Kriva si,
Jer si me zavela,
Svojim nježnim šarmom,
I slatkim osmjehom.
Kriva si,
Što te volim ludo,
I sanjam slatke snove,
Koji tebi plove.
Kriva si,
Jer me činiš sretnom,
Zbog tebe se smijem,
I živim svoje sne.
Gubim razum zbog tebe,
Ti si moja luka,
I moj spas.
U tebi vidim nadu,
Na pučini vidim nas.
Daješ mi snagu,
Zbog tebe gubim glavu,
Volim slušati tvoj glas.
Kriva si,
Jer pratim tvoj korak,
Sviđa mi se tvoj stas,
Maštam o tebi svaki dan,
Kao ruka svoj dlan,
U srcu tebe nosim,
Na dlanu nosiš sunce,
To sunce sam ja.
Kriva si,
Jer mi budiš emocije,
Zbog tebe mi rumeno lice,
Ti si moja inspiracija,
Daješ mi lude ideje,
Pa je luda situacija.
Kriva si,
Jer svaki put kad si tu,
Srce moje skače jače,
Pa odjednom stane,
Ubrza, uspori, nastavi dalje,
Pulsira, snažno kuca,
A sve zbog tebe i tvoga srca.
Ludo tuče, ludo igra,
Zato te zovem idiote,
Jer si ti za to kriva.
Ti si moj život i bol,
Zbog tebe se smijem i plačem,
Zbog tebe od sreće skačem.
Kriva si,
Želim da znaš,
Koliko sam luda,
Jer tebe ludo volim ja.

Odsjaj zvijezda na moru,
I boca vina na morskom žalu,
I plamen u očima tvojim,
Mjesecom obasjanim.

Zašto me gledaš tako,
Tako slatko, izazovno,
Tvoje oči me dozivaju,
Tvoje oči pune strasti.

Tvoj pogled me plaši,
Al mi nekako godi,
Tvoj pogled vatru budi,
Pogledom mi lupaš grudi.

Zbog njega razum gubim,
Manta me, srce snažno lupa,
Da li je ljubav ili bludnja,
Ne znam gdje mi duša luta.

Zašto me pogledom mučiš,
Zašto mi toliko opasno godiš,
Oči su tvoje i led i vatra,
Zovu me kao magična čarolija.

Ne moraš ništa ni da govoriš,
Kada te pogledam ti goriš,
Pogledom mi skidaš haljinu,
Gledaš me kao barbiku.

Jednom davno, u prekrasnom i mirnom jezeru živjela je kornjača zvana Korni. Korni je bila posebna kornjača jer je imala neobično šareni oklop na svojoj leđnoj strani. Svi stanovnici jezera su je voljeli i divili se njezinoj ljepoti. Korni je bila vrlo sramežljiva i mirna i uvijek se više brinula za druge, nego za sebe. Govorila bi da ona opće nije ljepa, čudila se što ju svi hvale jer ona opće nije voljela sebe ni svoj izgled.

Voljela provoditi vrijeme sama, plivajući kroz jezero i istražujući obale. Tijekom jednog takvog istraživanja, Korni je primijetila nešto neobično. Na jednom od drvenih panjeva, ugledala je poruku ispisnu trskom. "Potraga za blagom - Avantura počinje!" pisalo je na panju.

Korni se osjetila uzbuđeno i znala je da ovo nije obična poruka. Odlučila je upustiti se u avanturu i krenuti u potragu za blagom kako bi ga podijelila stanovnicima jezera, iako nije vjerovala u sebe i već je mislia da neće uspijeti. Znala je da mora biti uporna i hrabra.

Prva stanica u potrazi za blagom bila je duboka šuma koja se prostirala pored jezera. Korni je bila malo preplašena jer je šuma bila tajanstvena i pomalo zastrašujuća. Ali hrabro je zakoračila među drveće. Uskoro je naišla na druge životinje koje su joj pomogle u potrazi kao što je Jež, koji je znao sve staze kroz šumu, pridružio se Korni i postao njezin vodič.

Njih dvoje su prelazili preko prepreka, skakali preko potoka i prolazili kroz gustu šumu. Na kraju, došli su do prekrasne livade koja je bila obasjana suncem. Tamo su sreli leptira po imenu Leptirko koji je čuo za njihovu potragu za blagom. Leptirko je imao krila sa šarenim bojama koje su se sjajile na suncu. Bio je vrlo brz i mogao je preletjeti velike udaljenosti u kratkom vremenu.

Leptirko je rekao Korni i Ježu da je blago sakriveno u špilji na vrhu visoke planine. Planina je bila poznata po svojim strmim stazama i opasnim vodopadima. Korni i Jež su se uplašili, ali su znali da ne smiju odustati. Krenuli su prema planini, ali brzo su shvatili da neće moći sami savladati teške staze.

U tom trenutku, iz grmlja je iskočio Jelenko, Korniev prijatelj iz jezera. Jelenko je imao velike i snažne noge koje su mu omogućavale kretanje po brdovitom terenu. On je ponudio pomoć Korni i Ježu i postao njihov vodič do vrha planine. Popeli su se na njegova leđa i krenuli uzbrdo.

Nakon napornog uspona stigli su do vrha planine. Tamo su otkrili rupu u kamenu koja je vodila do blaga, ali samo se Korni mogla provući kroz rupu. Jelenko je bio prevelik, Ježu su smetale bodlje, a Leptirko nije bio dovoljno snažan. Korni se preplašila, nije htjela sama ulaziti jer nije vjerovala u sebe.

Jelenko, jež i Leptirko su je uspijeli uvjeriti da će sve biti uredu. Jelenko joj je rekao da je snažna kao stijena, Jež joj je savjetovao da se sakrije u oklop u slučaju opasnosti, a Leptirko je rekao da će svi biti uz nju, iako nisu tamo sa njom.

Korni je oprezno ušla u mračnu špilju, nije vidjela prst pred nosom. U tom trenutku je odjeknuo jeziv zvuk i ispred nje su se otvorile velike crvene oči te se brzo uvukla u svoj oklop. Zrake sunca su prošle kroz neku rupu i obasjale zvjer pred Korni. Virnula je iz oklopa i vidjela da je to je obična mudra sova koja je znala sve i svašta.

Sova je poučila Korni da je važno prvo upoznati i prihvatiti sebe prije nego što možemo pružiti ljubav i podršku drugima. Korn je naučila da je važno vjerovati u sebe i svoje sposobnosti, te da je svatko od nas jedinstven na svoj način.

Nakon što je dobila mudrosti od sove, Korni je izašla iz špilje i podijelila to sa prijateljima. Korni, Jež, Jelenko i Leptirko su se vratili u jezero i pričali o svojoj avanturi. Možda nisu donijeli blago, ali su sa sobom donijeli mudre riječi, prijateljstvo, upornost i hrabrost. Svi su bili oduševljeni i ponosni na Korni.

Korni se osjećala ispunjeno i snažno. Shvatila je da je pronašla ravnotežu između brige za sebe i brige za druge. Postala je uzor svima u jezeru. Njezino srce je bilo ispunjeno ljubavlju prema sebi i prema svijetu koji ju je okruživao. Pokraj jezera je sada pisalo: „kada se okrenemo sebi i njegujemo vlastitu sreću, možemo istinski biti sretni i pružiti ljubav i podršku drugima.“

Zadnji put kad smo se susrele,
Nosila si najljepši osmijeh,
Kojeg sam ikada vidjela,
Sjajan sa bijelim zubima,
Dugačak od uha do uha.
I oči blistave kao jutarnja rosa,
Iz kojih se širila vedrina,
Nosila si te oči kristalne,
Sa obrisima sitnih kapljica,
Ah, te tvoje oči boje neba.
Na sebi si imala glatku kožu,
Mekanu kao malo mače,
Nježnu kao mali ptić,
I na dodir tako toplu.
Sa sobom si uvijek imala,
Prijateljstvo, ljubav i sreću,
Svima si nudila utjehu i mir,
Život s tobom je bio tako fin.

Još uvijek radim u praznom hodu,
Na onom mjestu kad smo se srele,
Onda kada se oko nas raspalo sve,
Sve je zamrzlo, ne mogu naprijed.

Hajde da spavamo zajedno,
Ja ovdje, a ti tamo,
Da se sretnemo u svijetu snova,
Na plaži pustog otoka.

Bit' ćemo same, daleko od svih,
Nitko nam neće smetati,
Imat ćemo sve što hoćemo,
Dok vanka ne osvane.

Želim da gledamo zvijezde,
I biramo koje su naše,
Da plešemo oko vatre,
Na zalasku sunca kao iz bajke.

Jest ćemo kokos sa palmi,
I jahat morske kornjače,
U ovom svijetu bez tajni,
U svijetu slatke romanse.

Iskoristit ćemo svaki trenutak,
Da ga provedemo zajedno,
Iz ruku te ne bih puštala,
I nježno bih ti poljubce slala.

A ujutro kad se budem budila,
Osjetila bih tvoj miris i dah,
Osjetila bih tvog dodir blag,
I tvoj slatki drhtav glas.

Ne želim da se probudim,
Već da lutamo snovima dugim,
Da naše duše budu povezane,
Da ljubav nikad ne nestane.