U fazi sam kada ne žalim pretjerano čujem li za smrt neke starije osobe. Dobar dio tog 'prostora predviđenog za žaljenje' ja ustupim nekakvom obliku sreće - bude mi drago znajući kako je ta osoba imala priliku dobro iskoristiti svoj život, barem što se vremena tiče.
A sretno je sve oko sedamdesete.
Ja sama vjerojatno neću dočekati nekakve takve pozne godine, ali što je tu je - nije mi ni mene žao, ni sada već... polako sam već umorna, i na svoj odlazak već neko vrijeme pripremam sve bliske ljude. Ne želim da jednom kada odem to bude nekakvo iznenađenje, a pogotovo ne velika žalost.
I to toliko često spomenem, tako da vjerujem da bi moj odlazak mogao biti čak i svojevrsno olakšanje :O
No... preminula je malena Kiara Goršić - djevojčica za koju sam se iskreno nadala da će uspjeti pobijediti tešku bolest koja ju je napala, i trenutačno je moj 'prostor za žaljenje' preplavljen suzama... kao i uvijek kada premine osoba kojoj nije dana skoro nikakva prilika da iskoristi nešto od života.
Tu 'stavku' našeg postojanja jednostavno ne razumijem... niti ću ikada.
Ne želim.
Mirno spavaj malena.
Post je objavljen 26.07.2022. u 15:58 sati.