Sakriveni daljinski

Jučer sam tati sakrila daljinski. Nije daleko od njega, ali još uvijek ga nije pronašao.

Dakle...m ovako - najnoviji problemi s tatom povezani su s TV-om. Meni Tv nije problem, ali problem mi je hladnjak kojeg je tata povezao s TV-om.
Ali ajmo od početka... od starih problema. A (pra)stari problem vezan uz tatu je njegovo spavanje. Tata teško održava koncentraciju i uglavnom cijeli dan provede spavajući. Ujutro se ustane, uključi Tv pa prespava sjedeći pola dana. Onda kao malo nešto jede, popije kavu, pa ponovo spava...
Nerijetko mu se dogodi da zaspi i usred ručka, sa žlicom ili šalicom kave u ruci. Olovke koje sam mu gurala u ruke, križaljke, novine... sve je odbijao. Ništa nije pomagalo. Volje nema... osim one za kukanjem, pa i na to kako stalno spava. Kad kuka, ja ponovno guram: olovke, križaljke, novine... pa zaratimo jer ja ne razumijem da mu je teško... i tako se vrtimo u krug.

Nekad ljudima ni uz najbolju volju stvarno ne možeš pomoći... čak ni onda kada si zbog toga spreman otrpjeti i teške i ružne riječi. No, ako su te riječi sve u što što je druga strana voljna uložiti trud, onda vam ništa drugo ne preostaje nego da i sami dignete ruke... ili da se pregrupirate i čekate neku novu priliku.

Prije nekoliko dana sam pronašla isključen hladnjak u kuhinji. Pitam tatu zašto je isključen, a on odgovori da ne zna. To mu je inače, osim onog kako sve zna i da ga se ne treba učiti, drugi najdraži odgovor - zlatno rješenje za sve situacije za koje ne želi snositi posljedice. Dobro, ne zna... pa ga samo upozorim da ne dira kabele, ni produžne ni one obične, a on odgovori da ih ne dira, da je samo televizor isključio. Ja mu ponovno kažem da ne mora dirati kabele, da za Tv ima daljinski...
E da daljinski nije dovoljan, da svejedno čuje mrmljanje i da mu to ide na živce. Trepnem dvaput pa počnem pojašnjavati da mrmljanje nema veze s TV-om nego s njegovim sluhom i da zato ne treba dirati kabele, zapravo - DA NE SMIJE DIRATI KABELE..., skuham žrtveni ručak u čast Providnosti i odem svojim poslom.
Jučer dođem u kuhinju, hvatam se za hladnjak, a u njemu mrak... pa se odmah i meni smrači. Iznad hladnjaka je i mali zamrzivač, i baš u njega sam prije nekoliko dana stavila onu četvrtinu mlade prasetine kupljene tati za Božić - pipnem ju i učini mi se da je malo omlohavila. Tu mi se smrači još više pa dreknem na tatu koji se u međuvremenu probudio (valjda sam pošteno treskala vratima) Pitam ga zašto je ponovno hladnjak isključen, a on odgovori da ne zna i da ga pustim na miru, no ja ovaj put nisam puštala, pa je rekao da je isključio TV. I taman da zinem još jednom pojašnjavati koji je kabel za što, ali tata pokaže nezanimanje za slušanje i kljucne glavom prema dolje spreman za spavanje... tako da sam ja u svojoj nemoći mogla jedino ponovno uključiti hladnjak, isključiti Tv (kad ga bude uključivao da barem vidi s kojim kabelom), a onda mi u zadnji tren padne na pamet ukloniti i daljinski.

Priznajem, sakrivanje daljinskog je bio samo odraz moje trenutne nemoći u pronalaženju rješenja za novonastali problem, a može se reći i da sam zla... no, je l' znate vi možda koliko je dobrih stvari nastalo tek pukim slučajem, ha? Pa kad smo već u kuhinji, da spomenem samo one vezane uz nju... Recimo: majoneza, pa Tarte Tatin, Crępes Suzette... kao i mnoge druge krasne stvari...
E, tako vam je nešto slično ispalo i s ovim mojim zlom.

Naime, da... ako se i naljutim, ja se brzo ispušem pa hladne glave, ili još hladnije, baš ljutnji zahvaljujući, sagledam problem puno bolje nego prije. Tako sam i daljinski namjeravala odmah vratiti, dok tata još uvijek spava, ali sam tako rashlađena i zabavljena poslom to malo zaboravila. Odmaklo je već dosta vremena, i kad sam ponovno vidjela tatu on je bio budan i tražio je daljinski. I to ga je, saginjući se, tražio ispod namještaja, pa čak i čučeći, štapom ispod komode. Moj otac, koji kao ljuta godina zapomaže svaki put kad mu kažem da se prebaci s kreveta na stolicu ni pola metra udaljenu, kako bih ja mogla promijeniti posteljinu... s takvom je predanošću sad tražio taj daljinski, da ja jednostavno nisam imala srca prekinuti tu njegovu novostečenu volju za životom otkrivanjem mjesta gdje se daljinski nalazi.
Još moram nadodati da tata jučer sve do navečer nije spavao, a eno ga i danas u akciji... još uvijek traži daljinski.
Kad se umori i opet zaspi, onda ću mu ga vratiti, pa će se ponovno neko vrijeme s njime budan zabavljati.
Eto... kako slučaj nekad sve dovede u red.

A imate li vi kakvih slučajnih, epohalnih izuma?