Prokletstvo. Koja fuckin grozna epizoda. Naime, oduvijek sam bila ponosna na svoj nos. mali je i u profilu savršen – was!!! Danas, kad smo, po već dobrom ustaljenom običaju bili vani dogodilo se nešto grozno. Sve je bilo super, kupili smo pizzu u pekari, pive u dućanu blabla…došli do Jaruna i zapričali se. Bacali smo neke filozofske teme od kojih se ja pokušavam izvuć izjavama da sam preglupa za takve razgovore. ‘Nikad to nemoj reć. Da si glupa jer nisi.’ Kaže mi ….a onda kad krenem pričat gluposti zadere se ‘daj šuti’. Oh well. No nije to poanta ove priče. Poanta je u tome da kad smo krenuli tračat bivšu od našeg zajedničkog frenda, da sam se ja zaklafrala i jednim lijevim krošeom, srušila limenku pive. Instinktivno (jer ipak je to bila Stella) smo se u isto vrijeme sagnuli. Glave smo podignuli u isto vrijeme i…o da…moj nos bio je pogođen nimalo mekanom lubanjom. Sada imam kvrgu iako smo je hladili preostalom limenkom i iako me svi uvjeravaju da se ništa ne vidi. Imam kvrgu na nosu!!! Izgledam poput grčkih profila - Aleksandar Veliki!
Pouka priče: ne tračaj ljude. Dovraga.
Onaj moj je na nogaću. Opet.
Moje prijateljice me ne vole više.
I feel lonely. Trebaju mi moje babe a one me izopćile L(((
Jedem štapiće – slane.

More

Ja bi na more. Prošle godine mi je bilo super na moru. On je bio super. Jedne smo se večeri po običaju naroljali od domaćeg vina i mene je uhvatila neka depra – više se i ne sjećam zašto. Valjda zbog cijele atmosfere, vina, valova, Gibonnija, ljeta, mene i njega na terasi s pogledom na Kornate. Onda smo otišli u krevet i ja sam zaspala u njegovom zagrljaju dok mi je on govorio kako me voli i kako mu nikada nije bilo tako lijepo. Iako sam znala da izmišlja, suze su mi totalno curile i smočile jastuk, prokleti ‘Mirakul’ je i dalje svirao i ja sam zaspala.
Sljedeće jutro rekao mi je da hrčem.

Suddenly....I'm not half the man I used to be

Prokleti bus 223. Baš kad vani puše i pada kiša on mora kasniti barem 20 minuta.
‘U ovom su časopisu’ samo reklame – reakcija na moj In-style netom kupljen u Algoritmu. Ali ja zapravo obožavam reklame u časopisima. One mi daju uvid u nešto što si želim, nešto što eventualno moram imati i rađe bi vidjela lijepu i super reklamu za neki cool proizvod nego pročitala još jedan dosadan self-help tekst.
Obožavam subotnje kave, razglabanja o problemima i tračanja. To mi dođe kao doping.
Ono što ne volim je jaz u godinama između mene i vlastite majke. Ponekad je poželim zadaviti, ponekad samo zavikati koja je bezobrazna bitch…ponekad mi dođe da samo plačem jer sam uvjerena da imam pravo. Ponekad se kraj te žene osjećam tako nemoćno jer je previše volim da bi joj išta od tog rekla i olakšala svoju dušu.
Tako bih htjela prespavati…kao medvjedi zimu, sva razdoblja koja mi ne pašu, u kojima se osjećam odvratno…jednostavno hibernirati.
Ovih dana umrlo je užasno puno ljudi…možda jednostavno zvijezde nisu bile u pravilnoj konstelaciji: baka od mog bivšeg koja bi nas uvijek najela domaćom šunkom i sirom; moja nekadašnja ravnateljica koja bi mi opravdavala markiranja i kod koje bi jela napolitanke i pila sok kad ne bi otišla na njemački, Ivica Šerfezi, i onaj neki srpski novinar Jovanović…a to su ljudi za koje znam. Što je sa onima drugima??? Užasno morbidno i ja sam tužna.
Ponekad se pitam, dali na bilo koji način mogu utjecait na svoju sudbinu. Došla sam do odgovora da ne mogu jer je ne pozna. Poznam samo ono što mislim da bi moglo biti…ali i tu postoje dvije strane. Prevelike filozofije mi nikad nisu išle. Uvijek sam bila straight tip osobe koja bi se laički izražavala. To baš i nije neka vrlina, većina ljudi misli da si glup a oni koi te poznaju kažu kako bi bio dobar profesor jer znaš objasniti tako da običan čovjek razumije. Onak…whatever. Like i care. Toliko sam bezvoljna i depresivna…treba mi malo promjene hitno. Treba mi posao…treba mi zanimacija, nešto čim ću se baviti i čemu ću posvetiti svoje vrijeme.
Užas, užas…sva sam si bezveze danas.

Željela bih...

Kako god se osjećala...sad znam da vrijeme jako utječe na to. Voljela bih da imam puno novaca (ili barem malo više) pa da odem negdje autom (jer se bojim aviona) gdje je toplo…negdje na morske plaže…
Osjećam kako mi treba nešto novo, neka promjena. Neki bijeg od svega poznatog, od Zagreba, od Roditelja, od prijatelja – baš od svega. Nabavila bih si nekog malog mješanca i putovala oko svijeta godinu dana. Samo ja i on i ruksak na leđima. Ali to ne mogu…svi nešto očekuju a ja ne živim u Americi da imam novaca ko blata i da jednostavno mogu pobjeći od svega. Ponekad se osjećam klaustrofobično. Ništa mi nije dovoljno dobro, čak ni sama sebi nisam dovoljno dobra.
Možda sam jednostavno previše doma – ali gdje da idem???
Ovo vrijeme me ubija – oblaci, vjetar, kiša i hladnoća…zatopli na pola dana i onda sve ispočetka. Baš grozno. Želim vrućinu i kratke rukave. A kažu da će cijelo ljeto biti ovako smrdljivo….
More. Gdje i kamo??? S kojim novcima??? Ma prerano ti je, sad bi neki rekli. Možda i je ali sama pomisao na morske plaže, blesaste komarce, ježeve i zvijezde, masline i vino….me tako čini nostalgičnom.
Hej, danas se otvorio vanjski bazen na mladosti. ‘Danas je gratis’ rekla mi je ljubazno teta kad sam se vraćala s treninga. ‘Hvala, ali ne hvala’ tužno sam odvratila pogleda uperenog u oblake. Ma grozno, a baš bi htjela da bude lijepo.
Blogovi su fantastična stvar…ja čitam misli nekih drugih osoba, oni čitaju moje…malo se pljujemo, malo volimo al cilj je ispunjen – blog postoji (VANGELIS u pozadini a Anderlon sa aureolom se smješi). U svakom slučaju, večeras idem gledat ‘Kraljević i ja’. Jučer gledala ‘Day After’ i baš je blesav. Niš posebno ali je toliko tipičan da je smješan.
Toliko od mene za ovaj put i, da ne zaboravim – Hvala svima koji me čitaju (čitam i ja vas)

Ništa neće biti. Jučer kasno navečer sam pojela čitavu čokoladu s rižom dok smo se dopisivali. Povraćalo mi se cijelu noć pa sam bila prisiljena pratiti Monaco: Porto (0:3).Gledam te i ne osjećam ništa. Mislima sam s njim i razmišljam o njegovim bicepsima koji se napinju kada me podiže i spušta za vrijeme dok vodimo ljubav (ili se samo divljački ševimo). Ti mi pričaš o tome kako bi bilo dobro da pokušamo nešto. Govoriš mi koliko ti značim. Ja želim njegove usne koje me nježno ljube, zovu me ‘mala’ i pričaju slatke bezobrazluke. Gledam kako gestikuliraš rukama dok mi objašnjavaš kako stalno misliš na mene, kako te privlačim i kako misliš da je upravo sada pravo vrijeme. Dok mi povjeravaš svoje najdublje osjećaje, ja razmišljam o njegovim zelenim očima i preslatkim boricama kada se nasmiju. Kažeš da si se prije bojao emocija a sada bi se slomio samo da mi dokažeš da to nije zaluđenost. Gledam te tupo i zamišljam njegovu crnu kosu, oštru bradu od tri dana i savršena, široka leđa. Zamišljam kako bih ga htjela pokraj sebe dok mi se približavaš. Naginješ se po poljubac a ja bježim od tebe ostavljajući dopola popijenu Colu light. Trčim prema cilju kojeg ne poznajem, što dalje!

It's the end of the world and I feel fine

Na radiu REM, ja jedem ohlađenu dinju (17 kuna za pola minijaturne dinjice), pišem blog i desnim okom gledam početak utakmice Hrv: SiCG (mladi).
Pročitala sam ovih dana tonu blogova. Inače čitam samo ove koje imam pod linkovima. Moram priznat da ima potencijala i da Dritu neki blogeri lagano pušu za vratom.
Proklete dlake. Neznam kako ostatak ženske populacije al meni je to tolika muka – skidanje dlaka s nogu – ono, depilacija nogu svakih tjedan dana, brkovi svakih mjesec dana, obrve dva put tjedno…ma grozno…di su ona lijepa vremena krapinskog pračovjeka kad smo mogle nesmetano šetati poljanama bez strah da neki dječačić ne poviče ‘vukodlak’ i pobjegne iz petnih žila.
U svakom slučaju, danas ću otići pogledati ‘The day after’. Nadam se da je barem upola tako dobar kao Independence day jer je taj film jedan od onih koje mogu gledati svaki dan bez da mi postanu dosadni. Ostali su: Briljantin, Indiana Jones 2, Forrest Gump i Plavuša s Harvarda 1 i 2.
Moj prijatelj smatra da ja govorim jedno a radim drugo. Nije mi objasnio značenje te rečenice. To je isti onaj frend koji je htio da mi onda zabrijemo, isti onaj tip koji se nije nikad javljao kad bi imao curu itd. Ne znam što da radim. Ne želim ga izgubiti kao frenda a mislim da hoću. Nisam sigurna da ću trpjeti njegova predbacivanja i sve što mi ponekad govori. Boli me što se osjeća loše (iako bi ovo njemu vjerojatno zvučalo opet dvolično) ali jednostavno neznam što bih mogla učiniti da to promijenim.
Sa dinje sam prešla na Cappy od grejpa i ananasa. Nije loš.

PROLJEĆE JE DOŠLO U MOJ GRAD

Proljeće je došlo u moj grad.
Kiša eto pada već dvadeseti dan. Štete su u cijeloj zemlji ogromne a zabilježen je i broj porasta samoubojstava kod poljoprivrednika. U izlozima se sve šareni – zelena, žuta i roza boje su sezone. Bijele sa srebrnim obrubom su i prekrasne sandalice u MANGU koje koštaju kao dvije prosječne rate za kompjutor. Kiša i dalje pada i grubo me prekida u sanjarenju o istima. Čak ni imitacija UGGsica ne pomaže da moje noge ostanu suhe. Kao da je kišu briga što je već svibanj.
No ne pada ni ona cijelo vrijeme. Izlazi nam tako i prvo sunce te dopušta šarenim cvjetovima da pokažu svoju ljepotu. Kako li su samo lijepi tulipani, ljubičice i narcisi. Oblačim svoju novu Miss Sixty crnu ‘bomber’ jaknu. Malo je prohladno i puše vjetar – ali nema veze. Pa proljeće je!
“Mislimo da bi za Vas najpametnije bilo da ostanete u bolnici” kažu mi te večeri na hitnoj u ‘Vinogradskoj’ gdje me On dovezao sa temperaturom od 39°C, bolovima u prsima i neprekinutim napadajima kašlja. Grcajući u suzama odlazim doma po pidžamu. U sobi sam s umirućom bakom. Vani je sunce i 22°C. ja imam visoku temperaturu, upalu pluća i nemam apetita – nepojedeni Kinder Maxi King topi se u ladici. Iz susjedne sobe izlazi svećenik i čuje se plač. Ja plačem.
Izlazim iz bolnice na vlastiti zahtjev. Preporuka: strogo mirovanje. Vani je sunce.
Nakon mjesec dana izlazim konačno van. Kišobran mi odnosi vjetar a na NOV@ TV Paola Poljak (inače predivna i prekrasna cura) veselo cvrči: “u iduća tri dana očekujte kišno i vjetrovito vrijeme; sjeverozapadnjak a u gorju moguć snijeg.”
Već je kraj petog mjeseca. Vani je još uvijek kiša, ja sam prehlađena, a koncert Offspringa opet je odgođen.

Cosmo

Cosmo ima savršeno rozu naslovnicu. Kao moj blog uostalom. Kad smo već kod bloga, spomenuo ga je i Cosmo. Na svojoj 114. stranici, spominje kako je ‘trenutno najluđe internet mjesto www.blog.hr ’, poslije priča o tome što je blog i kakvi se blogovi mogu naći.
No, krenimo ispočetka: na rozoj naslovnici Cosma je mlada manekenka i glumica Julie Ordon, lijepa tamnoputa curka koja ima savršenu afro frizuru. Kad se otvori prva strana – bombardira me reklama za DIOR ‘Bikini Celluli Diet’. Kaže da ću uz pomoć njega imati bezobrazno neodoljivo tijelo. Ne spominje se njegova (navjerojatnije bezobrazna i nikako neodoljiva) cijena. Nakon reklama za boje za kosu, Dove itd, dolazimo do editoriala urednice koji mi za promjenu nije ništa special. Onda opet reklama, reklama reklama pa Danijela Trbović Vlajki – o moj bože…stvarno. Zatim, poslastica – Cosmo je izabrao svoju seksi nogometnu reprezentaciju, redom: S. Pletikosa – golman a u obrani igraju A. Nesta, D. Šimić i I. Tudor; sredinu čine F. Totti, F. Ljungberg, D. Beckham i T. Henry (a ja mislila on napadač) dok u napadu igraju L. Figo i R. Gonzales. Ne smiju se zaboraviti još niti centrafor F. Inzaghi te zamjenski vratar O. Kahn. A gdje su Zidane, Pires i …kako se zove onaj zgodni s naočalama…Davids. I gdje je Caca i Petit??? Onak, stavit mi onog odvratnog Khana a zaboravit ove ljepotane…mislim, stvarno…Nadalje, u Cosmu se nešto dijeli, R. Jeger priča o ulošcima i spominje web site www.mum.org koji je stvarno fascinantan i predlažem da ga pogledate. Miljenko Jergović piše kako je on cool i napokon…odjeća. Neki slatki topići koji odlično izgledaju na savršeno tijelo koje ćemo postići sa svim onim preparatima sa str. 157. koji uklanjaju, celulit, strije, žuljeve, šuljeve i loše raspoloženje. Zatim badići…ništa posebno…samo pokazuju jad ponude…..dočim u britanskom glamouru ima puno boljih..meni zapeo za oči jedan Paule Ka…od puno para tako da tražim jeftinu zamjenu. Onda, psiho teme – Zašto nas neće oni??? Zato što su idioti i jer procjenjuju sve prema potrebama k…. ‘U kojem je znaku rođena vaša veza?’ Moja je u biku. Kaže da nas je privukla ljubav prema životnim užicima, da smo senzualni i nismo često razdvojeni, da ne budem gruba prema njemu i da se stalno darujemo. Sviđa mi se. ostatak pučanstva nek jadikuje. Moja je veza bik!!! Opa, naš priručnik za solo seks…ali samo teorija i povijest…nikakvih praktičnih savjeta osim standardnih ‘trljajte se o plahtu’ bullshitova. Onda nešto o raku dojke (fuj), pao anoreksiji (double fuj) – znate li da se od raka dojke izliječi uspješno 82% žena a od anoreksije samo 50%. Užas, a ja mislila da je rak strašan. O stresu, tv voditeljicama, eko proizvodima made in Cro, pa neke šovinističke gluposti, pa u biseksualcima (kako glup tekst), pa fashion stranice na kojima , iako su rekli da je totalni out nositi nešto skuplje od tisuću kuna, Nevena Dujmović nosi: Hugo Boss haljinu (3900kn), sandale Estare Culto (2200kn), nakit Lumezi (2500kn) itd…
41 načina da ovog ljeta budem lijepa - kaže izležavanje na suncu je pase (s jednim s) a da su –in proizvodi za samotamnjenje. Piss off…i jedno i drugo je ok. Ok, ovo nije loše…Chanel ruževi, Guerlain rumenilo…hmmmm…
Onda make-up editorial na kojem manekenke opet ne nose šminku koja se reklamira (onak, na usnama rozo, a ruž vatreno crven). Zatim south beach dijeta prije ljeta – ne smijem jesti lubenice (ma nemoj, a šta da jedem cijelo ljeto), ne smijem piti pivu (a nego šta ću) već samo damsku čašicu crnog vina (oh, it’ll wait untill i’m 50) serser…. I još jedna dragocjena informacija – Grčka je jeftina – ima Chanela po 709 Eura a ako nemaš dovoljno para nema veze jer ti oproste tih 30ak eura. Pa, možda se i pojavim u Grčkoj ove zime. I to je Cosmo, to je ono što čitam i svakim se danom pitam…dobro koji mi je… šta ne uštedim te pare za neke cool knjige, onu cool majicu iz Miss Selfridgea…tko zna, možda i hoću …osim….ja zapravo ne kupujem novine i časopise. Cosmo je besplatan a za sve ostalo brine se on. Dovraga…nikako da nađem na čemu ću uštediti
Ispričavam se na dužini bloga.

Blog - plavo

Ima nešto što me često tješi kad stvari krenu krivo – činjenica da uvijek mogu pobjeći – mami i tati. I to je tako reassuring stvar da pokatkad činim tonu stvari bez razmišljanja samo imajući to na umu. Stvarno sam sretna, zar ne??
Moji su prijatelji predivni ljudi, neki od njih su bezobrazni i ‘nabijaju na k… sve živo’:-) dok su drugi pak predivni i emotivni i konačno znaju izraziti ono što stvarno osjećaju. Ono što stvarno osjećam…kako je to rijetko saznanje. Kao kad kažeš nekom da ga voliš a on ti ne uzvrati i ti se od tada zakuneš da nikad nećeš više nikome reći da ga voliš. Koliko savršenih potencijalnih veza propadne zbog toga??? Moja je, a vaša?
Kad bih imala para ko pljeve sigurno ne bih kupila Hondu civic…neki ljudi bi. Smatram li da su oni kreteni??? Pa baš ine. H. tvrdi da svako ima svoju istinu i da je istina subjektivan pojam. Voljela bih da Lamborghini Murcielago postane moj subjektivni pojam jednog dana (i uredništvo nekog modnog časopisa, ormar cipela Imelde Marcos i brak s Kedžom, naravno)
Nevjerojatno kako sam zavoljela neke ljude koji pišu blogove, koji pišu forum a nisam ih niti upoznala. Ljude koje sam pak upoznala, već obožavam i veselim se ko malo dijete danu kada ćemo se opet sresti. Prijatelji su savršena stvar – kao kad je nebo onako tirkizno plavo kao sandale Manola Blahnika iz kolekcije proljeće/ljeto 2004. I onaj ko kaže da nebesko plavetnilo u kasno proljeće nije predivno i nadprirodno lijepo – laže.
Danas je bilo šugavo vrijeme….palo je malo kiše u isto vrijeme dok je sijalo sunce. To me podsjeća na Creedence Clearwater kad pjevaju ‘I wanna know, have you ever seen the rain, falling down on a sunny day’.

San djevojčice koja voli Manolice

Manolo Blahnik posvuda; na TV-u, u časopisima pa i na mom desktopu. Srebrne, ukrašene ‘swarowski’ kristalićima, sa satenskom trakom koja se veže oko gležnja i visokom petom. “U takvim bi se cipelama i ja osjećao kao kraljica” izavio je jednom Vlado kad je mislio da ga nitko ne sluša. Vlado je gay koji ne priznaje da je gay. On i ja ne volimo se previše.
Voljela bih imati Manolice ali ponekad se pitam jeli to ipak previše novaca kada koštaju kao 8 mjesečnih rata za lap top koji mi je više nego potreban.
Na radiu Creedence Clearwaters’ ‘Proud Mary’.

Sjedim tako pored njega...i sjedim i frčem papirić među prstima. On sjedi nasuprot mene i kao baca neke fore. Očito da i njemu puca k... a meni se po glavi vrti - samo da odem i da te ne gledam više. Želim biti sama,sama, sama. On me ništa ne ispituje. Pretpostavljam da ga baš briga. Sad mi se plače. Ne želim da sve završi.

Čudno je

Ful mi je čudno kako se neke stvari ne mijenjaju. A s druge strane, kako blesavo završavaju.
I bez obzira na sve, mene uhvatila neka prokleta viroza, temeratura 38, glava puca a sinusa više ni nemam. A najgore od svega je to što me on nazvao i nisam mu ništa htjela reć. On se onaša kao da je sve u redu a ja na sva pitanja 'što ti je' odgovaram sa 'ništa'. Osjećam se tako jadno jer neznam izraziti svoje osjećaje, jer neznam izreći ono što osjećam u pravim trenucima...jer nemogu naprosto reći - dosta mi je svega. Il smo skroz ozbiljni il nismo uopće. Jer sve te igrarije 'ti si moja, ja sam tvoj' meni ne vrijede ni k.... od ovce kad se on onda izlane i kad konačno mu izleti što stvarno misli i osjeća. Ma idi u ku... i ti i tvoj fakin najbolji frend koji već 8 godina studira 2. godinu prava, koji ženi za rođendani nije kupio ništa pravdajući se da nema para, da bi si idući dan platio fakin dvoranu za nogomet za cijeli prokleti mjesec. Jeb.. takvog tipa. I na kraju krajeva, ako mu je on tako važan, nek ide njega j...t straga ane meni kenjat o tome kako je moje dupe sexy i poželjno. Ma nek ide u krasni k...i sve, pretvorila sam se u drita.
A sad nešto da se smirim : LV, LV, LV, LV, LV

Tugaljivi post

Voljela bih da mogu iskazati koliko me čovjek može povrijediti. Instead, pravim se hladna i poljupce doživljavam poput ugriza. Želim vjerovati kako će sve biti drugačije iako, duboko u podsvijesti znam da neće. Muškarci se ne mijenjaju - oni uvijek traže svoju slobodu. Žene su glupe i očajne. Barem ja takvom ispadam kada se ponižavam sama pred sobom i pokušavam da to bude što manje primjetno. Neznam koliko ću dugo još moći. Bojim se da sam sama sebi predatgocjena da izmišljam neke nove nazive za 'glupača' samo da bi se mogla podnijeti. Vani pada kiša…rađe bih pokisnula nego dala da svojim kišobranom zaštitiš i moju glavu. Pitaš me zašto plačem? 'Alergija' odgovaram jer me sram reći da me boli kako se iživljavaš na meni tjelesno dok se i psihički sve više sama ispunjavam. Boli me činjenica da si to ti a ne neki glupi kreten kojeg sam danas upoznala. I zašto, od svih ljudi, si izabrao mene. Mislio si da sam sposobna izdržati te? Neznam dali mogu. Tko zna hoće li drugačije biti ujutro…ili za 6 godina… neznam…plačem jer shvaćam da te baš briga. I j… ga neka nikad ovo ne pročitaš, kad sam išla s tobom večeras doma, samo sam razmišljala kako sve moram napisati na blogu, povjeriti se apsolutno nepoznatim ljudiam i zatim, poput drita brisati negativne komentare a one pozitivne ostaviti da mi dižu moral.

Jedem čokoladne mrvice. Obožavam ih natrpat u usta i onda puštat da se polako otope.
Vani je ružno vrijeme a ja se osjećam glupo.
Veliki povjesničari umjetnosti su otkrili kako su kiparstvo i graditeljstvo tijekom povijesti bili povezani svojim odnosom prema čovjeku. Tako je za vrijeme romanike gdje je pojedinac bio podređen društvu, vladalo načelo podređivanja. Kipovi ili reljefi bili bi totalno priljubljeni uz plohu koja bi dominirala čitavim prostorom kao da kaže: “ovdje vlada zakon jačega a ti, beznačajni i mali čovječe – nemaš prava glasa”.
U renesansi i baroku, pak, individualac je bio visoko cijenjen jer se vjerovalo da čovjekov individualni um može apsolutno sve. Građevine su se tako nasprama kipova i skulptura doimale sve i manje i manje a ponekad ih čak ne bi ni bilo nego bi kipovi na veličanstvenim postoljima samostalno stajali posred parkova i trgova.
Da je moj unutarnji svijet sagrađen od takvih odnosa, u njemu ne bi postojala niti zgrada a niti skulptura. Bila bi tu samo jedna velika praznina pored koje bi ljudi prolazili govoreći kako tu zapravo stoji nešto velebno i fantastično ali nikako da dođe njegovo vrijeme.
(Zahvalila bih svojoj sestrični Matei bez čije trojke iz likovnog (ispravljene na peticu) nikad ne bih saznala ovako važnu činjenicu)

ŠŠŠŠ...BOGOVI NAS GLEDAJU

Orlando Bloom…ne, Brad Pitt…ne ipak Orlando…hmmm…ali Brad…nije ni onaj koji je glumio Odiseja loš. Ali kad Orlando napne svoj luk…mmm…dala bi ja njemu da mi štošta napinje…ali opet, kad Brad onako muški prevrne djevicu i nježno joj zadigne halje…hmmm. Uglavnom ‘Troja’ je puna polugolih muškaraca a od posebnih znamenitosti ističe se guza Brada Pitta nekoliko puta u profilu a jednom i en face (jel se tako kaže???). i u pravilu, totalno sam fascinirana tim dobom, i iako znam cijelu grčku mitologiju napamet, ponekad me zapanji način na koji su se odvijali ljudski odnosi. Muškarci su žene poštovali – da postojalo je onih koji su ženu tukli ili ubili ali njima je bilo suđeno, dobili bi progonstvo, odsjecali bi im se prsti i ruke…danas pak, takav najčešće završi na ‘Latinici’ kao uvaženi gost (hm, na kraju krajeva nije ni to blaga kazna).
Zatim, oni su se radi žena tukli. Danas frajeri ne samo da se bore za čast svojih jedinih već ih ostavljaju riječima ‘mrš, koji ćeš mi ti k…., ja si mogu sto put bolju pi… od tebe nać’. Ah da, zlatnih li vremena…kad samo pomislim da sam mogla poput kakve kneginje gledati svog hrabrog junaka kako se pobjednički vraća iz bitke (jer moj bi uvijek pobjeđivao, naravno) i donosi mi zlatno, svilu i kadifu…ja ga perem toplom spužvom, mažem mirisnim mastima i zatim vodimo ljubav dugo u noć.
I ne samo to, ne bih imala nikakvih problema. Recimo, ne bi nikada imala žuljeve od previsokih peta kao danas jer bi imala 6 mladih pastuha koji bi me nosili na svojim leđima. Isti ti pastusi služili bi mi za privatnu zabavu kad je muž u bitci (i kad ne tkam svoje platno, naravno – Penelopa je stvarno bila konzerva). Bogovima bi u čast priređivali orgije, sportska natjecanja i velike gozbe na kojima bi se jelo i pilo do besvijesti a zatim bih se ponosila svojim oblinama. Da, da…bila su to vremena, a to se vidi na izvornim rezbarijama (a ne u prokletim hollywoodskim blockbusterima), kada su obline bile u modi. Što bi žena imala više šlaufa oko struka, bila bi poželjnija udavača. Eh to bi bili dani za mene. Zatim bi rodila dvoje djece. Kćer čijoj ljepoti ne bi bilo premca a udala bi se za princa susjedne ogromne zemlje i sina koji bi snagom nadmašivao ostale a svoju bi majku volio i branio do kraja života. Svi bi ostali muškarci bili stari i mudri a izgledali bi ko Anderlon (ne mogu a da ne uočim strahovitu sličnost) osim naravno nekolicine već spomenutih mladih i kršnih momaka. Bavila bi se modnim dizajnom, popularno zvanim tkanje i vezenje. Sama Atena darovala bi mi zlatni pojas a od Afrodite izmolila bi vječnu ljepotu. Na kraju, kad moj muž umre, ja bi se udala za nekog Boga…po mogućnosti Zeusa ili Aresa jer oni su pravi muškarci (a izgledom pljunuti Vin Diesel-i), koji bi me učinio besmrtnom (bez pretvaranja u kravu molit ću lijepo). I živjeli bismo sretno do kraja svijeta.

Kraj

Ridala sam na zvaršetku serije. Zašto o dovraga. Zašto??? Oh well, back to cruel reality. Nemam Manolice, nikad ih neću imati u vrijednosti 40000$ (zašto se ne prezivam Hilton…ili barem Dojkić). I sad još te reklame. Ajme, ovisnik sam…
No, za svojevrsni hvalospjev napisati ću nekoliko stvari koje sam naučila:
1. Moguće je imati manekena za dečka i k tome nevjerojatno pametnog i zaljubljenog u mene
2. Manolice su najvrednija investicija
3. Nikad ne kupuj auto bez probne vožnje
4. Taksiji su jeftini (???)
5. Izrast na plavoj kosi je apsolutni 'must'
6. Postoji savršen pravi frajer s kojim ću na kraju jednom završit
7. Ako odvedem psa na izložbu on će pobijediti jer se sucu sviđam upravo ja i sudac neće tražiti ništa zauzvrat
8. Svi zgodni susjedi su crnci
9. Predgrađe je dobro za djecu
10. Sve kućne pomoćnice su strankinje
11. Vibrator treba čuvati na sigurno ili će se pretvoriti u kip BDM
12. Kokteli ne debljaju
13. Rak nije strašna stvar
14. Roditi dijete je strašna stvar
15. Ne moći roditi dijete je strašna stvar
16. Ćelavi muškarci šeću goli po kući
17. Ako padnem u 'Dioru' moram paziti da ne izgubim ogrlicu
18. Ako sam poznata spisateljica, Dolce i Gabanna će me uzeti da nosim reviju bez obzira na moju visinu
19. Njegova majka je bolesna na živce
20. Muškarac kojem pročitam izvadak iz Vogue-a na poklon će mi dati najnovijeg Oscara De La Rentu
21. Muškarac koji je star poklonit će mi dijamantnu ogrlicu
22. Muškarac kojem se ne diže će me oženiti
23. Muškarac kojem se ne diže sigurno je Škot
24. Muškarac kojem se ne diže dolazi iz bogate obitelji i ima opasnu majku
25. Ako ne koristim kuhinju, imat ću žohare
26. Psi su tu samo da bi me zapetljali uzicom
27. 'Volim te' kaže se samo ako si na drogama ili ako je to način da se izvučeš iz gadne situacije
28. 'Volim te' se kaže ukoliko sam ga prevarila, on je skužio a ja ga sad želim natrag
29. S plaćom novinarke mogu imati ormar vrijedan milijun dolara
30. SATC je najzakon serija ikad

Prokleta moda

Ako me nešto zaista smeta, to je ubrzana smjena trendova kojoj sam ovih dana i sama svjedok. Tek što mi se svidi neki određeni stil i odlučim se da nešto od istoga i kupim – dočeka me neugodno iznenađenje. U izlogu više ni traga onoj nježno - rozoj boji koja je tako savršeno upotpunjavala cjelokupan ‘lady look’ koji mi se eto tako svidio.
Već sam se zamišljala kao heroina jednog od filmova iz 50ih kako u suknji punog kruga i mašnici svezanoj oko repa pred nekom prugastom i sveameričkom slastičarnom čekam dečka buntovnika u crnoj kožnoj jakni na starom motoru, a moji su se snovi tako brzo istopili kao taj zamišljeni sladoled. I dok me oči bole od izloga obučenog u kanarinsko žutu ili pistaccio zelenu (jer to se danas tako zove. Opisne imenice poput ‘limuna’ ili ‘trave’ jednostavno više nisu prepoznatljivi u modnom svijetu –“It’s sooooo 2001!”) skupljam hrabrost te ipak ulazim u potrazi za kakvom mašnicom ili možda čak – točkastim uzorkom (uzvik šokiranja šire publike).
“To vam je stara kolekcija” ljubazno ali s pogledom punim dubokog prijezira objašnjava mi prodavačica dok me upućuje prema zadnjem dijelu trgovine gdje je “možda ostao još koji broj”. Poput Indiane Jonesa u kakvoj hrabroj potrazi za šifonom probijam se kroz plastiku i zlatnu kožu do vješalice na kojoj je obješen on - najljepši topić prljavo roze boje sa satenskom mašnicom svezanom oko struka. I dok prebirem po brojevima u sebi mantram da ću, ukoliko sada ugledam slovo M:
a) konačno odnijeti onu odjeću u Caritas
b) svaki put na internetu kliknuti da nahranim gladne u Africi i
c) barem jednom tjedno zvati one 060 brojeve za dobrotvorne svrhe.
Ugledavši tako veliko M kako se poput kakvog generalskog čina kočoperi na ovratniku, grabim svoj ulov i ponosno ga nosim na blagajnu. Vadim zeleni komad plastike i zadovoljno razmišljam o uštedi koju sam ostvarila jer isti je snižen sa 399,99 na čak 249,99 kuna. Mislim, ako to nije dobra ušteda onda zaista neznam što je.
Šećući ponosno gradom shvaćam kako se moje veselje polagano topi jer vidim reklamu preplanule Karoline Kurkove u snježno bijeloj kožnoj jaknici i bež hlačama (pardon – hlačama boje kave) koje dosežu baš do gležnja. Na nogama su savršene space srebrne sandale s drvenom (bambusovom???) petom a u rukama torbica boje borovnice.
Žalosno razmišljam o svom bljedunjavom i nimalo za ljeto pripremljenom pudingastom tijelu u prljavo rozom lepršavom topiću koji mi svojom mašnom još više ističe trbuh i na koji bi Karolina vjerojatno prije pljunula nego li ga se udustojila i pogledati. Hodam sve nesigurnije i odlučujem se za jedinu ispravnu stvar. Vraćam se u trgovinu i svečano izjavljujem kako bih ipak zamijenila topić za onu lavanda ljubičastu ‘ra-ra skirt’ koja će baš pasati uz onu torbicu – istu kao onu koju Karolina tako slavodobitnički nosi.
“Žao nam je. Robu sa sniženja ne zamjenjujemo” čujem zvuk njenog glasa dok u izmaglici suza izlazim iz trgovine.

There's fifty two ways for murder someone. One and two are the same and they both fit as well.

Prokleti Elle. Em konkurencija, em me ponekad toliko inspirira da poželim biti lijepa i preplanula kao sve one djevojke iz reklama. I onda odem napraviti svoje trbušnjake (već sam na 120 dnevno) i posamotamniti se (Terracotta spray auto bronzant by Guerlain) al svejedno…čudo se ne događa. Osim 6 packa još uvijek imam škembicu, osim tamnog tena, još uvijek ne uspijevam ostati bez one dvije crte na nogama, osim svih danih ispita, još uvijek nisam dala onaj jedan zadnji…itd. Uglavnom…ništa drugačije.
No, ajmo malo vedrijim tonom. Jedem Dorinu s ledenim punjenjem. Pijem Colu light.
Rezervirala sam si karte za večerašnju ranu projekciju ‘Kraljević i ja’ sa Juliom Stiles. Mislim, pretpostavljam daje film opet tipičan i već izanđalog scenarija al ja volim Juliu Stiles i volim melodramatične filmove s happy endom. Mrzim izaći iz kina još lošijeg raspoloženja nego sam bila kad sam ušla. Zato mi je bio grozan ‘Monster’ a super ‘Love actually’ itd.
Čini se da je danas ipak zadnja epizoda SATC. Mislim da ću od njega tražiti za rođendan sve sezone na dvd-u. Ima za 50ak dolara na E-bay-u. To i još neki parfe, enzo mi pri kraju…hmm..možda D&G ‘Feminine’ ili neki novi???
Dan je savršeno lijep. Mogla bi se ić rolat na Jarun…ili vozit biciklom. Nazvat ću A. ako opet nije kod onog svog. Ljubomorna sam na njega. Oteo mi frendicu. Gad.

“And I feel the time’s a wasted go, so where you going for tomorrow”.
Koliko samo dugo nisam slušala STP. Ima 100 godina. Ali svejedno, kad god ih slušam, pojavi se onaj ‘special feeling’ – onako nostalgično-depresivni koji daje onaj neki osjećaj ‘posebnosti’. Nije skroz neugodan osjećaj ali je s druge strane vrlo graničan . svaki me događaj može ili baciti preko ruba ili pak vratiti na sigurno. Nešto kao u ‘Vanilla Sky’ kad T. Cruise mora odlučiti hoće li skočiti ili ostati s Penelope sanjati. Skočiti – promijeniti svoj život. Naći se sam samcat i početi ispočetka. Bojim se skočiti. To bi značilo ostaviti sve ono što poznajem pa makar samo na filmu.
“Život je san”. Mislim da je to bio de la Barca. Super mi je kako neki ljudi u jednoj jedinoj rečenici mogu izraziti sve emocije, doživljaje, atmosferu. Kao kad se Desanka Maksimović sjetila pa napisala: “Sreća je lepa samo dok se čeka”. Kako je to samo točno. I zašto se ja nikada ne mogu sjetiti tako savršenih stvari i napisati savršenu ljubavnu pjesmu, uglazbiti je i otpjevati i poslati slavna poput…neznam, Celine Dion ali naravno, puno ljepša od nje. Onako, spoj Karoline Kurkove (stas) i Celine (glas). Eh da, to bi bilo super. Ja na pozornici, obasuta cvijećem odnose me snažni bodyguardi na svojim rukama a ja mašem razdragonoj publici…Ok, dosta, dosta…neću više.

I don't know what to do with myself - koja fuckin istina. Valjda svi s vremena na vrijeme padnu u tu fazu.
What would Brian Boitano do???:-)))
Sutra PILATES! Obavezno!
Pjevam si 'Tonight tonight' u glavi. Tako super stvar. Kao pozadina mog raspoloženja. Zar ne bi bilo savršeno imati automasku glazbenu pozadinu za svoje osjećaje - kao u fimovima.Čovječe, to bi bio poso.
Danas sam melankolična. Pašu mi Smashing Pumpkins, Misfitsi i STP - preubitačna kombinacija. Onako, da se dereš iz petnih žila u situaciji kad ti je jedna stvar u glavi a druga u primozgu.
Najrađe bi ostala u krevetu, ne javljala se na telefon, jela, pila čaj i čitala časopise. Možda bi došla do kakvog fenomenalnog otkrića??? A možda bi se samo udebljala još pet kila.
Ili da konačno pokupim one silne milijune s LOTA. Pobjegnem u Pariz i mjesec dana se povlačim po Latinskoj četvrti i bjesomučno kupujem - Chanel, Dior, YSL, Manolo.... Poslije bih otišla u centar Barcelone gdje još nikad nisa bila i onda u neke SPA. I onda bih došla doma. Just like that.
"Platila bih bilo kome samo da te ispere iz mojih spolnih organa" (citat iz nekog švedskog filma)

Jugo

‘UZV dojki vidi se miješani tip dojki pretežno dobro izraženog žlijezdanog parenhima uz manju količinu masnog tkiva. Ekspanzivnih tvorbi se nije dalo izdiferencirati.’ U to ime pijem sutra u Ksetu na slušaoni Pixiesa i pozivam zainteresirane da mi se pridruže.
Jedem cornflakes sa toplim slatkim mlijekom. Nema boljeg. Tko god kaže da voli cornflakes s jogurtom – neka proba ovakve.
Danas je A. konačno kupila torbicu. Bijelu u Mangu za 150kn. Ja sam skoro opet kupila sandale ali nije bilo broja. Hvala bogu.
Ja sam nekad svirala u bendu. Zvali smo se IF i bili smo natprirodno loši. Ipak, danas sam vidjela ZNAK. Crveni YUGO 45 s registracijom ZG-344-IF. To je znak. Išao je prema Mirogoju. Jednom kad postanemo poznati (pa šta ako ne postojimo već 3 godine), svim ćemo časopisima pričati o tom ukazanju. Vjerujem da svaki bend ima svoj YUGO 45. Svoj znak.

Men a.k.a Dogs

‘Čuj, ne mogu više – puknut ću’ šapčući urla on meni na uho. Postoji ta veza između muškaraca i pasa. Naime muškarci, kao i psi imaju neodoljivu potrebu ‘označiti’ poneki dio na njihovom putu prema, neznam, bankomatu, pekari ili obližnjem bircu. I tako moj alfa mužjak svako malo označava drveće, stupiće izbočene kanalizacije… jer on to mora. On je muško i ne može hodati prekriženih nogu poput neke pič… . I ne samo to, već obavezno to mora biti nešto što će se zapišati. Dakle, ne ravna površina nego obavezno nešto što zaliju i to onda valjda samim tim činom postaje njihovo. Otuda valjda potreba nekih za golden shower-om. Sva sreća moj nije u toj fazi – a bolje mu je i da ne bude. Danas smo izašli iz kuće i otšetali se do bankomata. On je odmah morao na stranu zapišat obližnju mladicu iako je bankomat pet minuta od zgrade.
Sutra se rano dižem. Moram na predavanje. Nadam se da će mi koristit isto.
‘Jel ti izlazi sutra kakav časopis?’ pita me nadobudno. Po tom pitanju znam da je na redu neki ultra važan nogometni finale (Pušća Donja: FK Vardar npr.) i da je spreman odvojiti svojih 30ak kuna za moj časopis. Iskreno se nadam da će Elle u Zg izaći dan ranije da ne budem prisiljena gledati narančaste dečke iz Valencie kako gmižu po travi moleći za loptu. Elle, Elle…mantram.

Sjeban lijep i sunčan dan

'Malo se promijenila...da' reče ona prelazeći onim hladnim sranjem od ultrazvuka preko moje lijeve sise. 'A otkad točno imate tu kvržicu?' 'Od prije godinu dana' 'I jeste je redovno kontrolirali?' 'Aha.'
'Hm, da...nalazi su sutra od 15-16'.
I tako sam pješačila doma (iz Novog ZG na Jarun) i slušala Norah na discmanu i mislila si kako je dan lijep a ja sjebana zbog neke glupe kvrge koja u meni raste.
Negdje pročitah da od raka dojke oboli 1 od 8 žena. Hm, možda da ja obolim, nijedna moja prijateljica ne bi. To bi nam sredilo prosijek.
I znam da nije lijepo misliti kako bi bilo super da nemam kvržicu već da je ima...neznam ona natapirana žena koja je sjedila ispred mene u tramvaju...ili ona grozna susjeda čiji pas zasere cijeli ulaz...ili čak onaj kreten s televizije...pa šta onda ako je muško. Al ja to mislim, i rađe bi da je imaju svio oni nego ja. S druge strane , možda se ispostavi da je sve ok...al zašto je onda ova baba na ultrazvuku spominjala bolnicu i kirurgiju...nešto oko toga da sam trebala otić ranije. Mislim, koji k.... . Otkad je 22 godine rizična skupina.
Eto sad sam ljuta. I ne mogu me utješiti ni nove Gucci naočale. Eto sada znate

Strah

Mene je eto strah otići do grada. Bojim se. Ja sam Debelakrava i shoppingholičarka sam. Ovaj sam mjesec nabila račun na kartici od oko 800kn za cipele - što je mnogo s obzirom da nisam zaposlena . A ja sad skupljam za ratu od džeparaca, rodbine i prokletog honorarca koji nikako da stigne (mjrfwm).
Zove me danas frend da se nađemo. 'Može' kažem. Vratio se iz Njemačke pa se nismo vidjeli. 'Gdje' veselo ću ja. 'Na trgu. Može?'. A ne...'Čuj, ipak ne mogu danas. Dajem sestrični instrukcije.' Besramno lažem ali bolje i to nego da sam mu rekla 'Čuj strah me. Snizili su sandale u Mangu i moram ih imati.' Da, bolje da mu to ne kažem.
Tako idemo ipak u Kset u četvrtak. Daleko su dućani.

Danas gledamo mi u kinu 'Domino efekt'. Uglavno, sva sam nabrijana na seks zadnjih dana...ženski problemi...ja ne volim seks u TE dane i tako to. Već sanjam frajere, njihove k......itd. No, gledamo mi tako film i onda ti meni proleti kroz glavu, pa se nježno naslonim na rame i kažem: 'šta misliš kako bi bilo dobro da se vratiš kad sam imala 15 a ti 17. Mogli smo se već tada počet a ne tek prije dvije godine'. Na to će on meni da da ali da bi time sigurno poremetili cijelu koncepciju svega a moja mama bi ipak imala rak pluća a ne tek upalu blabla i cijela ta sranja o teoriji kaosa... a ja sam mu samo htjela dat do znanja da mi hoće...
Ah, muškarci...

Stalkeri i nesretno zaljubljeni

Baš si razmišljam, čitajuć Drita kako bih, da ga ne poznam, pomislila da se radi o jednom mom stalkeru. E od tog čovjeka sam najljepše napisane mailove dobila. Na stranu što je čovjek priznati spisatelj, asistent na faksu i piše doktorat...bome taj je znao izrazi osjećaje.
Žalosno kako su to ipak bila najbolje napisana pisma a sva su govorila o tome kako me mrzi i koja sam kuja. Oh well...

Neznam kako vi ali meni je hrana jedno od najvećih fizičkih doživljaja (ako ćemo točnije, na trećem je mjestu: odmah iza seksa i shoppinga). Što je najgore, upražnjavam to zadovoljstvo puno češće nego ostala dva. Dobro je što fino jedem – a loše što se baš svako zrno riže u čokoladi mora vidjeti na mojoj škembici. Naravno da mi ne pomaže ni vježbanje jer ono ne skida salo. I tako sada imam 6 pack i ogromnu škembetinu ispod. Kaže trener da će sve to nestati do 8og mjeseca samo ako svaki dan budem redovito dolazila. SVAKI, PROKLETI DAN!!!!!!!!!!
Na radiu ‘Ready to go’.
Mislim da se moj najbolji frend ljuti na mene. Jednom kad me je zvao ja sam ga odjebala jer sam imala nekog važnog posla. Sad je meni krivo, poslala sam mu tonu poruka a on se ne želi javit.
U Gjuri je većina cura mlada i nosi kričavo roze košulje sa kragnama u špic.
Mačka se pokrila mojim poplunom i sad spava. Baš je slatka.
U ponedjeljak nam je bilo dvije godine. Wow. Moja najduža veza dosad. Negdje sam pročitala da najduže veze traju pa traju a onda s prekinu i žena se uda za nekog desetog nakon samo tri mjeseca veze. Oh well...morat ću već sad kandidate počet skupljat (ali ipak rađe ne bih bila dio statistike ako ne moram).
Ne mogu vjerovat da su ubili nekog kod Lake City-ja. Dovraga, to mi je 5 minuta od kuće. Užas. Ljuta sam.
Na radiu ‘Ruby Tuesday’

Ubijaju me sinusi. neznam šta mi je. Mora da je neka viroza. Ništa mi e ne da. Samo bih spavala.
Neznam kako vi, al ja poludim kad mi netko zvoni na portafon i onda se i ne prestavi nego samo kaže 'vrata' ili šuti. To mi je grozno. A osobito što je moje zvono prvo pa zvone apsolutno svi, od poštara, do prosjaka.
Danas me majka zamolila da pospremim stan dok su oni 'na selu'. Trenutno sjedim na hrpi odjeće jer mi se ne da objesit je u ormar.
Večeras idem negdje van. Moram, izludit ću doma. Nikako da skroz ozdravim. Već sam četiri mjeseca konstantno bolesna. baš bezveze.
Mačka me pokušava izgurat sa stolice. Mičem se. Čučim i pišem blog. Može to se zove predanost.

I tako gledamo oni ja SATC di zamjenska majka ipak odlučuje da neće svoje dijete predati u ruke Šarlot i njenog ćelavog muža već da su ,eto oni došli malo vidit NYC i zadržat bebu. Tko ne bi proplako na Šarlotine suze u trenutku kad saznaje da od njene sobice bojane u rozo neće biti nikakve koristi. S druge strane kreveta ('Veronika' kauč na razvlačenje kupljen na 6 rata. Otplaćen prošle godine) rasteže se On. 'Pa kaj ti se tako jako spava' krenem ja borbeno ali naglo ušutim kad shvatim da se nakašljava i trlja oči (onako snažno muški, da jadne iziritirane suze još barem tri sata).
'Ma i ja sam se malo uzrujao' napokon mi priznaje.

Ipak :-)

Danas sam išla obaviti interview s jednom curom koja ide za modela u Story Super Novoj. I sve je bilo super. Ona je donijela neke slikice na kojima izgleda fenomenalno, skoro golo...savršeno itd,itd.
I on je išao samnom. Vozio me jer sam prehlađena.
Poslije smo i išli meni kupiti cipele a on me skrivećki slikao svojom Motorolom dok sam ja probavala. To mi je baš bilo slatko.
Prehlađena sam. Mrzim okus multivitamina u kišno proljeće.
Danas je zadnja epizoda SATC. Nadam se da će se vratiti Mr.Bigu. Odvratan mi je onaj izanđali Rus. Mr. Big mi je postao zgodan tek otkad se Rus pojavio. Otad je i on san snova.
Jedem Mikado s rižom. Pozivam zainteresirane :-)

Eh da, zaboravih napomenut kako se beznačajno osjećam.
Nadam se da će se moji najdraži Darius i Anderlon smilovat i ostavit me zasad u najboljim blogovima bez obzira na moje joj-kako-sam-jadna-i-nitko-me-ne-voli priče. Pusa obojici

Fijasko???

Khm. Evo me doma iz Gjure. To što pišem znači da se nisam ubila i prenapila. To je dobro.
I tako bijah sa svoje drage dvije frendice. Jedna je imala heels a druga flats. Ja sam imala Nike tenisice od prošle sezone.
Uglavno, dogodilo se nešto neuobičajeno. Nekad davno, mene su svi frajeri zaustavljali, tražili broj moba, bla bla, ser ser, kako to već ide. Danas - nitko.
Upucavao mi se jedino neki klinac nakon što kod moje dvije frendice i nije pobro neke rezultate. Onda si je A. našla nekog Škota/Engleza koji zapravo govori i hrvatski. Kaže da se ništa nije dogodilo. Da je razgovarala s njim samo o znanstvenim temama. (Yeah, right...kao da joj vjerujem) i da je ona ipak, studentica engleskog i poželjno je da svoj engleski koristi u komunikaciji (zaboravila je nadodati: s mišićavim, zgodnim tipovima) što češće. Zatim, Marina. Ona je, nakon što su je zaustavila petorica, pronašla onog pravog koji je začudo bio doktor s privatnom klinikom a ona ga u biti pozna preko DJ-a koji je dečko od njene cimerice (neznam kako vi, al ja sam se izgubila već kod doktora - za venerične bolesti by the way).
Mene nije zaustavio baš nitko. Kaže A. da je to zato jer se ja tako držim. Uopće nije istina. Zar je m,oguće da sam postala nepoželjna. Ili mi na čelu stvarno piše : udana. Dovraga, nisam ni mislila sad gadno flertovat ali neki pogled bar bi potpomogao mom samopouzdanju. Instead, pozdravio me samo debeli Marko koji je od mog dragog frend. Dovraga! Što se to događa? Šta se moje nove tri kile stvarno vide?? Malo sam zbunjena. Više nisam poželjan plijen. Welcome to the club reče mi sestrična koja spava kod mene. Ona tvrdi da otkad se udala , nije primila nijedan poziv na piće iako se sređuje više nego inače. Odustajem. Mora da je zbog cipela. Od sutra i ja nosim flats. idem ih kupit.

Uopće nemam pojma šta da obučem. Kako da se sredim kad nemam ničeg šminkerskog a idem van. Dovraga!
Danas sam kupila sandale. Dieselove. Nevjerojatno koliko jedne sandale mogu biti u isto vrijeme i lijepe i nešminkerske, tako mi i treba. Sad bespomoćno vrluda m po kojekakvim Vogue.co.uk sajtovima u nadi da ću naći natpis - 'Najnoviji 'in' je ne biti 'in'.
Zaljubljena sam. Prošao me PMS. On je ponovno sretan. I smiren. Kao da se izgubio onaj nervozni pogled. Tako je to. mora me trpit. Ja ću njega trpit cijelo prvenstvo (Ajme neću valjda morat. Usagi, prijateljice, pomagaj!!!!)
Eh da. Ima nešto novo. Moje nove tri kile. Dovraga. Kao da ih neka nevidljiva centripetalna sila privlači na moje tijelo. U struku je valjda epicentar...ili štotigajaznam.
Napravila sam intervju. Jedan od njih predstavio se kao model i escort boy. Nije dao da ga slikam osim ako ne stavim neku profesionalnu sliku iz agencije. 'Ali treba mi iz tvoje privatne kolekcije. Neka na kojoj izgledaš prirodno' uzalud sam ga uvjeravala. Nije dao. K tome, nije znao izustiti tri rečenice već samo morala izvlačiti iz njega stvari koje bih prvobitno sama rekla. On je cijelo vrijeme provlačio prste kroz nageliranu kosu i ruke krišom brisao o hlače. Zar je stvarno mislio da neću vidjeti.
Ponekad su stvarno čudni. Odabirem sportski look za Gjuru večeras. šta me briga. ja u petama ne mogu.

Raduju li se Njemci

rano je

ajme neeeee

balet i pojedena ptica