Bole me desni (a i lijevi)

Dan je počeo lijepo, prepun raznih planova. Te ovo ću, te ono ću... te ovo-ono neću, i sve tako nešto, kao da vrijeme za realiziranje tih istih planova neće nikada doći i, na kraju krajeva, kao da moje prvo životno pravilo ne glasi - nikada ništa ne planiraj, jer ti takav luksuz nije dopušten.
No, onaj vječiti kockar u meni se stalno zaj***** i svaki dan iznova pokušava isto (papak).

Alzo, počela sam prvo s brusketama koje trebam za/uz pečeni camembert (sad ću ja to), i dok si rek'o ćevap, tj. dok sam odgovorila na jedan komentar, bruskete se počokoladirale.
Nije da mi se to nešto često (ikada!) događa, ali eto - sve je moguće :I
To mi je onda već u startu uvelike sve zakompliciralo, tako da sam komotno mogla od istog svega i odustati i otići se izležavati na novoj vrtnoj garnituri, ali nešto mi se baš nije dalo lako predati (a kao inače... :O) pa sam se na brzinu spremila i zaputila u pekaru po nova peciva. Na ulici se sjetim, da kad sam već tamo, da bih mogla i do mesnice po meso za papriku. Eno je stoji i čeka.
Sad ponovno na brzinu sračunam koliko imam uz sebe novca, zaključim da imam dovoljno i krenem na desno - ka mesnici.
E sad ne znam - da li zbog klime (uređaj), malog prostora ili raznih miomirisa, uglavnom - smantalo me i skoro sav novac ostavim u mesnici.
Još uvijek ošamućena izvučem i rezervu pa krenem na lijevo, tamo kamo sam prvo (i jedino!) i trebala - do pekare.
Ondje, pak, ostavim i ostatak novca (pekare su sad k'o i pošte - nema čega nema) i nakrcana ('srećom' pa uvijek za sobom vučem veliku torbu (valjda se ipak predobro poznajem ;))) konačno se vratim svojoj Itaki, svojoj sredini. Praznog novčanika, ali sad barem ne moram više razmišljati o novcu :O

E.. onda drugi problem - peciva su bila fina mekana (i ukusna),ali zapravo previše mekana tako da ih se nije moglo tanko rezati, al' tu je onda dobro došlo to što mi ih je pekarica prodala šest komada, umjesto tri koje sam naručila, i koje sam tek kod kuće primijetila (naravno da ja skoro nikada ne provjeravam što kupujem i koliki je račun).
Ove nove bruskete sam pratila k'o kobac piliće, i dobro su ispali, jedino malo čudnih oblika... al' dobro sad... :I

I onda... kad mi je potreban veći prostor, onda fotografije radim u potkrovlju, tamo ima dovoljno mjesta.
Aliii... vruće je, i ima puno stepenica do gore, a meni svako malo zatreba nešto odozdo :)))
Ajme, već kod drugog spuštanja dolje ponovno sam htjela sve otkantati, ali eto nisam... pa sam gor'-dol' lojtrice ponovila još nekoliko puta :)))
Kao osoba koja zna kako izgleda kad se, uz svu volju, ne možeš uspeti niti jedan jedini put, onda ja i ovakav nenormalni umor uzimam kao veliki dar. Pa pustimo onda to i posvetimo se onom najvećem problemu zbog kojeg sve ovo i pišem... a to je hrana koja ostaje iza snimanja.
Dakle - ja TU posustajem.
Bole me desni (a i lijevi) od grickanja slanih krekera, sirevi su 'prejaki' za mene (bome, i Zlajo već posustaje), a za pršut mi nekako nije vrijeme. Da ne govorim kako je sve ljepljivo od meda... i to onog skupog iz trgovine :I
Imam ja med... ali taj nije kao ovaj 'kvalitetni' koji meni treba, tj. onaj što se nikada ne stvrdne, nego teče li ga teče (potočić)... :))
Ovakvoj ranjavoj jedino mi je zobanje grožđa i pijuckanje vina na kraju fino sjelo.

A što sam htjela reći, dok od jutros sjedim za medoljepljivim stolom i uporno tipkam... htjela sam pitati Veliku Gladnu Ženu (to joj je indijansko ime) da li bi se htjela uposliti kod mene kao 'čistačica'... dobro plaćam, i kod mene nikada neće biti gladna (dokaz je i to što sam cijeli jedan dan posluživala samo predjelo... i još nisam gotova :))).
Dobro i meni i njoj :)

(Je l', ta velika nisam ja... jest da nisam ni nekakva sićušna (barem što se širine tiče), ali nisam ja baš uvijek gladna, a kao što sam već rekla - i Zlajo posustaje :)))
Prepoznat će se ona :))