Sve je super, i sve je za pet...

srijeda, 14.12.2022.









Jučer je bio baš lijep dan... baš-baš. Osim možda onog dijela kad sam u beli više partija izgubila no što sam ih dobila - sve su se nekakvi bezveznjaci lijepili za mene tako da sam odlučila da radije neću ni igrati, da mi je tako bolje... ali poslije je baš sve bilo jako lijepo. Moj neozbiljni brat je prije utakmice ponovno slao poruke i jedva čekao kad će Perišićev mali grliti Messija, a ja sam ispekla jako lijep kruh s nevjerojatno hrskavom koricom i jako finu pizzu... tako da je nekako sve mirisalo na poznata, draga sjećanja. Na Tv-u su se stalno izmjenjivala crveno-bijela razdragana navijačka lica pomiješana s treperavom božićnom dekoracijom, i u tom nekom trenutku gledanja u njih postalo mi je baš-baš lijepo, ono baš-baš ranije spomenuto. Svi su tako bili (konačno) sretni i zadovoljni... i ja sam se odlučila posvetiti baš-baš toj sreći.

Kod prijašnjih nekoliko utakmica sve sam mirno pratila, čekali su se penali... i tako, no s ovom jučerašnjom nisam odmah znala što bih...
Naravno, da ne bi netko pomislio kako sam sad (definitivno) skrenula pa si umišljam da nekakav način mogu utjecati na tijek i razvoj utakmica, ili bilo čega drugog... moram dodati kako moj životni moto glasi 'Sve će biti onako kako mora, mi smo tu ionako samo kako bi usput nešto naučili'... tako, da sve čemu se posvetim ili poklonim vrijeme, to je kako bih sama nešto naučila.
Pa sam si tako jučer rekla da bez obzira što će se dogoditi, ovaj dan je bio prekrasan zbog svog tog silnog veselja i raspoloženih lica, da je i to samo već dovoljno... a ono što sam na kraju shvatila je kako su sva ta lica i sama sebi dovoljna za sreću, baš tako mali su više nego veliki za to... samo još da to i sami shvate...

I tako... pizze sam pojela jako malo. Nisam bila gladan koliko sam mislila, a iako je bila jako fina, ipak mi se nije dalo tako kasno riskirati žgaravicu, pa je ostalo i za danas...
Nakon mirnog sna jutros sam dobila volju raščešljati barem pola ove raščupane grive na glavi... a kako me krenulo, do navečer ću možda završiti i ostatak.
I sve to pripisujem onom mnoštvu razdraganih malih lica čije raspoloženje se uspjelo i na mene prenijeti... A od svega mi jedino malo žao brata i malog Perišićevog... ili, zapravo, i ne baš - što ima malo dijete tješiti neke starce tamo naokolo...
Nek' se dijete igra.






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.