Bolnička

Devedeset druga je, ili treća... Ne znam, to se ne trudim zapamtiti - u to vrijeme sam nakupila oko godinu i pol 'bolničkog staža', i sve su bile slične. Na odjelu smo imali sobe s ranjenim vojnicima. Bile su stalno pune. U nekima su svi bili u uniformama, sjedili su, pušili i pili i nitko im to nije zabranjivao. Niti je itko mogao, niti je itko htio...
Svi smo se uglavnom držali svojih soba, osim ako se za zračnih uzbuna nismo morali seliti u hodnik. Od tih trenutaka jedino pamtim da sam jednom sjedeći na podu pojela najbolji sekeli gulaš ikada.
Najčešće sam bila najmlađa tamo, a pored vojničkih uniformi i takve godine su donosile određene beneficije. Sestre su me povremeno spašavale (one su mislile da mi to treba) dijeljenja sobe s nekoliko starica, pa bi me pozivale da s njima popijem kavu... a jedne Nove godine su me oko ponoći iskrale kao Pepeljugu da je s njima dočekam. Jer su mislile da mi to treba... i sipale su mi u šalicu mrvicu pjenušca i prstom na usnama šušušuškale da nikome ne govorim, jer da će nastradati.

Vizita je uvijek kretala od mene, a dodatne simpatije neki su liječnici pokazivali sjedajući na moj krevet i stavljajući slušalice walkmana na uši pregledavali i raspravljali o knjigama s ormarića, najdebljih koje sam uvijek birala vući za sobom. Iako, neke su već tada polako ostajale nepročitane. 'Rat i mir' sasvim sigurno, jer mi je tada koncentracija počela opako popuštati pa bih zureći u samo dvije rečenica znala provesti i po nekoliko sati...
Išle su mi jedino križaljke, pa sam počela kupovati svaku moguću koju bih pronašla na kiosku, i onda preko kreveta rasprostirala onu najveću...
Noći su bile duge i nemirne, isprekidane zapomaganjima onih kojima pomoći nije bilo, i jedva sam čekala njenu izmjenu s danom da prije svih u miru popijem kavu... prije no što bi dnevni boravak postao čekaonica za vanjske pacijente.
Kavu sam i počela piti u bolnici, tražeći društvo i osobu od povjerenja... i evo, to prijateljstvo traje sve do dana današnjeg.
B(l)og nam dao još puno zdravlja, sreće i blagostanja.

Jednog takvog prijašnjeg i nešto mirnijeg jutra, dolaskom na posao mladi liječnik na specijalizaciji prešao je cijeli hodnik kako bi se pohvalio te noći rođenom bebicom. Istovremeno i ozareno i uplašeno lice koje sam pratila dok je prilazilo, jedno je od ljepših sjećanja iz tog vremena.

Nešto kasnije, te devedeset druge, treće... nemir je rastao i više nije bilo dovoljno čekati zoru, pa sam se u besanim noćima iskradala s odjela (nitko nije pratio jer su i WC-i bili kod ulaza) i dugo kao duh lutala hodnicima. Časne sestre su mi pokazale prečicu do bolničke kapelice kamo sam s njima odlazila na večernjice. Prolazilo se kroz bolnički podrum gdje je i kuhinja bila smještena, i ja sam poslije te podrumske hodnike češće koristila za lutanja no za odlaske do kapelice. I ne samo podrumske hodnike... često sam testirala izdržljivost svojih nogu uspinjući se i spuštajući po svim bolničkim katovima A kada bi umor bio preveliki, onda bih sjedila u bolničkom holu gdje bi se neprestano čule sirene vozila s novim ranjenicima, i gdje bih dopuštala da me utapaju i dotuku rane i krv tko zna čijih: očeva, sinova i muževa...

U jednoj takvoj noći, u potpuno praznom hodniku, iznenada, tko zna otkud došavši, u susret mi je krenuo jedan zakrvavljeni vojnik. Prljav, s ranom na butini koja je preko laganog zavoja obilno krvarila. Širokih zjenica i grozničavog, divljeg pogleda, očito nesvjestan gdje se nalazi hodao je brzo, skoro trčao, i podsjetio me na mene kada sam nekoliko godina ranije, nakon jedne prometne ustala i trčala do kuće petnaestak minuta bez stajanja, nesvjesna isto takve duboke rane na butini nastale probijanjem željeznom šipkom.
I moram priznati, od njegovog unezvjerenog pogleda kojim je krenuo na mene ustuknula sam mislima na trenutak... samo na trenutak, a onda mu ga uzvratila. Njegov se spusti meni malo niže ispod vrata, a zatim kao da ga je povukao u sebe. Mimoišli smo se mirno... jer (ni) ja svoje rane nikada nisam skrivala.
A one koje su nastale vađenjem duše i ne možeš sakriti... da i pokušaš, ona bi uvijek pronašla način da viče.