Argiope bruennichi

Jutros sam se nazaje****** s trčanjem (to moje trčanje slobodno uvijek uzmite s rezervom... zapravo, najbolje kao dobar vic, jer ja ne trčim... ali svakako računajte da se iza tog pojma sasvim sigurno skriva nekakvo nemilo zaje******), gore - dolje, unutra - van...
U svitanje je sunašce toliko lijepo svjetlucalo da jednostavno nisam mogla odoljeti zovu dvorišta i mjestu ispod suncobrana, tako da sam na kratko zaustavila vrijeme predviđeno za druge bitne dnevne obveze, skuhala kavu i s pozdravom: suncu, srijedi, prirodi, višoj i inim silama... krenula u njoj uživati vani. Usput sam povela i mačka Zlaju, jer on iako je star još uvijek ima besprijekoran njuh, i uvijek zna kada je na kuhinjskom stolu ostavljeno meso za ručak. Katastrofe su uvijek moguće kad je on u pitanju i zato mora van... takve stvari se ne prepuštaju slučaju. Odloživši šalicu na stol, primijetim da je isti prašnjav i vratim se u kuću po krpu i sredstvo za čišćenje. Usput ponovno iznesem Zlaju koji se također ne može othrvati zovu... kuhinjskom, i na njegovim krilima se bez problema provlači kroz moje noge do cilja svog...
Kad sam obrisala stol vratim se po jastučiće koje sam unijela prije posljednje kiše, a s njima ponesem telefon i podmetače za čaše... i, naravno - Zlaju.

Cijelo to vrijeme prolazim pored osolikog pauka koji se smjestio između dvije tanke vitice rascvjetane dipladenije, i pazim da mu ne potrgam mrežu. Zapravo, pazim je već desetak dana koliko ima da se pauk tamo smjestio, i stalno si govorim kako bih ga trebala poslikati...
A sad, kad sam se već i ja smjestila u njegovoj neposrednoj blizini, tj. udaljenosti od cca 30 cm., pomislim kako bi baš ovo mogao biti dobar trenutak za portretiranje pa odem po fotoaparat. Na kućnim vratima mačku postavim nožnu barijeru, ali je on elegantno preskoči. Onu jezičnu (barijeru) ignorira, tj. u vezi nje ništa ne poduzima tako da sam nemoćna i puštam ga do ponovnog povratka. S mačkom u jednoj i fotoaparatom u drugoj ruci još jednom izlazim... i još jednom vraćam po stativ i drugi objektiv koji nije bio u torbi s fotoaparatom. Sagibam se do Zlaje kako bih ga iznijela, naglo i neoprezno, i u tom trenutku mi nešto škrcne u leđima. Uz duboki uzdah lagano se uspravim da ne napravim kakvu veću štetu i šepajući krenem van. Šepati zapravo nisam morala, ali tim činom sam sebi samoj valjda pojašnjavala da bih trebala usporiti...

'Maneken' je strpljivo čekao, ali ja sam sada bila već dobrano izmorena pa škljocnem samo nekoliko puta. Za bolje osvjetljenje i ljepši bokeh morala bih sklopiti suncobran, a to mi se nije dalo. No, vjerojatno ne bih tako brzo odustala kad ne bih imala fotografija i od ranije, jer je Argiope bruennichi dosta čest gost u mom dvorištu... i zahvalan model.














Koljena su mi uljepljena od mokre trave i zemlje pa ih odlazim oprati. Sad već pomalo posrćem od umora, ali ne odustajem od uživanja ispijanja kave na dvorištu pa još jednom izlazim.
Sjedim čitavih pet minuta, zatim pokrećem zaustavljeno vrijeme, kupim rekvizite i vraćam se obvezama na čekanju.
Zlajo se vješto provlači kroz tek odškrinuta vrata... ostatak dana ga zovem Lesi.