Svjetlana

Preskakanje i izbjegavanje svakodnevnih obaveza sustigne te kad-tad i zatrpa kao u logičkoj igri 'Tetris', tako da pomoći može samo dobar 'reset'. Problem je jedino što je on u igri i moguć, no u stvarnom životu je to malo teže postići, pa ne preostaje ništa drugo do li nastaviti slagati kockice u preostalom prostoru najspretnije što se može, nadajući se oslobađanju malo mjesta za nastavak 'igre'.

Moj vrt koji je prošle godine bio veličine jednog pedlja, ove godine je smanjen na četvrtinu, a usput se vidjelo i da će biti samoodrživi... tako mu grah pao.
Nije da mu nisam namjeravala pomoći, ali čupanje trave čak i u tih cca 2 m, pored svih drugih obaveza koje također nikako nisam stizala, meni je bilo malo previše, tako da sam onih 4-5 rajčica i 2-3 čili papričice ostavila da same vode svoje bitke s raznim povijušama.
No, nije im baš išlo...

Noćas je palo malo kiše... Baš malo - da se tuga mjeri 'plakanjem neba', ovo bi bilo dovoljno za sjetu, no u orošenom vrtu jutros je baš sjeta bila ona prava mjera za pokretanje.
Odrastala sam u ušorenim ulicama koje su iza svojih pročelja čuvale zelena i cvjetna dvorišta, a iza njih su se protezali lijepo uređeni i obrađeni vrtovi. Iz tih vrtova bi ujutro rano ili kasno predvečer odzvanjali glasovi susjeda, koji su spajajući ugodno i korisno, vrijeme predviđeno za rad u vrtu koristili i za međusobno druženje i razgovor.
Ja nisam bila jedna od njih, niti sam se ikada vidjela u vrtnim poslovima, ali... takva slika mi se podrazumijevala, i nikada nisam mislila o tome kako će se promijeniti. A promijenila se.
Lijevih susjeda nema već nekoliko godina, pa nema ni vrta. Otišla je i mama, a ja još uvijek nisam smislila što ću sa zapuštenim vrtom. Ove godine je odustala i desna susjeda - otišla je u dom naglo narušenog zdravlja, tako da je korov iz njenog vrta visinom sustigao onaj koji je zagospodario našim...
Susjedi iza su mladi, s djecom, i svoj vrt su pretvorili u redovno košeni travnjak. Do njih je slična obitelj, pa stariji, nemoćniji par, pa stariji samac...
Sjeta kao mjera... i evo me vidjeti kako sjedim na vlažnom tlu i oslobađam korisne biljke od korova koji ga guši.
No, i nije to tako veliko čudo - ja zapravo nikada nisam ni bila ona koja lako odustaje, niti ona koja je površna u obećanjima i prihvaćanju obaveza. Možda ih baš zato tako rijetko i dajem/prihvaćam.

Poslije se pokazalo koliko je sjeta kao mjera za pokretanje učinkovita, jer nakon rješavanja trave cijeli dan više skoro da nisam ni stala...

***
Najdraže mi je kad glumim električara. Lažem - nije, ali sam često prisiljena.
Već mjesecima se 'borim' sa svjetlom u dnevnom boravku - nakratko bih popravila luster, a onda bi se dogodio kratki spoj i ponovno bih bila u mraku. Nedostatak svjetla bih nadomještavala svjetiljkama sa strane, ali to nije bilo dovoljno i bilo je jasno kako se luster mora zamijeniti. No 'jasno' je obično uvijek manji problem od onoga kako nešto i izvesti, a tako je bilo i ovaj put.
Prva prepreka se pojavila već kod odabira novog svjetla - ono koje bih ja htjela ne bih mogla sama postaviti, a trenutačno su mi nedostupni svi koji bi to bili u stanju napraviti, dok neke nikako ne bih niti htjela zamarati s time...
Druga prepreka, u slučaju da sam i odabrala svjetlo koje bih bila u stanju sama postaviti, ispriječila se u vidu nemogućnosti rastavljanja i skidanja starog lustera, koji je velik i težak i s puno dijelova, i rješenje nisam nikako pronalazila, tako da se u međuvremenu odradilo još nekoliko kratkih spojeva.

Nakon vrta, u društvu s gospođom Sjetom i njenim pomagačima, i luster se konačno riješio - na način rješavanja Gordijskog čvora.
Precvikala sam žice od lustera, skinula ga s velikog koluta koji ga je držao (zapravo, taj je pukao (od starosti) čim sam ga dotaknula... al' dobro sad...) i spustila ga... a na tlu se vidjelo da rastavljanje i nije toliko komplicirano koliko se činilo dok je bio gore...
Na prerezane žice, isprepletene s preostalim kolutima koje sam namjerno ostavila, stavila sam jedno grlo i jednu žarulju, i sad imam visilicu koja fino svijetli. Minimalistički skroz... i privikavam se sve više. Tko zna, možda mi svidi pa tako i ostane.
Uglavnom: još jednom sklapanje lojtrica, pa vraćanje osigurača...
I ni ovaj put nisam pala.

Kiara

U fazi sam kada ne žalim pretjerano čujem li za smrt neke starije osobe. Dobar dio tog 'prostora predviđenog za žaljenje' ja ustupim nekakvom obliku sreće - bude mi drago znajući kako je ta osoba imala priliku dobro iskoristiti svoj život, barem što se vremena tiče.
A sretno je sve oko sedamdesete.

Ja sama vjerojatno neću dočekati nekakve takve pozne godine, ali što je tu je - nije mi ni mene žao, ni sada već... polako sam već umorna, i na svoj odlazak već neko vrijeme pripremam sve bliske ljude. Ne želim da jednom kada odem to bude nekakvo iznenađenje, a pogotovo ne velika žalost.
I to toliko često spomenem, tako da vjerujem da bi moj odlazak mogao biti čak i svojevrsno olakšanje :O

No... preminula je malena Kiara Goršić - djevojčica za koju sam se iskreno nadala da će uspjeti pobijediti tešku bolest koja ju je napala, i trenutačno je moj 'prostor za žaljenje' preplavljen suzama... kao i uvijek kada premine osoba kojoj nije dana skoro nikakva prilika da iskoristi nešto od života.
Tu 'stavku' našeg postojanja jednostavno ne razumijem... niti ću ikada.
Ne želim.

Mirno spavaj malena.

Thukpa

Thukpa je juha s rezancima, popularna u zemljama himalajskog područja. Može biti s povrćem i/ili s mesom, te s raznim drugim dodacima, sve ovisno o mjestu u kojem se sprema.
Kažu da njome Šerpe obavezno pune one male putne boce za vodu i sokiće kad vode turiste da skakuću po onim njihovim brdašcima.
Aj, ne kažu baš tako... al' meni eto došlo reći :O
No da, kad probate ovu juhu (ako već niste) jasno vam je zašto je toliko popularna - savršenog je 'toplog' okusa idealnog za hladnoću i zimske dane. E zato sam je ja i kuhala sada :)
A meni je stvarno savršena, barem ova verzija koju ja radim. A radim ju kad god imam sve potrebne sastojke... ili većinu - bitno da je okus sličan. Recept s ovog videa najviše nalikuje receptu kojeg i ja koristim, jedino sam ja preskočila kupus, a dodala mrkvu.
Toplo preporučujem ovu toplu juhu, ako je do sada još niste probali... a pogotovo ak' se pentrate po nekakvim hladnim brdima :)


I naravno, veliki pozdrav 'Kumu', ma gdje god da je tamo negdje gore... sigurna sam da i ondje osvaja već nekakav vrh...

Antivrućinašica

Pokušavam izanalizirati svu ovu trenutačnu strku oko toplotnih valova i udara.
Da vrućina, da žega... a po svemu sudeći, radi se o samo još jednoj u nizu prevara, još jednoj otrovanoj jabuci svjetskih moćnika pomoću koje bi htjeli kontrolirali, ne samo naše umove, nego i tijela!
Bome, moje neće u badić, pa makar se rastopila - neće se Bil Gejc moga tijela nagledati!!! Pa ak' sam već gospodarica prstenova , onda je red da budem i svoga tela gospodarica... kaj ne?

A nije da me nisu zamalo prevarili, znaju oni kamo pucati - te ugroženi ovi, te ugroženi ovi... a ja u većini skupina. Te ugroženi teški kronični bolesnici, a moja bolest i teška i rijetka. Znam da ima onih koji bi sad odmah pomislili: zaslužuješ ti i gore, al' 'srećom' ne može - već imam najteži oblik... pa nek' se takvi jedu od muke!
I kad te tako ispreskaču i isprepadaju, ne snađeš se odmah pa kao i prihvatiš njihova pravila... njihovu igru.
I odlučim se ja pripremiti, pa pored ventilatora iznad fotelje, i onog pored računala, te bijelih zavjesa što se na otvorenim prozorima napinju kao brodska jedra, zauzmem položaj i u dubokoj hladovini iza 'vazdazelenog' drvca u Zlajinom prolazu, a zadnje, kao što znate, i veliki suncobran također spreman da se kao veliko jedro suprostavi smrtonosnim sunčevim zrakama... Tamnih zastora i sunčanih naočala za svoje osjetljive oči suvišno je i spominjati.
Uz to još i veliki zamrzivač pun leda za osvježavajuća pića, a i svakodnevno zalijevanje travnjaka i hlađenje uzavrelog betona.
S ovim zadnjim sam čak i mačka Zlaju uspjela 'preobratiti na svoju vjeru', tako da bi svaki put nakon zalijevanja napustio svoju Venturijevu cijev i smjestio bi se pored mojih nogu.
(Doduše, on bi se do mojih nogu smjestio i uvijek kad očekuje ručak/večeru, al' nećemo sad o tome - kvari mi ritam pripovijedanja).

I tako bih se prebacivala s fotelje na stolac, pa drugi stolac, suncobran... i sve je nekako funkcioniralo, i činilo se da oni koji su nas strašili toplotnim udarima znaju što govore, pa sam ja i dalje šutjela i držala se debelog 'lada...
A još kad su za petak i subotu najavili temperaturu 40/43... ma, manja od makovog zrna.

I sad se vi pitate kako sam ja to postala 'nevjernica', i koji je to argumentum ad hominem kojim ću ja vas uvjeriti u nepostojanje vrućina, te toplotnih udara i valova...
E pa ovako, idemo od početka.
Dakle, prva sumnja se pojavila kad sam primijetila kako uz svu tu paniku i sijanje straha, u mojoj okolici nitko, ali baš nitko nije umro od vrućine. Niti jedna osoba... ni pas ni mačka.
Pametna i razumna osoba ne može tako nešto primijetiti i praviti se slijepa. Dužnost svake pametne i razumne osobe je da na ovakve nelogičnosti upozori ostatak čovječanstva - sve one druge slijepe i zavedene, čijim će umom, a napose i nevinim tijelom Bil Gejc ovladati.
Svaka pametna i razumna osoba dužna je svoje znanje i dobivene informacije dijeliti svim mogućim kanalima, baš svakoj osobi na ovome svijetu! I tako sam i ja znala da je to moja sveta dužnost... i onda, dok još uvijek nisam bila pronašla način kako se obratiti čovječanstvu, dogodio se 'slučaj grah', koji me prosvijetlio tako da sam znala što trebam napraviti, tj. više nisam imala nikakvih sumnji oko ove velike prevare.
Slučaj grah se dogodio onog dana kada je tata poželio jesti varivo od graha, i to sa špek i rebarca suva. To je bilo prekjučer - u petak, onog dana kada su kod mene najavili temperaturu 40 °C. U prvi mah sam se malo štrecnula, moram priznati, ali onda sam shvatila da je to test moje 'vjere' odnosno 'nevjere', i da ako mislim biti mesija koji će svijetu prenijeti istinu o ljetnim vrućinama, onda taj ispit moram i proći...

I, evo, jesam, prošla sam ga. Skuhala sam grah, i preživjela ga. I ne samo to, nego i jučer, kad je u mom kraju bilo najavljeno 43 °C, ja sam u popodnevnim satima, kada je trebala biti najveća vrućina, čak dva puta premještala ranije (na)montirani suncobran, i sama prebacivala teške betonske ploče zadužene za stabilnost tog jedra.
I preživjela ponovno... i zato sam vam ja sada ŽIVI svjedok kako je cijela ta priča oko ljetnih vrućina velika PREVARA!
Ljetne vrućine ne postoje, vrućina ne ubija, a toplotni udari su laž... i svatko tko vjeruje u njih zapravo je ovca u redu spremna za striženje
I zato vas molim - ne dajte svoju vunu, ne skidajte se u badiće, ne dajte svoja tijela pohotnom Bil Gejcu - on vas samo želi iskoristiti!
I bojkotirajte more, plaže i klima uređaje... izađite na ulice u vunenim kaputima i borite se za svoja prava i ISTINU!



P.s. A da ne govorimo o tome kako svi ti kvazimeteorolozi, kvaziliječnici, kvazistručnjaci ni sami ništa ne znaju, a savjete dijele. Evo vam samo primjer te najavljene temperature: te 40 °C, te 43 °C, a onda na Tv-u spominju da je najviša 37 ili 38... maaa daaajteee... pojmaaa niii ooo čeeemuuu neeemaaateee... kooogaaaa viii muljateee???!!!

Hvatač vjetra

Gledajući dokumentarce o starim azijskim palačama, znala bih se diviti 'zlatnom rezu' Taj Mahala, te drugim fascinantnim arhitektonskim rješenjima i trikovima starih majstora. Hawa Mahal - zadivljujuća ružičasta palača ili 'Palača Vjetrova', kako su je nazvali zbog njenog odličnog sustava ventilacije, zahvaljujući kojemu nije zabilježeno da je ikada ijedna maharadžina konkubina umrla od nesnosnih žega, također je na toj masterpiece listi.... (nije zabilježeno niti da li je nekakva baba stajala sa strane i tim djevojkama vikala - Maknite se s prozora/vrata, ubit će vas promaja... niti da li je stvarno neka tako ubijena, ali to je sad već neka druga priča...).
I ne znaš da li bi se više divio samom postojanju takvih zdanja, ili čudotvorcima koji su ih osmislili... pogotovo znajući u koje vrijeme su ta čuda nastala - vremenu bez svih današnjih modernih pomagala, bez kojih bi nama danas život bio nezamisliv... o težak.
A divljenju listi treba nadodati da do današnjeg dana, više stotina godina nakon gradnje, još nigdje nije zabilježeno ni da je pao nekakav balkon ili napukao nosivi zid...

Mačak Zlajo ljetne dane provodi ležeći tik uz dvorišna ulazna vrata - kapiju, kako bi ovdje mnogi rekli. Nisam sigurna koliko mu je stalo do proučavanja Venturijevog učinka dok se prepušta strujanju zraka kroz tri centimetra slobodnog prostora ispod kapije, ali gledajući ga tako, oslobođenog većeg poznavanja moderne tehnologije, volim zamišljati kako u njemu spava duša nekog drevnog majstora, tj. da je u nekom prošlom životu Zlajo bio jedan od njih.

Pa, ne mudrujući previše, ponekad i sama privučem fotelju do njega, i tako... ne mogu reći da započinjemo, davno smo ga započeli, ali sasvim sigurno nastavljamo s našim divnim prijateljstvom.

Nemojte kupovati novu vrtnu garnituru... ali nikako, akoblogaznate

Dakle, ja vama moram nešto priznati... a to je da sam strašno frustrirana činjenicom da još nitko od vas nije pitao za moju novu, novcatu vrtnu garnituru. Njanci niti jednim slovom :I
Ni - kako si V, kako tvoja nova garnitura, jesi li se smjestila, je li ti udobno... zadovoljna (konačno)?
Ništa.
Nitko.
Tuga i Buga.
I sad ja, koja inače sve osjeća (znate da sam strašno osjećajna, kaj ne?), osjećam da ste svi vi jako ljubomorni poradi nje. A zavist je, kao što znamo (što vas to nitko nije u školi učio?) jako loša stvar... no ja ću, ovakva osjećajna i sveoprostiva (a znate da jesam, kaj ne?), kad već vi sami ništa ne pitate, onda sama sve ispričati.
Srećom pa sam blagoglagogoljiva kad to hoću.

Pa krenimo... (brzo ćemo :))
Dakle, nova garnitura se doselila pred nešto dana - u dijelovima, jasno. Moj često i rado viđeni poznanik gdin Dostavljač ju je unijeo na ramenu u velikoj kutiji (ovime možete zaključiti kako je gdin Dostavljač još uvijek mlad i u punoj snazi.... i eto vam sad, budite zavidni i zbog toga), a ja sam ju, nakon što sam mu mahnula maramicom, odmah rastavila na sastavne dijelove. Bila sam ja tu strahotu od broja komada i poslikala, ali sam sliku poslije izbrisala kako me ne bi danski Lego tužio pomislivši da sam ih špijunirala i pokrala tajne nacrte i planove za nekakav njihov novi projekt.
A nacrt, tj. upute za sastavljanje sam jedva i pogledala - jer i da nisam do sada već toliko namještaja pospajala ( i na kraju krajeva, i da mi otac nije stolar :O) s logikom sam oduvijek bila u jako dobrim odnosima, tako da smo ovaj put ona i ja zaključile kako ćemo biti gotove za pola sata... uvrhglave, i nogu.
Naravno, jedna od nas je (garant ona) zaboravila uračunati kako je obično jako teško uskladiti i ovce i novce... tj. u mom slučaju i nešto u glavi (:P) i nešto u mišićima. A glave mi bome ne fali... nju počesto moram rukama pridržavati kolika je :O
Alzo, gospođa Garnitura ima mali milijun dugačkih vijaka koje je trebalo prišarafiti, i moram priznati da je u mojoj dugoj karijeri sastavljanja dijelova namještaja ovo bio možda i najzahtjevniji i najmukotrpniji posao. Nije do Logike... ta gospođa je ekstremno dobro odradila svoj dio, nego je do one barabe od mišića. I nije toliko do malog milijuna koliko do nepristupačnosti i neodgovarajućih utora. Iako bi trebali biti isti, u neke su vijci ulazili kao nož u maslac, a u neke se nije dalo više od pola... ni makac. A i do pola jedva. Tih nekoliko su takvi i ostali - polovični (ak' ne da, onda ne da... silom ništa nije dobro), ali to ipak nimalo ne utječe na stabilnost i sigurnost stolaca, obzirom da sam te i takve vijke uglavila još i čvršće nego ostale (i ne, ne radi se o tome da ja nešto krivo napravila - jednostavno utori nisu svi bili jednako dobri), a i dovoljno su dugački, tako da je i polovica bila dovoljna...

Uz to još, gospođa Garnitura je od umjetnog ratana, a ponaša se kao da je od pravog, te su tako neki dijelovi bili iskrivljeni i trebalo ih je istezati, stiskati i savijati, što sam ja radila: i rukama, i nogama, koljenima... čelom, nosom, zubima i međunožjem... ma, sve sam dala od sebe :O
Kad sam nakon dva i nešto sata spojila prvu fotelju, mislila sam kako će mi za ostatak trebati tjedan dana, no poznati slavonski inat je onaj faktor X koji obično iskače baš u takvim prilikama, tako da je pod njegovim utjecajem do navečer ipak bilo sve gotovo. Dok si rek'o... sjedeća/ležeća garnitura.
Prljavih koljena, bolnih leđa i još bolnijih prstiju, naravno, bila sam i prva koja je testirala udobnost, ali i sigurnost tih novospojenih sjedeće/ležećih dijelova, i sa zadovoljstvom vam mogu priopćiti kako su oboje prošli taj nelaki test :)

I sad je preostalo samo svakodnevno izležavanje i ljenčarenje, mislite si vi zavidno... ali naravno da nije tako. Nikada nije :I
Kao prvo - još uvijek nije došao suncobran, tako da trenutačno sve ovisi samo o dubokoj sjeni ranojutarnjih i kasnopopodnevnih sati, ali... ali čak ni o tome... I to bi bilo prejednostavno :))
Dakle, ja sam bila uvjerena kako ću se morati pozabaviti mačkama koje će najvjerojatnije pokušati okupirati gospođu Garnituru, te ih nekako odgovoriti od nje... između ostalog i zato što bih ja trebala na njoj sjediti, a ne oni, a i zato što sam je zatrpala mekanim jastučićima, i nikako mi nije u interesu vidjeti ih zamazane :I
Ha... no ispalo je nekako da mi neimanje suncobrana obezvrjeđuje logiku... tj, nisu mačke okupirale garnituru, jer ni one neće na sunce (al' jesu prostor ispod, jer radi krasnu sjenu), nego gljive.
Odnosno jedna gljiva :))
I sad se vi pitate kako, i otkud gljive u ovo vrijeme... pa ću vam ja i to pojasniti.

Pričam ja sestri nekidan kako sam rano ujutro (kao skoro svakog jutra) izašla van zaliti cvijeće i rajčice prije podnevne žege, pa onda, dok još nikoga nema, skuhati kavu i sjesti negdje u miru u hlad... kadli me, još uvijek pospanu, iznenadi velika gljiva na mojoj novoj garnituri. Moj otac... koji u to doba obično još spava, ili gleda dječje emisije iz kreveta... ili je ustao, sjeo pa ponovno zaspao, isti taj moj otac rano ujutro viđen je kako sjedi na dvorištu, na novoj vrtnoj garnituri...
Oslabljene cirkulacije, on još uvijek nosi flanelske košulje i veste, i ugledavši ga takvog - s kapom na glavi, moja prva asocijacija je bila gljiva :))
I kako tog jutra, tako i drugog, i trećeg... a i jutros sam ga tamo pronašla :)
I sad ste vi takvi zavidni sretni što ja opet ništa nemam od odmora i uživanja... ali, stojte zlobnici, nije kraj dok debela ne zapjeva, tj. vidjet ćemo što će biti kad dođe suncobran. Možda tati bude prehladno ispod njega pa meni prepusti gospođu Garnituru... a ako ne, a dobro - barem smo njega istjerale iz kuće :))
I zato, da ima pravde na ovom svijetu, sad bi gospođa Garnitura zauzela svoje mjesto među top blogovima, i to ne maknuvši se s freš liste (jer kako je krenulo svi će otići na onu drugu stranu pa će ovdje sad postati udobnije, i ne mora gledati hoće li ju tamo netko proždrljiv pojesti već nakon trećeg mjesta.. pa bi možda bila prisiljena otvarati novi, krasni i beskrajno zanimljivi, uvijekviđeni blog ... na kojem će joj onda drugi također zavidjeti pa prigovarati za više od jednog bloga... ah, ti zavidni - da ih nema trebalo bih ih lansirati u topove, ili barem među zvijezde :O)... ali eto, to se neće dogoditi jer ovaj svijet ide u krasni tintilinić :O

Ja idem skuhati kavu i vidjeti hoće li mi barem sada uspjeti uživati u plodovima svojih muka (:D), a vama ostavljam ovu finu, jučerašnju crvenu papriku... i na njoj ćete mi sigurno biti zavidni...ah :)

Mozzarella in carrozza

Može li jednostavnije i prikladnije ovih vrućih dana?
Talijanski sendvič s mozzarellom - pohani kruh s mozzarellom ; brz i ukusan zalogaj. Iako ja (po tko zna koji put to ponavljam.. pa po tko zna koji put uvijek malo gricnem :O) ne volim/ne smijem jesti prženu hranu, ipak sam (i ovaj put) pojela jedan komad (avanturistica sam' tak'a :O). Čisto da se uvjerim smijem li napisati da je fino :)
A je... i sad mi krivo što nisam kupila inćune - mogla sam i njih sa sušenim rajčicama utrpati unutra.
Da... tko će pojesti ostatak, još se ne zna. Ja ne smijem/ne mogu. Tati ću svakako ponuditi, a hoće li on i jesti sve ovisi o tome koliko će mozzarella ostati rastezljiva - bude li pretjerano, onda nema šanse da se on s time zaje**** :)))
Al' dobro, ja sam morala raditi fotografije.
I one su mi fine.

I da, skoro sam zaboravila - znate li da je mozzarella od onih sireva koji jako dobro podnose zamrzavanje?
Pa tako, obzirom da uvijek dobro dođe za pripremiti nešto na brzinu, onda je dobro imati nešto zaliha u zamrzivaču.
Ako je nađete s povoljnijom cijenom... ne časite časa, nego uzmite komad više i zaledite :)

Nema mi Klocky, pa se nemam s kim pametnim razgovarati, ili barem fino smijati.
A niš'... čekat ću strpljivo da se vrati (strpljen-spašen) :I

Nema niš' gore nego kad te usred noći ulovi glad, pa ideš kopati po frižideru...
Moje 'prokletstvo' je 'ponoćna juha' - iz nekog razloga mi se oko pola noći baš juha srče, i nisam je jednom išla kuhati baš u to (ne)vrijeme... ali maloprije sam se sjetila da sam danas vidjela nekoliko dozrelih smokvi, i eto u tren mene gdje svjetlucam mobitelom u mraku.
Dobro da me nitko nije vidio... inače bih se morala smokvinim listom pokriti...

Bole me desni (a i lijevi)

Dan je počeo lijepo, prepun raznih planova. Te ovo ću, te ono ću... te ovo-ono neću, i sve tako nešto, kao da vrijeme za realiziranje tih istih planova neće nikada doći i, na kraju krajeva, kao da moje prvo životno pravilo ne glasi - nikada ništa ne planiraj, jer ti takav luksuz nije dopušten.
No, onaj vječiti kockar u meni se stalno zaj***** i svaki dan iznova pokušava isto (papak).

Alzo, počela sam prvo s brusketama koje trebam za/uz pečeni camembert (sad ću ja to), i dok si rek'o ćevap, tj. dok sam odgovorila na jedan komentar, bruskete se počokoladirale.
Nije da mi se to nešto često (ikada!) događa, ali eto - sve je moguće :I
To mi je onda već u startu uvelike sve zakompliciralo, tako da sam komotno mogla od istog svega i odustati i otići se izležavati na novoj vrtnoj garnituri, ali nešto mi se baš nije dalo lako predati (a kao inače... :O) pa sam se na brzinu spremila i zaputila u pekaru po nova peciva. Na ulici se sjetim, da kad sam već tamo, da bih mogla i do mesnice po meso za papriku. Eno je stoji i čeka.
Sad ponovno na brzinu sračunam koliko imam uz sebe novca, zaključim da imam dovoljno i krenem na desno - ka mesnici.
E sad ne znam - da li zbog klime (uređaj), malog prostora ili raznih miomirisa, uglavnom - smantalo me i skoro sav novac ostavim u mesnici.
Još uvijek ošamućena izvučem i rezervu pa krenem na lijevo, tamo kamo sam prvo (i jedino!) i trebala - do pekare.
Ondje, pak, ostavim i ostatak novca (pekare su sad k'o i pošte - nema čega nema) i nakrcana ('srećom' pa uvijek za sobom vučem veliku torbu (valjda se ipak predobro poznajem ;))) konačno se vratim svojoj Itaki, svojoj sredini. Praznog novčanika, ali sad barem ne moram više razmišljati o novcu :O

E.. onda drugi problem - peciva su bila fina mekana (i ukusna),ali zapravo previše mekana tako da ih se nije moglo tanko rezati, al' tu je onda dobro došlo to što mi ih je pekarica prodala šest komada, umjesto tri koje sam naručila, i koje sam tek kod kuće primijetila (naravno da ja skoro nikada ne provjeravam što kupujem i koliki je račun).
Ove nove bruskete sam pratila k'o kobac piliće, i dobro su ispali, jedino malo čudnih oblika... al' dobro sad... :I

I onda... kad mi je potreban veći prostor, onda fotografije radim u potkrovlju, tamo ima dovoljno mjesta.
Aliii... vruće je, i ima puno stepenica do gore, a meni svako malo zatreba nešto odozdo :)))
Ajme, već kod drugog spuštanja dolje ponovno sam htjela sve otkantati, ali eto nisam... pa sam gor'-dol' lojtrice ponovila još nekoliko puta :)))
Kao osoba koja zna kako izgleda kad se, uz svu volju, ne možeš uspeti niti jedan jedini put, onda ja i ovakav nenormalni umor uzimam kao veliki dar. Pa pustimo onda to i posvetimo se onom najvećem problemu zbog kojeg sve ovo i pišem... a to je hrana koja ostaje iza snimanja.
Dakle - ja TU posustajem.
Bole me desni (a i lijevi) od grickanja slanih krekera, sirevi su 'prejaki' za mene (bome, i Zlajo već posustaje), a za pršut mi nekako nije vrijeme. Da ne govorim kako je sve ljepljivo od meda... i to onog skupog iz trgovine :I
Imam ja med... ali taj nije kao ovaj 'kvalitetni' koji meni treba, tj. onaj što se nikada ne stvrdne, nego teče li ga teče (potočić)... :))
Ovakvoj ranjavoj jedino mi je zobanje grožđa i pijuckanje vina na kraju fino sjelo.

A što sam htjela reći, dok od jutros sjedim za medoljepljivim stolom i uporno tipkam... htjela sam pitati Veliku Gladnu Ženu (to joj je indijansko ime) da li bi se htjela uposliti kod mene kao 'čistačica'... dobro plaćam, i kod mene nikada neće biti gladna (dokaz je i to što sam cijeli jedan dan posluživala samo predjelo... i još nisam gotova :))).
Dobro i meni i njoj :)

(Je l', ta velika nisam ja... jest da nisam ni nekakva sićušna (barem što se širine tiče), ali nisam ja baš uvijek gladna, a kao što sam već rekla - i Zlajo posustaje :)))
Prepoznat će se ona :))

Viva la...

Tortilje sam radila, pa eto - viva la one...
Malo su messy, al' messy sam i ja... no, štono bi se reklo - ponavljanjem do savršenstva.
Mojito se popio, al' viva i on.
Što da ne.

Piši, rekao je

Napiši
Jedno veliko tamno nebo
Rekao si
A ja ću na njega dopisati zvijezde
Najveće ću izliti u otisak tvog zagrljaja
Njihova toplina će grliti
Svaki ledeni proplanak
Krevet mi

Za književnu večer(u) spremna

Oznake: zabava

Kupiš nekakvu malenu garnituricu i odmah dobiješ milijun ideja kako urediti vrt. Aman sam se trebala baviti nekakvim (van)prostornim/(van)vremenskim/svevremenskim uređenjem, tj. uređivati, određivati i naređivati bilo što - čini se da bih se (i) tu pronašla :O

Malo sam tražila po internetu, pa već sad vidim da će mi trebati dosta: cvijeća, lanterni, nekakav dobar pod... možda i tepihić... i lijepih lepršavih zavjesica... (njih nikad nije višak...)
Pa tamo negdje u jesen (a zašto ne i dio zime) dobro bi došla i mala vrtna peć s razbuktanim plamenčićem...
Pfff... evo ne znam, sad mi se to čini puno posla za urediti kako ništa ne raditi :I






Ovo sam jučer Grunfu dizajnirala novu majicu. Kaže dobro je, mada mu malo izgleda 'pitijski'... al' da je (u)poznavajući me(ne) mogao i gore proći :DD

Ni med sapunicama ni pravice

Eto... po tko zna koji put izvisila je dobra, pametna, skromna i plemenita osoba.
Sidney je iznevjerio Charlotte na isti način na koji je njega iznevjerila njegova bivša zaručnica, zbog čega je on tada postao mizernija, lošija i mračnija duša...
Moj pokojni susjed Zlajo, koji je bio pasionirani ljubitelj sapunica, sad vi vikao na ovu njegovu bivšu (a koju sada ponovno namjerava oženiti): kučka, vještica, treba ju zadaviti... to je zlo!!!
I uvijek kada bi mu se pokušala pojasniti razlika između dokumentarnih i igranih filmova on bi jednako uzbuđen tvrdio kako svega toga ima 'i zaprave', i ne bi ni za dlaku popuštao u pljuvanju vještice koju ne može smisliti!
Ne bi poštedio ni pokojeg muškarca, ali oni bi ipak bolje prošli. U ovom primjeru Sidney nikako ne bi mogao biti loš jer je on odabrao oženiti novac kako bi pomogao bratu...
Eh, ta dvostruka mjerila... ne može bez njih čak i kada scenarije sami radimo. A valjda se ne kaže bez razloga - kako na zemlji, tako i u sapunicama...
Ili se ne kaže tako?


Ja sam si, pak, zavedena Mecinim robinzonskim postom , onim s trstikom, kupila lounge garnituru. Zainteresirala me ta trstika pa sam je išla potražiti na internetu... i onda usput naletim na akciju koju se nije moglo zaobići, te na brzinu izvršila prenamjenu (ne)raspoloživih novčanih sredstva. I sad ću se ubuduće češće morati baškariti po dvorištu. Uz garnituru bi trebao i paviljon, ili jedan od onih velikih, velikih suncobrana... pa sad opet nešto računam...
Eto što znači ostavljanje komentara unaokolo... odmah te da u trošak :I

Koža

Napali me ovih dana nekakvi prištići - stalno negdje otkrijem nekakav, a prije dva dana sam zaradila i sitni osip. Od vrućine valjda.
Neš' se mislim - vraćam li se ja to u pubertet možda... mada, ja sam svoj pubertet prošla sa svega dva prištića na bradi, besprijekorno čiste i bijele kože. Kao bijeli alabaster.
U životu mi se dva, tri puta koža davala na procjenu vrijednosti u devama (eh, kud nisam rođena za život u haremima, nego se uvijek nešto tvrdoglavim...), i mogu vam reći - bio je to lijepi broj. Dušu dalo za brojanje u besanim noćima umjesto ovaca.
A jednom je jedna žena iz Šibenika, s kilogramom zlata na sebi, mužem poduzetnikom, te prekrasnim, prekrasnim zeleno-plavim očima i kukuruzno poblajhanom kosom neprestance zurila u mene tako da se moralo povući i nekakvo pitanje.
Sviđa joj se moja koža, da je ona takvu oduvijek željela. Istina, ispod debelog sloja pudera na njenom licu mogla se primijetiti rošavost kao kod nekih predsjednika država, ali svejedno je bilo teško za shvatiti kako to može biti razlog tolike opsjednutosti tuđom kožom... pogotovo pored onako prekrasnih očiju, a ni... kilogrami zlata nisu za baciti.
I uostalom, kao da netko zna kako je biti u tuđoj koži...

Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva također mi je znala često zavidjeti... ali ne na mojoj koži, jer je ona imala lijepu maslinastu put, nego na bivanje u njoj. Bila je uvjerena kako bi ona puno bolje znala iskoristiti neke moje darove dobivene rođenjem.
Bolešću osakaćenog tijela koje se u najosjetljvijim godinama moralo nositi s protetikom, i to dosta loše, još se i njena dječja duša morala boriti s raznim ožiljcima.
A strašno sam je voljela takvu, i takvu izmučenu: i sebičnu, i zavidnu, eksplozivnu, podrugljivu, nemilosrdnu... uplakanu kada mi je prokazivala sve te svoje demone, i one koje okreće protiv mene jer si ne može pomoći...
Jer koža. Može ona stvarati razne privide.
A voljela je ljubav, voljela je zaljubljivanje, i oduvijek je voljela svakog muškarca u svojoj blizini - dugo i nesretno, sve do nove blizine...
I voljela je neizmjerno sunce, more, plaže... a ovo je još jedna godina u dugom nizu otkako je na jednoj zauvijek ostala ležati.
Mirno spavaj G.

Sopa de pescado

Svima je vruće, samo starom mačku s (valjda) lošom cirkulacijom nije, pa se razlije po svojoj gospodarici (gospodarica - o, kako to gordo zvuči :O) kao elementarna nepogoda i zadovoljno hrče nakon finog ručka.
Pardon - prede... mačkovi ne hrču nego predu, jedino su neki toliko glasni da razlike skoro pa i nema.
No, ajde... nije tako strašno vruće ni bilo (s njim, kao i bez njega), a i bilo ga je fino slušati pa mu se malo i udovoljilo... ali ne valja ni u čemu pretjerivati - pa mačak ipak ide van nakon kraćeg vremena.
A gospodarica (gospodarica, oh... kako to gordo zvuči...) onda malo udovoljava sebi...

A kako god da (nam) je, fina riblja juha uvijek je dobrodošla...
Sopa de pescado, tj. ova riblja juha s fotografije, tradicionalna je španjolska juha koja se radi od riblje glave.
Riba koju sam ja imala nije imala glavu, jedva da je i repa malo imala, al' nekakav temeljac se ipak skuhao.
Da nema glave i repa obično kažemo za nekakvu priču koju nam netko zbunjen, zbunjenima, pokušava 'uvaliti'... no, kako kaže ona stara - zaklela se zemlja raju...
E, tako bi i s ovom ribom - ono malo repa što je imala na kraju je ipak bilo dovoljno za 'zaključak', tj. za napraviti odličnu juhu.
Isfiletiralo se traljavo, pa pokoja kost u grlu možda i zapne... mislim - ipak sam ja nikakva morska žena, tj. . nisam ja nikakva žena s mora da moram znati savršeno isfiletirati ribu.
Bilo je dobro i ovako.
To što riba nije imala glavu nadoknadilo se (jednim dijelom) tikvom ( po receptu je...) koju sam ja srećom imala pečenu pa zaleđenu... tak' da, i za glavu sam je uhvatila :)

No sad, bez zezanja - juha stvarno priča sto jezika. Iako nema glavu, pa ni jezik, nadoknadila sam ja to još i s vinom koje se, naravno, malo (slučajno) omaklo... :)
U svakom slučaju - sve moje preporuke :)


A za danas imamo i gosta - kritičara, pa da čujemo što on ima pametno za reći.

Svako jutro jedno jaje...

Jest da ja inače doručkujem jedan dan svake prijestupne godine, al' ako već treba, onda su bobičasto voće i 'huljice jako dobar izbor (sam' se kaša malo stisnula od čekanja :))).
Za doručak ove neprijestupne godine 'kriva' je zaliha od sad već nekoliko nakupljenih kilograma zobenih pahuljica (ak' me računica ne vara, onda nekakvih 4-5 kg)... koje ja kao volim, pa ih onda sestra dovuče svako malo.
I sad bi to, u duhu nerastrošnosti, trebalo potrošiti (nu mi jezične zavrzlame), ili barem smanjiti :))

Grill & Chill

Nedjelja je bila dan za grilanje.
I to dosta uspješno.

Brzo ukiseljeni krastavci

A počelo je jako lijepo jutros. Kiša se noćas ispadala i osvježila zrak taman za širom otvaranje vrata i prozora, pa je uz lagani propuh i lepršanje zavjesa do nasred sobe, ispijanje kave ispod njih bilo kao ispod kakvog raskošnog baldahina.
Skroz bajkovito.
Pa kupovina lubenice ispod istog prozora... dvije zapravo, a onda sa zdjelicom narezanih trokutića u jednoj ruci i daljinskim u drugoj udoban položaj u fotelji s podignutim nogama. Podizanje nogu u fotelji je sigurno, zapravo - fotelja je i kupljena u svrhu nogopodizanja. Bila sam smart kod kupovine onih fancy labilnih stolaca pa sam istovremena kupila i tu robusnu i udobnu fotelju kao bolju zamjenu prijašnjim nogopodizačima.

Ručak je bio malo slaniji/pikantniji... pa dok sam razmišljala da li bi bilo primjereno u ovakvoj bajkovitoj atmosferi posegnuti za hladnim pivom umjesto za šarenim sladoledom, začujem kako me izvana susjeda zove.
Ženu xx godina stariju od mene, i po najvećoj žegi možete vidjeti kako pet do dvanaest, ili točno u podne radi nešto po vrtu. S vlažnim ručnikom za vratom kaže da je puno sretnija kad zna da iza nje ništa živo neće ostati. Naravno, misli na korov kojeg je netom počupala, kojemu Sunce, saveznik joj, neće dopustiti da više glave podigne.
I nosi žena skoro punu kantu (od Jupola, a da koju drugo...) krastavaca i istresa ih vani na stol, pa žustro, skoro uz prigovor priča kako je ih treba stalno brati, i da što će ona s time, da je to njoj puno...
Za potrošiti valjda, ne znam.
Tako nekako.

I gledam ja u tu hrpu na stolu, pa u susjedu preko stola - oči u oči, i ponavljam po tko zna koji put do sada da ja krastavce ne smijem jesti... svježe, ali eto, srećom smijem kisele, a i volim ih, pa da ću ja onda njih sada ukiseliti. Brzo ukiseljeni su mi još i najdraži.
- Pa da, 'ajde - reče susjeda, pokupi svoju kantu i s ručnikom za vratom ode ponovno u vrt. Za kavu nema vremena.
I eto sad - zasuci rukave, Pepeljugo... nema na bal, nego brzo ukiseli te krastavce.
Evo jesam.
Sad još samo dan, dva pričekati dok ih strefi sunčanica, i bit će taman.
Onda ću možda u fotelju i sa zdjelicom brzo ukiseljenih krastavaca :O

To da su čudni putevi B(l)ožji, znaju odavno već i ptice na grani. Znala je to čak i ona sjeničica što se zimus samoubila zalijetanjem u svoj vlastiti odraz u mom prozoru... ali od danas je poznato da su jako čudni i putevi mojih naočala i daljinskog od Tv-a.

Inače osuđeni na radijus kretanja od cca 2 m, odmetnuli su se od mene prije mjesec dana, i nakon mog uzaludnog, logičnog, traganja za njima u tom istom radijusu, jutros su, skoro još dvaput toliko udaljeni, neočekivano i iznenada iskočili pred mene. Doslovno iskočili - prvo mi je daljinski pao pred noge, a onda sam ispod njih, nogu, pronašla i naočale. Sinovi razmetni... tko zna gdje su sve bili, i čega se nagledali i nauživali...
No kako god, sretna što sam ih konačno pronašla, i nisam im pretjerano prigovarala niti im nešto popovala. Sušća sam dobrota tako nekad kad se od mene to najmanje očekuje.
Ali... naočale su, kako što znate - ružičaste; one jedine koje su preostale, pa sad kad smo se već tako našli, pomislim kako bi baš mogli i nešto ružičastih sapunica odgledati... A što da ne, što ne bih i ja malo čistunka bila.
I eno - vidim da su se sluškinja Elisa i grof Fabrizio drznuli tajno vjenčati. Tko zna što će od svega toga biti...
Strepim.
Amen.