Smiješna strana telefona

Znate ono kako stalno slušate da su ljudi ovakvi, i onakvi... nitko nikome ne bi pomogao, svi gledaju samo svoju korist, otpile vas kad nešto trebate, ili ne miješajući se stanu sa strane... i tako...
E, ja vam u to (više) ne vjerujem. Naime, danas sam dobila dokaz da ima i onih koji će vas bez puno razmišljanja saslušati i pomoći, ako vam je pomoć potrebna. Vjerujte mi, obraduje to... pa čak i ako ste naletjeli na samo jednog Lota u moru drugih - vrijedi :)

Dakle, trebala sam ja jutros nekakve informacije, pa se latim telefona i nazovem nadležno tijelo. Predstavim se i odmah postavim pitanje, ne čekajući da druga strana potvrdi da je ona koju trebam. I počne čovjek meni spremno pojašnjavati, da bih riječ prigovora rekla, ali na moje potpitanje postane malo nesiguran pa zamuca - da je on to ovako, a ja nek' vidim...
Bude meni ta nesigurnost čudna pa bacim pogled na pozvani broj, i vidim... odmah vidim jednu pogrešnu znamenku u otkucanom broju i nenadležno tijelo, tj. da sam upala u nečiju tuđu kuću... al' srećom gdje sam dobro primljena :D

Ispričam se ja odmah čovjeku i pojasnim zabunu... pa se ispričam još desetak puta naglas, i zahvalim mu barem još jednom u sebi što i takvih ljudi ima :)

Šiš

Doselili su se nekad davno 'izbosne'. U potrazi za boljim životom ostavili su 'preko Save' sve što su tamo imali, i na 'zelenijoj travi' kupili malenu kućicu. Bila je valjda najmanja u selu - dvije male izbice čiji su prozori bili u ravnini s mojom glavom, i prije no što je ista krenula u školu.
Obitelj s dvoje djece. Puno prije no što sam se ja rodila, muž je umro, a djeca odselila u daleke zemlje- sin da se nikada ne vrati, a kćerka tek povremeno, jednom u godini.
Ostala je Anđelka sama . Sitna, vižljasta starica s tetovažama na suhim, izboranim rukama , koje su se u kraju iz kojeg je dolazila radile jako mladim djevojkama kao zaštitni znak katolika.
Rubove marame je vezala na potiljku, a ako bi slučajno nekad bila bez nje, pokazala bi sitnu, skoro dječju glavu s tankom prorijeđenom kosom i pletenicama koje su pamtile i 'raskošnije dane'.

Godina iza sebe je imala puno... osamdeset, možda devedeset - u svakako slučaju, previše za ta sitna ramena. Bez prijatelja, bez smijeha, sama i uvijek zlovoljna i osorna, često na udaru seoskih derana i njihovih spački koje su za nju smišljali u pauzi od veranja i lomljenja grana voćki uz ogradu.
A dobro ih se sjećam... marelice, zezdelije i duda preko čijih prezrelih plodova sam često gazila na putu do škole. Plodovi su propadali ali ona ih nije dala derištima koja su joj noću lupala o niske prozore i preskakala preko trošne drvene ograde... da bi onda poslije gunđala kako voće propada...

Ne sjećam se da li sam je ikada vidjela bez cigarete; i to već dogorene, koja je, vjerojatno kako joj ne bi opekla usnicu, uvijek visila s ruba vlažnog, poluisplaženog jezika - ručno motana, bez filtera; ali se jako dobro sjećam mirisa pržene kave koji se širio ulicom iz njenog dvorišta. Već rano ujutro bi u svom zelenom, sjenovitom dvorištu zapalila vatru između nekoliko cigli, i čučeći pored nje vrtjela bi 'šiš' i pržila još ono malo preostale radosti u svom životu...
Ista je i mene, prije no što je Anđelka umrla, nekoliko godina skoro svakog jutra pratila na putu do škole... a ostatak života je ostalo sjećanje na nju, svaki put pogledom na stari, zahrđali 'šiš'.

Mrzim...

E, ako nešto mrzim, to je onda kad izgubim pola dana tražeći nekakav rekvizit za snimanje. Kao jutros.
Tu je bio... jučer, prekjučer se motao pod nogama, ali kad mi treba... kao da je u zemlju propao:I
Nema veze, iskopat ću ga neki drugi dan; a možda vam u narednim danima pokažem još nešto od svakojakog blaga kojeg imam :O
Kao, primjerice, primjerak ovaj:



Aj da nećete pogoditi kakva je to moderna naprava :P


Druga stvar nemila koja me jutros zatrefila je slatka kava. Ajme...
Mislim... skuhala sam ja dobru kavu, a onda mi je šećer upao u nju. Ja znam za onu kad ti kašika upadne u med, to je O.K., pa čak i sjekira... ali šećer u kavu kad ti upadne - to je nešto... nešto... bljak
Pa sam ja onda bila rasipna, bacila tu kavu i skuhala drugu... finu... gorku.
Tursku.

Tekuća pitanja

Na kraj sela čađava mehana...

Izađem van - moram u mesnicu i u pekaru, pa gledam na koju ću stranu prvo.
Mesnica je s desne strane, pekara s lijeve, a od moje kuće su otprilike na jednakoj udaljenosti.
Prije dva, tri dana čula sam da će se pekara uskoro zatvoriti, pa ću ja onda biti u nedoumici kamo po kruh. Ostaje mi opcija nakon mesnice produljiti još desnije, otprilike koliko i do mesnice, i tako zapravo neću izgubiti skoro ništa od vremena ni ubuduće.

Ali, kako me strašno nervira to zatvaranje pekare i mojih rutinskih odlazaka (i) na lijevu stranu, razmišljam i o još lijevijoj strani gdje također ima kruha. No tako bih u budućnosti gubila više od trećine vremena, jer od te dvije rezervne strane kruha, ova lijeva mrvicu je udaljenija.
A ne znam... možda se i odlučim za tu opciju - neka i postolar malo zaradi.







A možda, obzirom da su i desno i lijevo isti prodavači kruha... možda i sama odlučim otvoriti pekarnicu, pa neka onda netko drugi iz desne sredine šeta amo i onamo :O

Som a la... netko i nešto

Svi mi vrlo dobro znamo da su Dalmatinci izmislili ribu i maslinov zejtin, i svi onda znamo da se riba kuva samo u tom zejtinu... al' pored nas koji znamo točno što i kako treba kuvati, ima i oni' ludi' Vrancuza koji kažu da se riba kuva u maslacu.
E. Svašta. Oni dalje od maslaca i svojih vrancuskih noseva ništa ne vide...

Eeee... ma šalin van se ja se malo s ovin kuvanjem, nemojte mene zaozbilj uzeti :)





Enivej... ali rekla sam nedavno da će biti ribe, pa riba evo jest.
Moja mama, i sama horoskopska riba, straaašno je voljela ribu vidjeti na tanjuru. Čudo jedno kakva je to ljubav bila...
Ja sam ribu ozbiljno počela doživljavati tek prije nekoliko godina uz filete soma. Zapravo, prije soma puno ranije je bio doživljaj s jednim fantastičnim smuđem na žaru, ali njega iz nekog razloga teže nađem, tako da je od tog davnog puno savske vode proteklo...

Prije ove dvojice pristajala sam na samo nekakve neozbiljne, dječje odnose s Eva sardinama, i obavezno mučenje s kostima šarana koje za Badnjak nisam nikako mogla izbjeći :I
Eto kakva sam vam ja bila kćerka svoje matere... prije izrod no kći :O
Al' srećom sam otkrila soma, točnije - njegove filete, pa su se odnosi s ribama u posljednje vrijeme iz korijena promijenili. A imamo još i Francuze koji ribu kuvaju u maslacu... e, oni vam se s tim nimalo ne šale :))

A valjda najpoznatija riba u maslacu je Sole Meuniere - riba list se posoli i popapri bijelim paprom pa uvalja u brašno i isprži na maslacu. U maslac se potom doda sok od limuna i peršin (mogu i kapari), dobiveni umak se prelije preko ribe i to bi uglavnom bila sva mudrost... ali fina mudrost. Mene su s njom kupili :)
Francuzi pored lista preporučuju na ovaj način pripremati i bakalar ili losos... ali ja i smuđ jedva nađem, a kamoli list i bakalar, pa onda u maslacu (is)pržim soma. On mi je nekako najbliži :))
Ali fin je... preporučujem.
Baš je fino (visoko)kaloričan :))

Di je Klockava...?

Jedino još ona jede visokokaloričnu hranu :O
A Bog mi je svjedok da ovo puca od visokih kalorija :DD

Burek je, burek nije... tj., radi se sve isto kao burek samo tijesto ima mrvicu kvasca, tako da koliko god da se rastanji uvijek malo naraste. Okus je isti, samo je mekše. I vjerojatno (visoko)kaloričnije od 'običnog' bureka - hrpetina maslaca se tu rastopila.

Chili in the sky with diamonds

Najavili kišu za tudej, a moguće i nešto dana after jestrdej (računa se da će tudej biti jestrdej tumorov - kako sam došla do ovakve računice, ne pitajte :O), pa odlučim popiti kavu vani prije negoli pokupim jastuke i suncobran. A do sada ih i nisam nešto iskoristila. Suncobran i jastuke, ne dane... mada, tek o njima bi se dalo...
No da... dakle, plandovanja su bila predviđana u ranim jutarnjim satima - namjeravalo se iskorištavati jutarnju svježinu prije (po)dnevnih žega, ali... em me nije baš uvijek lako izbaciti iz kreveta tako rano (čak i kad sve vapi za osvježenjem), em, i kad izađem van pa me ozari jutarnji povjetarac, uvijek pomislim kako bi mi bilo najpametnije prvo osvježiti ono malo povrća, životinja i cvijeća, pa kad njih podmirim onda 'čiste savjesti' podignuti noge u zrak... Ali, dok ja tako ganjam tu čistu savjest, štedljivo, sporo i dugo, s ono malo preostale vode (vodena kriza pušta na sve strane, što ste mislili da je samo kod vas? :O), sunce u međuvremenu visoko skoči, svježina nestane, a ja žedna preko vode... prokuham tegleći pune kante.
Čarolija mine, i gušter ponovno pobjegne pod kamen... odnosno, ja se povučem u zamračenu sobu ispod ventilatora, da malo dođem k sebi od vanjskih strahota.

E, al' rano dis morning, s najavljenom kišom afternun, odlučim ne ganjati savjest, kad se već najavila sama uganjati, pa sam si dala malo oduška. Pffff... Samo sam patke pustila van i usput ubrala ovu papričicu, i onda zauzela položaj.
Ali ne bih ja bila ja da mi nisu oči odmah počele šarati naokolo i gledati kako bi prije kiše bilo dobro i nekoliko fotografija snimiti - grožđe dozrijeva, ima i nešto novih cvjetića... To bi značilo da bih morala malo i p(r)opuzati potrbuške, pa dok sam razmišljala da li samo s travom, ili da odem po nekakvu prostirku, zamrzi me sve, odustanem od te ideje i odlučim snimiti nekoliko umjetničkih - mobitelom.
A što... kud svi Turci, tu i mala v. No...a što bih ja morala biti posebna i uvijek nešto izvoditi. Pa fino, k'o i svi drugi kad žele snimiti fotografiju, prvo zalamatam mobitelom na ono ispred sebe, pa onda zumiram i snimim ono pored sebe.






Zlaju, kojeg skoro nikada ne preskačem, ovaj put sam prekrižila jer je ležao ispod mog stolca, pa bih onda bez ustajanja morala glumiti noja s glavom među nogama, a to mi se nije dalo... al' sam zato snimila jednu skroz izvan fokusa, kako je i red u ovakvim slučajevima.
E.








Papričicu sam namjeravala slikati u oblacima koji se obično 'nacrtaju' na staklenoj površini stola, zato sam ovaj naslov imala i prije teksta.Ovaj put ih nije bilo, al' zašto proćerdati dobar naslov, ne?

Jelovnik

Iako sam ja od onih koji u svom životu dosta toga prepuštaju slučaju, dakle, nisam nikakav 'control freak' - nisam u stanju organizirati ni svoj život, a kamoli tuđi, povremeno s nekim stvarima ipak okušam sreću... e ne bih li taj život barem malo olakšala na način na koji je to drugima omogućeno, je li :O

Alzo, to što slučaj u mom životu igra tako veliku ulogu, kao što sam više puta znala napomenuti, nije zbog toga što ga ja tako silno želim, nego su se tako posložile moje životne puzzle. Istina, tu i tamo ih malo razbucam :))), a i 'sliku' si često sama mogu birati :O... no najčešće ipak moram pratiti njihove linije (manjeg otpora),
Da... a tko zna kakva bih zapravo bila kad bih mogla sve...
No, nema veze... Dakle, lišena uzbuđenja oko svakodnevnog planiranja svog života i realiziranja tih istih planova, meni preostaje avantura zvana 'slučaj' :O
Al' nećemo sad o njemu, nego o onom ranije spomenutom (o)kuša(va)nju sreće. Ono nešto što se ipak usudim planirati, očekujući kako ću u tom naumu i uspjeti, višednevno je planiranje jelovnika. s namjerom da mi otac moj rođeni (o kojemu sam ovakva nekontrolirana osuđena brinuti) ne ostane gladan.
Jer to bi njemu bila sudbina gora i od... gora i od... Ma, ne može se to ni opisati. ne biste vi to shvatili.

Nisam ja ni od onih što nešto pretjerano dobro znaju s novcem, nisam baš nekakav ekonom po rođenju i horoskopu ... ali nešto malo sam kroz život ipak naučila. Prvo, i najvažnije je - da zdrav čovjek može sve... a drugo je da, ako i nemaš zdravlja, siguran krov nad glavom i jednako (o)siguran pun stol (pa i kad je skromniji) također puno toga olakšava. Posvećenost podmirenju osnovnih životnih potreba možda ne pruža jednaku kvalitetu života kao ono 'sve' zdravog čovjeka... ali na kraju krajeva, i oni što su sve mogli shvate vrijednost takve vrste sigurnosti... jer i 'sve' ima rok trajanja.
E to sam naučila od mame. A i od nešto tuđih primjera kako nešto ne treba raditi, odnosno - što baš nikako nije pametno prepuštati slučaju... ako se ikako može.
Znala sam tako... znam nekoliko ljudi koji imaju obitelj, ženu i djecu.. zaposleni su i imaju stalna mjesečna primanja. Nisu ta primanja nešto visoka, ali ja imam i puno manje pa nije da baš ništa ne razumijem...
Uglavnom, te obitelji do petnaestog u mjesecu imaju sve, a od petnaestog ništa - kruh i voda, a i režije su često 'zaboravljene'.
I to je ono što sam naučila od mame, jer se ona takvog scenarija uvijek grozila, pa bi prvo poplaćala režije, a onda osigurala da do kraja mjeseca stol pred djecom nikada ne bude prazan. Nije bilo luksuza, ali ničega nije ni nedostajalo. A kad imate obitelj, ta stavka je daleko iznad svakog luksuza.
I na tome sam joj silno zahvalna, jer kad vidim neke druge primjere, shvaćam koliko se maminom metodom ipak olakšavam život, ovakva nekontrolirana :O
A moram, jer kao što rekoh - da mi otac moj mora gladovati, nema tih muka koje bi bile strašnije :))

I tako, ovih dana sam opet malo 'planirala', tj. sastavljala jelovnik za neko dulje vrijeme (pa čak ako ja ipak i ne budem mogla pripremati sve predviđeno, netko drugi će imati što...), i pored puno: krumpira, riže, tjestenine, luka i mrkve... neko vrijeme menu će često biti riblji. Ima se tu i finog malog šarančića, pa ribe soma i oslića, te lososa (ja ga od milja zovem car Salomon...), a i sushi ćemo raditi - što kupljeni, što nekupljeni :O
E, a ako vam je ova moja kupovina u neskladu s ranije spomenutim skromnim primanjima, to je zato što moj otac, istina, ne može bez hrane, ali se hrani u mrvicama.... a ja vam i tako, pored juha, najviše volim one krumpire, luk i mrkve. Čud(es)a od njih napravim :)))
Ali, sad sam ovako odlučila.
Volim ja finu ribu, pa ću i od nje napraviti čud(es)a. Istina, tata, na kojeg se u ovom postu ovoliko vadim, ribu nešto manje voli, ali sa šaranom će sigurno biti zadovoljan.
A sushi mu ipak neću nuditi.
To bi bilo previše :))



Cura gori, sve se pushi

Mnje

Mnje...

Pide

Pide su ukusne turske pite/pizze - tradicionalni street food koji se radi u obliku čamčića on the river, a nadjeva mljevenim mesom s povrćem i/ili sirom.
Nakon što se štednjak fino uglancao, prosto je zvao da se na njemu ponovno nešto pripremi, pa eto.


































Al' pripremila ja odmah i pravu pizzu... nu je - pepperoni.

Rukavice

Dakle... m...
Ovo na fotografiji vam je moj (jedan od) najbolji prijatelj. Odan i dobar... i nikakve zamjerke na njega nemam, imam jedino na samu sebe. Jer upravo sramotan je moj odnos prema dobrim prijateljima, tj. sramotno je u kolikoj mjeri ih zanemarujem :I
No, ima ona jedna koja glasi - Bolje ikada, nego nikada, a odnosi se baš na ovakve slučajeve...
Alzo i daklem... evo, upravo ikada sam aktivirala naše poznanstvo i dogovorila sastanak na našem zajedničkom prijatelju - štednjaku. Taj nam je prijatelj novi (još mu ni garancija nije istekla) a u stanju je takvom (nije u drugom) da kad bih vas sad pustila da ga vidite, onda bih vas morala sve ubiti :I

A imam i jednu prijateljicu mladu - parni čistač za sve moguće i nemoguće površine (i njoj je garantni rok tek negdje na polovici...) ali je toliko lijena, da kad bih vas sad pustila da vidite što ona sve ne radi, a može... i opet bih vas morala ubiti :I

Daklem... u svrhu dokazivanja svoje nesklonosti ubojitim namjerama, tj. pokazivanja dobre volje da iste izbjegnem, odoh ja biti malo društvena...
Srećom pa imam veliki paket rukavica :O

Tko s djecom liježe, popišan se budi

Kad je jučer od ranog jutra počelo učestalo skakutanje i druženje sa živahnim mjehurom, što se drugo moglo odmah nametnuti kao 'misao dana' nego ova lijepa narodna...
Iako, meni je vjerojatno 'presudila' nešto slobodnija (ne)odjevna kombinacija - dress code koji je zahtijevala duga, sparna noć, pa još u kombinaciji s ventilatorom... A možda i kiša što je pala pred jutro pa se temperatura zraka spustila za (čak) jedan stupanj, tko bi sad znao. Kakogod i štogod, ipak nisam mislila da sam toliko osjetljiva. A nisam, zato što se ja zapravo već jako dugo 'ne čuvam', pa mi se malo popravio imunitet (što će, pametniji obično popusti...). Dakle, često hodam bosa, pa i u hladnijim danima. Većinu godine nosim tanke majice kratkih rukava, nerijetko i zimi (opravdavam to tako da mi je lakše kad su uvijek 'zasukani', tj. uvijek 'spremni za rad':O), pa se nerijetko dogodi i da zimi takva pretrčim (aj, ovo za trčanje me nemojte ozbiljno shvatiti) preko dvorišta, jer - brzo ću, neće mi ništa biti. I tako... malo kiše, malo vjetra, i malo snijega nikoga još nije ubilo. Valjda. Ili ne... ali mene već nešto godina u krevet nije uspjela srušiti niti prehlada, niti gripa.

Doduše, od one posljednje kojoj je to uspjelo, a koja me gadno izmučila, ja im više i ne dajem previše prilika, nego svaku, i najmanju njihovu naznaku suzbijem odmah u nastajanju.
Bolje spriječiti nego liječiti (ili barem početi rano liječiti...e), još je jedna pametna narodna...
Dakle, svako šmrcanje, kihanje, grebanje u grlu i sl. bez ikakvog čekanja i izviđanja daljnje situacije sprječava se lijekovima i čajevima.
Nisam paranoična, nego praktična - onoj posljednjoj, gadnoj, dala sam pola sata vremena, i ona je to iskoristila i u narednih pola me zaskočila kao prava grabežljivica :I

Alzo, kao što sam rekla - palo je malo kiše, temperatura se spustila za jedan stupanj, a zbog vlage se povećala sparina, dakle - 'osvježilo' taman za otežanije disanje, pa kud će bolja prilika za prošetati do pekare... je li. Usput skroz zanemarujući skakutavi mjehur, tko se još osvrće na njega, je li opet... :I
U pekari prođem pored dvoje, troje ljudi... ne znam, nisam ih baš pratila, gledala sam svog posla, i vratim se kući. I nakon manje od pola sata počnem nenormalno kihati, a nos procuri kao otvorena slavina za vodu. Zaključim kako sam (samo) odreagirala na naglu promjenu temperature (jer što bi drugo bilo usred ljeta?!?!) pa još jednom zaskakućem sa svojim nestašnim mjehurom... i prođe tako pola sata, a onda se javi grlo i tek tada se upali alarm i upozori na ponavljanje povijesti.
Nakon alarma sam hitro poduzela sve moguće mjere - i lijekove i čajeve i inhaliranje, pa i kasnonoćnu juhu... 'navijanje sata' za noćne lijekove... i 'čupala' se sve do jutros. I iščupala. Nekako. Nije baš lijepo ni optimistično djelovalo (ni) nakon pola dana.
Ha, je da me nakon dosta godina ponovno zamalo zaskočilo... ali dobro je - bolje i taj jedan dan nego deset, petnaest. A kad sam ja u pitanju, moguće su i veće komplikacije.
Eh.... ta mladost i neoprez :O

Tikvice

Pečene paprike s vrhnjem i češnjakom i popečci od tikvica, bili su mamina omiljena ljetna hrana (a i cjelogodišnja, da se nju pitalo..), a moja noćna mora. I onda sam jednom u dvadesetoj - sama i stotinama kilometara daleko od kuće osjetila neizdrživu, bolnu potrebu za poznatim mirisima, tako da sam zamalo i nebo i zemlju preokrenula naopačke dok ih nisam 'prizvala'.
Prekjučer sam radila ove tikvice. Isti slučaj kao nekada s pečenom paprikom - željno sam čekala da se prva ispeče ...
I dalje je to hrana koju baš i ne smijem jesti, i neće se naći prečesto na mom stolu, nego tako - samo da povremeno 'želja mine'...

Mmmm....

Otkako mi je prije nekoliko dana iskočila OVA fotografija u najavi vremena, od tada svaki dan pomno provjeravam... hoće li kiša

Mesnica

U mesnici je rijetko gužva. Barem je tako kad ja dolazim. Bude nas dvoje, eventualno troje, koji svi i stanemo unutra ako na snazi nisu nekakve mjere koje bi zabranjivale bliske susrete te vrste.
U slučaju (a rijetko) kad se dogodi da više ljudi čeka vani, obično produžim dalje pa se vratim kad ponovno nikoga nema.
Nisam za re(d)(p)ove.
Jutros dođem, a ispred mesnice stoji žena. Nisam sigurna što/koga čeka, pa oprezno stanem dok me ne prosvijetli. I nije mi još niti zabljesnulo, a kamoli zasvijetlilo, a odnekud se stvori druga žena i njih dvije zakokodaču nešto zajedno. Kako ne bih i dalje ostala neprosvijetljena, a i da se ne zalijećem, upitam ih čekaju li njih dvije 'svoj red', na što ona prva mahne glavom prema ulazu i uz smijeh povikne - Ma da, čekamo nju!
Pogledam kroz staklo i vidim treću curu unutra. Cura je bila vitka tako da sam ja bez ikakvog straha od znojnog trljanja mogla proći pored nje, što sam onda i napravila. S mladom mesaricom sam još jučer sve dogovorila i evo mene za dvije minute vani...
A onda se pri izlazu zamalo zakucam u onu prvu 'čekačicu', koja je pored mene doslovno protutnjala, a u prolazu mi je osorno, žučljivo i brzo 'odrezala' da kad drugi put vidim red, neka stanem u njega, a ne da idem preko!
Tada je mene prosvijetlilo da ona nije čekala prijateljicu, nego da je bila sama odlučila 'svoj red' vani čekati, i automatski se počnem ispričavati. No 'čekačica' me nije htjela slušati nego je, i dalje glasno negodujući, tresnula vratima.
Ja sam onda, ne snašavši se dobro u ovakvoj ulozi, nastavila njenoj prijateljici plavuši pojašnjavati zabunu, (pre)dugo joj govoreći kako bih ja prije pustila nekoga preko reda no što bih mu ga oduzela... da ja ni-sam tak-va... ni-sam... ja još ni-ka-da...
Plavuša se samo smješkala i govorila da ona ništa ne zna, jer da je samo pobjegla iz frizeraja.
Sad opet nisam nju shvatila... je li pobjegla zbog gužve, ili možda i ona od neke osorne žene tamo, ali zbog toga baš i nisam mogla stradati pa sam krenula kući, uz još jednu ispriku njoj i jednu ostavljenu 'čekačici'.

Meni je ovo bila prva ovakva neugodnost u životu. Događalo mi se da su me propuštali u redu, i događalo se da sam ja propuštala druge... ali još nikada nitko nije na mene vikao. Ali nepunih dvadesetak minuta poslije ja sam bila ta koja je gunđala, i to na račun u trgovini. Inače jako rijetko provjeravam, ali ovaj put mi se učinilo da je trebao biti puno manji pa sam ga pogledala i vidjela da je nešto što sam kupila tri puta skuplje od cijene koja je bila ispod... pa puta četiri. Nije malo i ovo je bilo valjda prvi put da nisam odmahnula rukom nego sam tražila odgovor. Da će provjeriti... i da, da... kupci to tako znaju izmiješati, pa bude druga cijena.
Nije.
Nisu kupci izmiješali jer je stožac bio uredan. Do njega je bio drugi stožac, nešto drugačiji, ali cijena je bila samo ispod jednog, a prodavačica je baš za njega rekla da ima drugu cijenu (koje nema vidljive), veću, a ova manja da je za drugi stožac ispod kojeg nema nikakve cijene... i da mogu zamijeniti, ako hoću.
Rekoh da ne želim, da ovo drugo nisam niti gledala, a da ni ovo što sam kupila ne bih gledala po tri puta većoj cijeni, na što se ona naljutila i rekla da mogu vratiti.
Nisam.
Samo sam htjela prigovarati.
I samo sam odmahnula rukom.
A da će dan biti 'oštar' moglo se primijetiti još jutros rano s otvaranjem prozora i neobično oštrim vjetrom koji me zapuhnuo... trebalo je samo na vrijeme obratiti pozornost, jer poslije je već bilo kasno...

Kod kuće sam shvatila da mačku nisam kupila hranu, a po nju sam išla. Otpila sam gutljaj vode i zaputila se ponovno u trgovinu, no ovaj put u drugu (a istu) iz revolta... ljutnje na prodavačicu koja se ljutila.
Nije mi bilo teško... a i ugodan je bio vjetrić kojeg sam biciklom rezala.

Tamo sam na blagajni propustila nešto stariju susjedu, a poslije sam joj stala i na jednom raskrižju. Mahnula mi je i rekla da sam mogla proći. Rekoh joj da sam zapravo zbog sebe stala, a ne zbog nje, i na to smo se obje nasmijale... i sve je nekako ponovno postalo ugodnije.
Nije lako biti u koži osornih, žučljivih i kiselih ljudi... ali njima je sigurno još i teže :I