Svjetlana

Preskakanje i izbjegavanje svakodnevnih obaveza sustigne te kad-tad i zatrpa kao u logičkoj igri 'Tetris', tako da pomoći može samo dobar 'reset'. Problem je jedino što je on u igri i moguć, no u stvarnom životu je to malo teže postići, pa ne preostaje ništa drugo do li nastaviti slagati kockice u preostalom prostoru najspretnije što se može, nadajući se oslobađanju malo mjesta za nastavak 'igre'.

Moj vrt koji je prošle godine bio veličine jednog pedlja, ove godine je smanjen na četvrtinu, a usput se vidjelo i da će biti samoodrživi... tako mu grah pao.
Nije da mu nisam namjeravala pomoći, ali čupanje trave čak i u tih cca 2 m, pored svih drugih obaveza koje također nikako nisam stizala, meni je bilo malo previše, tako da sam onih 4-5 rajčica i 2-3 čili papričice ostavila da same vode svoje bitke s raznim povijušama.
No, nije im baš išlo...

Noćas je palo malo kiše... Baš malo - da se tuga mjeri 'plakanjem neba', ovo bi bilo dovoljno za sjetu, no u orošenom vrtu jutros je baš sjeta bila ona prava mjera za pokretanje.
Odrastala sam u ušorenim ulicama koje su iza svojih pročelja čuvale zelena i cvjetna dvorišta, a iza njih su se protezali lijepo uređeni i obrađeni vrtovi. Iz tih vrtova bi ujutro rano ili kasno predvečer odzvanjali glasovi susjeda, koji su spajajući ugodno i korisno, vrijeme predviđeno za rad u vrtu koristili i za međusobno druženje i razgovor.
Ja nisam bila jedna od njih, niti sam se ikada vidjela u vrtnim poslovima, ali... takva slika mi se podrazumijevala, i nikada nisam mislila o tome kako će se promijeniti. A promijenila se.
Lijevih susjeda nema već nekoliko godina, pa nema ni vrta. Otišla je i mama, a ja još uvijek nisam smislila što ću sa zapuštenim vrtom. Ove godine je odustala i desna susjeda - otišla je u dom naglo narušenog zdravlja, tako da je korov iz njenog vrta visinom sustigao onaj koji je zagospodario našim...
Susjedi iza su mladi, s djecom, i svoj vrt su pretvorili u redovno košeni travnjak. Do njih je slična obitelj, pa stariji, nemoćniji par, pa stariji samac...
Sjeta kao mjera... i evo me vidjeti kako sjedim na vlažnom tlu i oslobađam korisne biljke od korova koji ga guši.
No, i nije to tako veliko čudo - ja zapravo nikada nisam ni bila ona koja lako odustaje, niti ona koja je površna u obećanjima i prihvaćanju obaveza. Možda ih baš zato tako rijetko i dajem/prihvaćam.

Poslije se pokazalo koliko je sjeta kao mjera za pokretanje učinkovita, jer nakon rješavanja trave cijeli dan više skoro da nisam ni stala...

***
Najdraže mi je kad glumim električara. Lažem - nije, ali sam često prisiljena.
Već mjesecima se 'borim' sa svjetlom u dnevnom boravku - nakratko bih popravila luster, a onda bi se dogodio kratki spoj i ponovno bih bila u mraku. Nedostatak svjetla bih nadomještavala svjetiljkama sa strane, ali to nije bilo dovoljno i bilo je jasno kako se luster mora zamijeniti. No 'jasno' je obično uvijek manji problem od onoga kako nešto i izvesti, a tako je bilo i ovaj put.
Prva prepreka se pojavila već kod odabira novog svjetla - ono koje bih ja htjela ne bih mogla sama postaviti, a trenutačno su mi nedostupni svi koji bi to bili u stanju napraviti, dok neke nikako ne bih niti htjela zamarati s time...
Druga prepreka, u slučaju da sam i odabrala svjetlo koje bih bila u stanju sama postaviti, ispriječila se u vidu nemogućnosti rastavljanja i skidanja starog lustera, koji je velik i težak i s puno dijelova, i rješenje nisam nikako pronalazila, tako da se u međuvremenu odradilo još nekoliko kratkih spojeva.

Nakon vrta, u društvu s gospođom Sjetom i njenim pomagačima, i luster se konačno riješio - na način rješavanja Gordijskog čvora.
Precvikala sam žice od lustera, skinula ga s velikog koluta koji ga je držao (zapravo, taj je pukao (od starosti) čim sam ga dotaknula... al' dobro sad...) i spustila ga... a na tlu se vidjelo da rastavljanje i nije toliko komplicirano koliko se činilo dok je bio gore...
Na prerezane žice, isprepletene s preostalim kolutima koje sam namjerno ostavila, stavila sam jedno grlo i jednu žarulju, i sad imam visilicu koja fino svijetli. Minimalistički skroz... i privikavam se sve više. Tko zna, možda mi svidi pa tako i ostane.
Uglavnom: još jednom sklapanje lojtrica, pa vraćanje osigurača...
I ni ovaj put nisam pala.