To da su čudni putevi B(l)ožji, znaju odavno već i ptice na grani. Znala je to čak i ona sjeničica što se zimus samoubila zalijetanjem u svoj vlastiti odraz u mom prozoru... ali od danas je poznato da su jako čudni i putevi mojih naočala i daljinskog od Tv-a.

Inače osuđeni na radijus kretanja od cca 2 m, odmetnuli su se od mene prije mjesec dana, i nakon mog uzaludnog, logičnog, traganja za njima u tom istom radijusu, jutros su, skoro još dvaput toliko udaljeni, neočekivano i iznenada iskočili pred mene. Doslovno iskočili - prvo mi je daljinski pao pred noge, a onda sam ispod njih, nogu, pronašla i naočale. Sinovi razmetni... tko zna gdje su sve bili, i čega se nagledali i nauživali...
No kako god, sretna što sam ih konačno pronašla, i nisam im pretjerano prigovarala niti im nešto popovala. Sušća sam dobrota tako nekad kad se od mene to najmanje očekuje.
Ali... naočale su, kako što znate - ružičaste; one jedine koje su preostale, pa sad kad smo se već tako našli, pomislim kako bi baš mogli i nešto ružičastih sapunica odgledati... A što da ne, što ne bih i ja malo čistunka bila.
I eno - vidim da su se sluškinja Elisa i grof Fabrizio drznuli tajno vjenčati. Tko zna što će od svega toga biti...
Strepim.
Amen.