Ja u mirovnim snagama

Hranim mlade mačke i gledam ih: mladi macan je fino 'popunjen'; mačkica je upola manja od njega. On puno brže i više jede - ima naviku staviti šapu na svoj dio hrane pa jesti s dijela kojeg sam za nju odvojila... pa dok ima. Kad nestane s njene strane, svoj teritorij žestoko brani.
Tako i sada: šapa na hranu, glava na drugu stranu... Da spriječim nepravdu svojim dlanom sprječavam mušku glavu da prelazi na žensku, ali nakon nekoliko trenutaka ona krade njegovu hranu.
Odustajem... možda miješanje baš i nije najpametnija odluka.

Mačku Zlaji, starini nevrijednoj, već treći dan zaredom sve je bolje i bolje. Više nema potrebu non-stop pentrati se na mene, ali je zato prisvojio stolac za računalom. Kad ga malo gurnem stražnjicom i sjednem na sami rub stolca, demonstrativno ustaje i smješta se na tipkovnicu. Onda uslijedi borba živaca od nekoliko uzastopnih micanja i vraćanja. Lesi se svaki put vrati prije nego što mu šape dotaknu pod na kojeg ga pokušam spustiti. Pa tako dok... obično dok ne poiskače hrpa prozora na računalu i zablokira ga, ili dok ne nestane tekst kojeg pišem. Tada ja ustanem sa stolca.
Aj... barem je stol očistio. Naravno, ja sam ga pobrisala, ali on je prije toga sve pobacao na pod

Maloprije sam ga iznijela van - nek' iskoristi sunce dok ga ima. U tih nekoliko minuta dok sam ga iznosila 'mala' se zaletjela i pojela njegovu 'finu' hranu. O.K. sad i on već dobro jede; ovo je bio višak pa sam ju pustila.
Toliko zahvalnosti i umiljavanja poslije skoro nisam doživjela. Pokušavam se sjetit kada je Zlajo takav bio...
Pa nikada, dosjetim se - sve što dobije uzima zdravo za gotovo, njemu je to potpuno normalno... čudi se samo 'nenormalnim' situacijama kada mu se nešto pokušava uskratiti :D

Idem vraćati stvari na stol.

Oznake: More Is Never Enough