Mesnica

U mesnici je rijetko gužva. Barem je tako kad ja dolazim. Bude nas dvoje, eventualno troje, koji svi i stanemo unutra ako na snazi nisu nekakve mjere koje bi zabranjivale bliske susrete te vrste.
U slučaju (a rijetko) kad se dogodi da više ljudi čeka vani, obično produžim dalje pa se vratim kad ponovno nikoga nema.
Nisam za re(d)(p)ove.
Jutros dođem, a ispred mesnice stoji žena. Nisam sigurna što/koga čeka, pa oprezno stanem dok me ne prosvijetli. I nije mi još niti zabljesnulo, a kamoli zasvijetlilo, a odnekud se stvori druga žena i njih dvije zakokodaču nešto zajedno. Kako ne bih i dalje ostala neprosvijetljena, a i da se ne zalijećem, upitam ih čekaju li njih dvije 'svoj red', na što ona prva mahne glavom prema ulazu i uz smijeh povikne - Ma da, čekamo nju!
Pogledam kroz staklo i vidim treću curu unutra. Cura je bila vitka tako da sam ja bez ikakvog straha od znojnog trljanja mogla proći pored nje, što sam onda i napravila. S mladom mesaricom sam još jučer sve dogovorila i evo mene za dvije minute vani...
A onda se pri izlazu zamalo zakucam u onu prvu 'čekačicu', koja je pored mene doslovno protutnjala, a u prolazu mi je osorno, žučljivo i brzo 'odrezala' da kad drugi put vidim red, neka stanem u njega, a ne da idem preko!
Tada je mene prosvijetlilo da ona nije čekala prijateljicu, nego da je bila sama odlučila 'svoj red' vani čekati, i automatski se počnem ispričavati. No 'čekačica' me nije htjela slušati nego je, i dalje glasno negodujući, tresnula vratima.
Ja sam onda, ne snašavši se dobro u ovakvoj ulozi, nastavila njenoj prijateljici plavuši pojašnjavati zabunu, (pre)dugo joj govoreći kako bih ja prije pustila nekoga preko reda no što bih mu ga oduzela... da ja ni-sam tak-va... ni-sam... ja još ni-ka-da...
Plavuša se samo smješkala i govorila da ona ništa ne zna, jer da je samo pobjegla iz frizeraja.
Sad opet nisam nju shvatila... je li pobjegla zbog gužve, ili možda i ona od neke osorne žene tamo, ali zbog toga baš i nisam mogla stradati pa sam krenula kući, uz još jednu ispriku njoj i jednu ostavljenu 'čekačici'.

Meni je ovo bila prva ovakva neugodnost u životu. Događalo mi se da su me propuštali u redu, i događalo se da sam ja propuštala druge... ali još nikada nitko nije na mene vikao. Ali nepunih dvadesetak minuta poslije ja sam bila ta koja je gunđala, i to na račun u trgovini. Inače jako rijetko provjeravam, ali ovaj put mi se učinilo da je trebao biti puno manji pa sam ga pogledala i vidjela da je nešto što sam kupila tri puta skuplje od cijene koja je bila ispod... pa puta četiri. Nije malo i ovo je bilo valjda prvi put da nisam odmahnula rukom nego sam tražila odgovor. Da će provjeriti... i da, da... kupci to tako znaju izmiješati, pa bude druga cijena.
Nije.
Nisu kupci izmiješali jer je stožac bio uredan. Do njega je bio drugi stožac, nešto drugačiji, ali cijena je bila samo ispod jednog, a prodavačica je baš za njega rekla da ima drugu cijenu (koje nema vidljive), veću, a ova manja da je za drugi stožac ispod kojeg nema nikakve cijene... i da mogu zamijeniti, ako hoću.
Rekoh da ne želim, da ovo drugo nisam niti gledala, a da ni ovo što sam kupila ne bih gledala po tri puta većoj cijeni, na što se ona naljutila i rekla da mogu vratiti.
Nisam.
Samo sam htjela prigovarati.
I samo sam odmahnula rukom.
A da će dan biti 'oštar' moglo se primijetiti još jutros rano s otvaranjem prozora i neobično oštrim vjetrom koji me zapuhnuo... trebalo je samo na vrijeme obratiti pozornost, jer poslije je već bilo kasno...

Kod kuće sam shvatila da mačku nisam kupila hranu, a po nju sam išla. Otpila sam gutljaj vode i zaputila se ponovno u trgovinu, no ovaj put u drugu (a istu) iz revolta... ljutnje na prodavačicu koja se ljutila.
Nije mi bilo teško... a i ugodan je bio vjetrić kojeg sam biciklom rezala.

Tamo sam na blagajni propustila nešto stariju susjedu, a poslije sam joj stala i na jednom raskrižju. Mahnula mi je i rekla da sam mogla proći. Rekoh joj da sam zapravo zbog sebe stala, a ne zbog nje, i na to smo se obje nasmijale... i sve je nekako ponovno postalo ugodnije.
Nije lako biti u koži osornih, žučljivih i kiselih ljudi... ali njima je sigurno još i teže :I