Jelovnik

Iako sam ja od onih koji u svom životu dosta toga prepuštaju slučaju, dakle, nisam nikakav 'control freak' - nisam u stanju organizirati ni svoj život, a kamoli tuđi, povremeno s nekim stvarima ipak okušam sreću... e ne bih li taj život barem malo olakšala na način na koji je to drugima omogućeno, je li :O

Alzo, to što slučaj u mom životu igra tako veliku ulogu, kao što sam više puta znala napomenuti, nije zbog toga što ga ja tako silno želim, nego su se tako posložile moje životne puzzle. Istina, tu i tamo ih malo razbucam :))), a i 'sliku' si često sama mogu birati :O... no najčešće ipak moram pratiti njihove linije (manjeg otpora),
Da... a tko zna kakva bih zapravo bila kad bih mogla sve...
No, nema veze... Dakle, lišena uzbuđenja oko svakodnevnog planiranja svog života i realiziranja tih istih planova, meni preostaje avantura zvana 'slučaj' :O
Al' nećemo sad o njemu, nego o onom ranije spomenutom (o)kuša(va)nju sreće. Ono nešto što se ipak usudim planirati, očekujući kako ću u tom naumu i uspjeti, višednevno je planiranje jelovnika. s namjerom da mi otac moj rođeni (o kojemu sam ovakva nekontrolirana osuđena brinuti) ne ostane gladan.
Jer to bi njemu bila sudbina gora i od... gora i od... Ma, ne može se to ni opisati. ne biste vi to shvatili.

Nisam ja ni od onih što nešto pretjerano dobro znaju s novcem, nisam baš nekakav ekonom po rođenju i horoskopu ... ali nešto malo sam kroz život ipak naučila. Prvo, i najvažnije je - da zdrav čovjek može sve... a drugo je da, ako i nemaš zdravlja, siguran krov nad glavom i jednako (o)siguran pun stol (pa i kad je skromniji) također puno toga olakšava. Posvećenost podmirenju osnovnih životnih potreba možda ne pruža jednaku kvalitetu života kao ono 'sve' zdravog čovjeka... ali na kraju krajeva, i oni što su sve mogli shvate vrijednost takve vrste sigurnosti... jer i 'sve' ima rok trajanja.
E to sam naučila od mame. A i od nešto tuđih primjera kako nešto ne treba raditi, odnosno - što baš nikako nije pametno prepuštati slučaju... ako se ikako može.
Znala sam tako... znam nekoliko ljudi koji imaju obitelj, ženu i djecu.. zaposleni su i imaju stalna mjesečna primanja. Nisu ta primanja nešto visoka, ali ja imam i puno manje pa nije da baš ništa ne razumijem...
Uglavnom, te obitelji do petnaestog u mjesecu imaju sve, a od petnaestog ništa - kruh i voda, a i režije su često 'zaboravljene'.
I to je ono što sam naučila od mame, jer se ona takvog scenarija uvijek grozila, pa bi prvo poplaćala režije, a onda osigurala da do kraja mjeseca stol pred djecom nikada ne bude prazan. Nije bilo luksuza, ali ničega nije ni nedostajalo. A kad imate obitelj, ta stavka je daleko iznad svakog luksuza.
I na tome sam joj silno zahvalna, jer kad vidim neke druge primjere, shvaćam koliko se maminom metodom ipak olakšavam život, ovakva nekontrolirana :O
A moram, jer kao što rekoh - da mi otac moj mora gladovati, nema tih muka koje bi bile strašnije :))

I tako, ovih dana sam opet malo 'planirala', tj. sastavljala jelovnik za neko dulje vrijeme (pa čak ako ja ipak i ne budem mogla pripremati sve predviđeno, netko drugi će imati što...), i pored puno: krumpira, riže, tjestenine, luka i mrkve... neko vrijeme menu će često biti riblji. Ima se tu i finog malog šarančića, pa ribe soma i oslića, te lososa (ja ga od milja zovem car Salomon...), a i sushi ćemo raditi - što kupljeni, što nekupljeni :O
E, a ako vam je ova moja kupovina u neskladu s ranije spomenutim skromnim primanjima, to je zato što moj otac, istina, ne može bez hrane, ali se hrani u mrvicama.... a ja vam i tako, pored juha, najviše volim one krumpire, luk i mrkve. Čud(es)a od njih napravim :)))
Ali, sad sam ovako odlučila.
Volim ja finu ribu, pa ću i od nje napraviti čud(es)a. Istina, tata, na kojeg se u ovom postu ovoliko vadim, ribu nešto manje voli, ali sa šaranom će sigurno biti zadovoljan.
A sushi mu ipak neću nuditi.
To bi bilo previše :))



Cura gori, sve se pushi