dvije istaknute dipladenijine vitice zauzeo je drugi stanar.











Ništa... idemo popiti kavu.

Argiope bruennichi

Jutros sam se nazaje****** s trčanjem (to moje trčanje slobodno uvijek uzmite s rezervom... zapravo, najbolje kao dobar vic, jer ja ne trčim... ali svakako računajte da se iza tog pojma sasvim sigurno skriva nekakvo nemilo zaje******), gore - dolje, unutra - van...
U svitanje je sunašce toliko lijepo svjetlucalo da jednostavno nisam mogla odoljeti zovu dvorišta i mjestu ispod suncobrana, tako da sam na kratko zaustavila vrijeme predviđeno za druge bitne dnevne obveze, skuhala kavu i s pozdravom: suncu, srijedi, prirodi, višoj i inim silama... krenula u njoj uživati vani. Usput sam povela i mačka Zlaju, jer on iako je star još uvijek ima besprijekoran njuh, i uvijek zna kada je na kuhinjskom stolu ostavljeno meso za ručak. Katastrofe su uvijek moguće kad je on u pitanju i zato mora van... takve stvari se ne prepuštaju slučaju. Odloživši šalicu na stol, primijetim da je isti prašnjav i vratim se u kuću po krpu i sredstvo za čišćenje. Usput ponovno iznesem Zlaju koji se također ne može othrvati zovu... kuhinjskom, i na njegovim krilima se bez problema provlači kroz moje noge do cilja svog...
Kad sam obrisala stol vratim se po jastučiće koje sam unijela prije posljednje kiše, a s njima ponesem telefon i podmetače za čaše... i, naravno - Zlaju.

Cijelo to vrijeme prolazim pored osolikog pauka koji se smjestio između dvije tanke vitice rascvjetane dipladenije, i pazim da mu ne potrgam mrežu. Zapravo, pazim je već desetak dana koliko ima da se pauk tamo smjestio, i stalno si govorim kako bih ga trebala poslikati...
A sad, kad sam se već i ja smjestila u njegovoj neposrednoj blizini, tj. udaljenosti od cca 30 cm., pomislim kako bi baš ovo mogao biti dobar trenutak za portretiranje pa odem po fotoaparat. Na kućnim vratima mačku postavim nožnu barijeru, ali je on elegantno preskoči. Onu jezičnu (barijeru) ignorira, tj. u vezi nje ništa ne poduzima tako da sam nemoćna i puštam ga do ponovnog povratka. S mačkom u jednoj i fotoaparatom u drugoj ruci još jednom izlazim... i još jednom vraćam po stativ i drugi objektiv koji nije bio u torbi s fotoaparatom. Sagibam se do Zlaje kako bih ga iznijela, naglo i neoprezno, i u tom trenutku mi nešto škrcne u leđima. Uz duboki uzdah lagano se uspravim da ne napravim kakvu veću štetu i šepajući krenem van. Šepati zapravo nisam morala, ali tim činom sam sebi samoj valjda pojašnjavala da bih trebala usporiti...

'Maneken' je strpljivo čekao, ali ja sam sada bila već dobrano izmorena pa škljocnem samo nekoliko puta. Za bolje osvjetljenje i ljepši bokeh morala bih sklopiti suncobran, a to mi se nije dalo. No, vjerojatno ne bih tako brzo odustala kad ne bih imala fotografija i od ranije, jer je Argiope bruennichi dosta čest gost u mom dvorištu... i zahvalan model.














Koljena su mi uljepljena od mokre trave i zemlje pa ih odlazim oprati. Sad već pomalo posrćem od umora, ali ne odustajem od uživanja ispijanja kave na dvorištu pa još jednom izlazim.
Sjedim čitavih pet minuta, zatim pokrećem zaustavljeno vrijeme, kupim rekvizite i vraćam se obvezama na čekanju.
Zlajo se vješto provlači kroz tek odškrinuta vrata... ostatak dana ga zovem Lesi.

Noćno kupanje

Klackam se jučer oko pranja kose, onako kako to znam i oko puno drugih stvari uostalom, svakodnevnih i onih drugih. Hoću - neću, da mi se - ne da mi se, mogu - ne mogu... i od svog tog klackanja isklackam pranje kose, kao lopov - usred mrkle noći. Smotam ručnik oko glave kao veliki turban i odem tako leći. Jutros kosa mokra... i u dredovima. Trebala sam ići u mesnicu i trgovinu, al' ne mogu takva. Kosa bi se još i dala osušiti, al' dredovi bi se na brzinu mogli rješavati jedino kao Gordijski čvor Aleksandar stilom, pa u trgovinu i mesnicu umjesto mene ode mlađahni susjed. Hoće dečko. Jedan pokosi travu, drugi ode po papriku... kaj se susjeda dotikavle, upalo mi je s njima nešto u med. A da nije tako, ne znam kako bih ja do paprika punjenih...

Moram mu zahvaliti velikom čokoladom. Nema smisla da mu kupujem gorivo(?).

Korak naprijed, natrag dva

Od nadošlih dvadesetak cm Save, deset je ponovno negdje otplivalo. Kako došlo, tako o'šlo :I Bezveze... jer to mene onda koči da se razbacujem vodom kako sam do sada naučila - kao da nikada nestati neće. Dobila nekakvu volju za svašta nešto raditi što zahtjeva ogromne količine vode, al' ne smijem. A valjda će biti bolje uskoro... trebalo bi, samo ne znam da će mene ova 'volja' do tada držati :I

Zlajo i ja čekamo da dođu gosti... barem će malo veselije biti ...

Oznake: I will drive

Riba

Danas je ponovno riba bila na meniju; ovaj put jedan fini šaran, i jedan fini fiš paprikaš. Istina, za dobar fiš paprikaš bi u loncu trebale plivati dvije, tri vrste ribe, ali i ovaj jedan šaran se jako dobro snašao.
Profesionalac.
Ulovljen je danas... u hladnjaku, i to već očišćen i u komadima. Tri puta sam u svom životu čistila ribu, i to bi sad za neko vrijeme od mene bilo dovoljno. Dovoljno što se čišćenja tiče, a što se kuhanja dotikavle, skoro da sam tek počela. Kuhanje ribe me veseli otkada imam svoj rođeni kotlić... baš mi je zabavan :))
A i sviđa mi se riba sve više... zapravo, sviđa mi se otkako je sama pripremam. Što naravno ne znači da oni koji su (mi) je prije pripremali nisu znali što rade, nego da vjerojatno svaka riba svome nepcu leti :O

Uz šarana, naravno, idu i domaći široki rezanci. Prošli put kad sam ih rezala bili su na malo kvrgavi na dijelovima gdje je tijesto bilo presavijeno, što me strašno nerviralo :))... pa sam ovaj put zamalo ravnalo upotrijebila :O

Nu ga

Jeeej...

Sava raste. Hrvatske vode su od jučer zabilježile porast od 20 cm. Što je super, odlično i predivno čak - dosta je bilo ove suše.
Al' samo da sad ne ode u drugu krajnost kao 2014.
Eh, tko bi ljudima udovoljio :O

Svaka nova metla dobro mete

Vjerojatno ste očekivali (barem) nešto više od naslova, ali ovo bi bilo uglavnom sve - stavila sam ga samo zato što nisam duuugoo...
Zalijepila neku mudru narodnu, no..,


Inače, niš' pametno. Jučer pod ventilatorom u kratkim hlačama i majici kratkih rukava, a danas topla trenirka i dugi rukavi.
Bez ventilatora.

Malo usklađivanja

Nemam pametnijeg posla.
Mislim da sam već nekoliko puta do sada spomenula kako fotografije koje radim koristim (i) kao 'vremeplov'. Ništa me lakše od njih ne podsjeti što sam radila nekog nadnevka B(l)ožjeg, a kako nemam FB koji bi me podsjetio, podsjetim se sama.
Na današnji datum prije tri godine snimala sam nešto drugo, sjećam se, a dan je bio sunčan kako i pokazuju fotografije; no... ovih dana sam slušala koncert od nešto malo ranije te godine, a i pjesme s njega postavljala na blog, pa sam se podsjetila što sam tog dana radila.
Lijepe šljive sam dobila.





SET LIST:
00:00 Delirium
01:08 Banjo Odyssey
05:33 Dead Man’s Isle
09:17 Black Lung
13:29 Boots
17:18 The Recap
22:33 Miss Mary
27:03 In Hell I’ll Be In Good Company
31:45 Gunslinger’s Glory
39:31 Honey You